Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5323/14 (K. M. i D. V.-B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5323/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5323/14, rješavajući apelaciju Katarine Mihajlović i Dragane Vujković-Budvin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Katarine Mihajlović i Dragane Vujković-Budvin.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 013205 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelanticama Katarini Mihajlović i Dragani Vujković-Budvin u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, solidarno plati apelanticama Katarini Mihajlović i Dragani Vujković-Budvin zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Katarine Mihajlović i Dragane Vujković-Budvin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 013205 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014.

godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 013205 11 Gž od 27. septembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Katarina Mihajlović i Dragana Vujković-Budvin (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 013205 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 013205 11 Gž od 27. septembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 18. novembra 2016. godine, od Okružnog suda 30. novembra 2016. godine, od Osnovnog suda 22. novembra 2016. godine, te od tužene Općine Šekovići, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo sa sjedištem zamjenika u Vlasenici (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. novembra 2016. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 23. novembra 2016. godine, Osnovni sud 28. novembra 2016. godine, a tužena 29. novembra 2016. godine. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Prednik apelantica D.S. (u daljnjem tekstu: prednik apelantica) je 25. februara 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga.

6. Tužena je dostavila odgovor na tužbu 8. juna 1999. godine.

7. Osnovni sud je Presudom broj PS: 24/99 od 8. novembra 2000. godine odbio tužbeni zahtjev prednika apelantica za isplatu duga.

8. Nezadovoljan navedenom presudom, prednik apelantica je izjavio žalbu, a Okružni sud je Presudom broj Gž: 91/01 od 3. aprila 2002. godine žalbu prednika apelantica uvažio i predmet vratio na ponovni postupak.

9. Osnovni sud je Presudom broj PS:27/02 od 19. juna 2002. godine obavezao tuženu da predniku apelantica na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

10. Nezadovoljna navedenom presudom, tužena je izjavila žalbu, a Presudom Okružnog suda broj Gž:446/02 od 3. decembra 2002. godine žalba tužene je uvažena, presuda Osnovnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

11. U ponovljenom postupku Osnovni sud je Presudom broj P-9/2003 od 30. oktobra 2003. godine obavezao tuženu da predniku apelantica, zbog neosnovanog bogaćenja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

12. Nezadovoljna navedenom presudom, tužena je izjavila žalbu, a Okružni sud je Presudom broj GŽ:32/04 od 13. januara 2005. godine žalbu tužene uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

13. Osnovni sud je Presudom broj 89 0 P 013205 09 P od 3. novembra 2010. godine obavezao tuženu da apelanticama isplati iznos od 43.590,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je naveo da su „Kum- Komerc” (čiji je vlasnik i pravni sljednik bio prednik apelantica) i Konfekcija „Lovnica“ zaključili ugovor o kooperacijskom poslu 20. aprila 1994. godine, koji su ovjerili i potpisali ugovarači, te da je predmet ugovora izrada vojničkih uniformi i majica, da je nakon zaključenja navedenog ugovora zaključen ugovor o cesiji od 8. novembra 1994. godine između preduzeća „Kum-Komerc" kao ustupitelja-cedenta, tužene kao cesionara i Konfekcije “Lovnica" Šekovići kao dužnika, te da je navedenim ugovorom konstatirano da preduzeće „Kum-Komerc" ustupa tuženoj svoje potraživanje od Konfekcije „Lovnica“ u iznosu od 43.590,48 dinara uz obavezu dužnika (cesusa) da tuženoj isporuči 476 komada dvodijelnih uniformi ukupne vrijednosti od 43.590,48 dinara, te da je uvidom u račune i otpremnice i saslušanjem svjedoka R.L. i J.K. utvrdio da je izvršena isporuka uniformi tuženoj i da tužena nije platila isporuku navedenih uniformi. Osnovni sud je naveo da je u pogledu visine duga tužene, na saglasan prijedlog opunomoćenika stranaka, pročitan nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 31. marta 2000. godine kojim je utvrđena visina duga s obzirom na to da je ranije potraživanje osigurano u valuti dinara, a da je u odnosu na kurs DM taj omjer bio 1:1, te je stoga sud u cijelosti prihvatio da potraživanje tužene iznosi 43.590,48 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je pravni osnov za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari odredba člana 436. ZOO kojom je propisano da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na njega svoje potraživanje, izuzev onoga čiji je prijenos zabranjen zakonom, ili koje je vezano za ličnost povjerilaca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga, da je članom 440. ZOO propisano da cesionar ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a da je članom 444. ZOO propisano da, kada dužnik umjesto ispunjenja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potraživanje ili jedan njegov dio, zaključenjem ugovora o ustupanju dužnikova obaveza se gasi do iznosa ustupljenog potraživanja, dok je članom

444. ZOO stavak 4. ZOO propisano da, u slučaju ustupanja radi naplaćivanja, dužnik ustupljeno potraživanje može ispuniti svoju obavezu i prema ustupitelju čak i kada je obaviješten o ustupanju. Osnovni sud je naveo da je primjenom navedenih zakonskih odredaba zaključio da je došlo do zaključenja ugovora o cesiji i da je tužena dužna apelanticama isplatiti iznos od 43.590,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a da tužena nije dokazala da je ovo ustupanje, prije svega, učinjeno besteretno, tj. iz moralnih razloga, jer svi provedeni dokazi na te okolnosti upućuju da su volja i želja ugovarača bile usmjerene na ustupanje potraživanja i zaključenje teretnog ugovora.

14. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 89 0 P 013205 11 Gž od 27. septembra 2012. godine preinačio presudu Osnovnog suda od 3. novembra 2010. godine i odbio tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tužena obaveže da im isplati iznos od 43.590,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Okružni sud je u obrazloženju navedene presude naveo da je odluka prvostepenog suda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je, prema odredbi člana 436. stav 1.ZOO, propisano da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim licem prenijeti svoje potraživanje, izuzev onoga čiji je predmet zabranjen zakonom, ili koji je vezan za lice povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugog. Predmet ugovora o cesiji koji je akcesorne prirode, jer mu uvijek prethodi neki drugi posao između cedenta i cesionara, može biti svako otuđivo cedentovo potraživanje koje on ima prema cesusu, a u ovom ugovoru učestvuju raniji i novi povjerilac i cesijom se potraživanje ni u čemu ne mijenja a za ugovor o ustupanju ne zahtijeva se posebna forma. Okružni sud je dalje naveo da tim ugovorom povjerilac može prenijeti na trećeg cijelo potraživanje ili samo dio potraživanja, a da u ovom ugovoru dužnik ne učestvuje iako ustupanje proizvodi sva djejstva prema njemu, te za punovažnost ugovora se ne zahtijeva njegov pristanak da se izvrši prijenos na novog povjerioca, jer se prijenosom potraživanja u položaju dužnika ništa ne mijenja, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz ugovora o cesiji koji je zaključen 8. novembra 1994. godine i kojeg su potpisali i ovjerili ugovarači, proizlazi da je „Kum-Komerc“ ustupitelj - cedent ustupio svoja potraživanja tuženoj kao prijemniku - cesionaru, i to dio potraživanja od preduzeća Konfekcija „Lovnica“, prema računu broj 100/94 u iznosu od 43.590,48 dinara. Istim ugovorom je u članu 3. obavezan cesus Konfekcija „Lovnica“ da isporuči 476 komada dvodijelnih uniformi vrijednosti 43.590,48 dinara tuženoj, a prema redoslijedu predviđenom ugovorom. Imajući u vidu odredbe člana 436. do 443. ZOO, Okružni sud je konstatirao da je zaključen ugovor o cesiji, tj. o ustupanju dijela potraživanja, ali da, prema navedenom ugovoru, tužena nije ni u kakvoj obavezi prema predniku apelantica, jer je ugovorom o cesiji na nju preneseno potraživanje od „Kum-Komerca“ kao ustupitelja, a ustupanje potraživača nije ustupljeno ugovorom sa naknadom u kojem bi slučaju ustupitelj odgovarao za postojanje potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada se pozivao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na preuzimanje duga, a ne na odredbe o ustupanju potraživanja, te da je zaključak prvostepenog suda suprotan izvedenim dokazima, pa kako je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

15. Nezadovoljne navedenom presudom, apelantice su izjavile reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 013205 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Vrhovni sud je ukazao da je, prema odredbi člana 17. stav 1. ZOO, obavezno pravni odnos po svojoj prirodi takav odnos da jedna strana - povjerilac može da zahtijeva od druge strane - dužnika da izvrši svoju obavezu, koju je on dužan da ispuni i odgovoran je za njeno ispunjenje, a da je odredbom člana 99. stav 1. ZOO propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a prema odredbi člana 262. stav 1. ZOO, povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, dok je dužnik dužan obavezu ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud pravilno zaključuje da je preduzeće „Kum-Komerc“ d.o.o. Ruma ugovorom o ustupanju potraživanja ustupilo tuženoj svoje potraživanje prema Konfekciji „Lovnica“ Šekovići u iznosu od 43.590,48 dinara (što odgovara iznosu od 43.590.48 KM). Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovane tvrdnje apelantica da je tim ugovorom tužena preuzela dug Konfekcije „Lovnica“ Šekovići prema preduzeću „Kum-Komerc“ d.o.o. Ruma, odnosno da je Konfekcija „Lovnica“ Šekovići svoje potraživanje prema tuženoj ustupila „Kum-Komercu“ d.o.o. Ruma. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o cesiji (član 436. ZOO), a ne ugovor o preuzimanju duga (član 446. ZOO). Tužena u tom ugovoru ima položaj cesionara - prijemnika, „Kum-Komerc“ d.o.o. Ruma ima položaj ustupitelja - cedenta, dok Konfekcija „Lovnica“ Šekovići ima položaj dužnika - cesusa. Zbog toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantice ne mogu uspješno postavljati zahtjev prema tuženoj po osnovu cesije. Također, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbi člana 210. ZOO, na čijoj primjeni su tužiteljice tokom postupka insistirale, stjecanje bez osnova postoji kada se ispune dva uvjeta: prvi, da je dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u imovinu drugog lica i, drugi, da taj prelaz nema osnovu u pravnom poslu ili ugovoru. U tom kontekstu Vrhovni sud je istakao da u ovom predmetu ne postoje navedeni uvjeti, jer pravni osnov (ugovor o cesiji) postoji, a nema ni dokaza da je tužena stekla imovinu (maskirne uniforme) na teret imovine apelantica, odnosno njihovog pravnog prednika. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da osporena odluka nema nedostataka na koje ukazuje revizija apelantica, kao ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je primjenom člana 248. ZPP revizija odbijena kao neosnovana. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantice smatraju da im je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice su, između ostalog, navele da su redovni sudovi svojim povredama postupka prouzrokovali da predmetni postupak traje približno 15 godina, a da je Vrhovni sud očigledno proizvoljnim tumačenjem materijalnog prava povrijedio pravo apelantica na pravično suđenje. S tim u vezi, apelantice su navele da je u osporenim presudama očigledno proizvoljno utvrđeno pitanje pravnog osnova prelaza imovine pri čemu se zaključuje da povećanje imovine tužene koje se odnosi na isporuku uniformi ima pravni osnov u ugovoru o cesiji, jer iz ugovora o cesiji ne proizlazi zbog čega je „Kum-Komerc“ ustupio svoje potraživanje, niti je tužena tokom postupka dokazala da je ustupanje bilo besteretno. Imajući u vidu navedeno, apelantice predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu njihovih prava i ukine presudu Vrhovnog suda.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je apelacija podnesena, te da smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava garantirana Ustavom na koja ukazuju apelantice. U vezi sa dužinom trajanja postupka, Vrhovni sud je istakao da je postupak po reviziji okončan u primjerenom roku.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je odlučio prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu, te da smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje.

19. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da apelantice u apelaciji ne navode bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka, zbog čega tužena smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

STICANJE BEZ OSNOVA

Odsjek 1.

OPŠTE PRAVILO

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i stIcanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)

Odsjek 1.

OPŠTE ODREDBE

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.

(1) Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. (2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.

21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelantice ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 013205 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je presuda Vrhovnog suda donesena 14. oktobra 2014. godine a da su apelantice apelaciju podnijele 9. decembra 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantice smatraju da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud konstatira da je prednik apelantica u predmetnom postupku podnio tužbu 25. februara 1999. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 14. oktobra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 15 godina i sedam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

31. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi isplate duga, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu.

32. U pogledu ponašanja prednika apelantica i apelantica, Ustavni sud na osnovu činjeničnog stanja predmeta ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su prednik apelantica, odnosno apelantice doprinijele dužini trajanja predmetnog postupka. Također, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud nije mogao primijetiti da je predmetni postupak od naročitog značaja za apelantice.

33. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je predmetni parnični postupak koji se ne može smatrati složenim trajao 15 godina i sedam mjeseci i da je dužina predmetnog postupka a priori nerazumna, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. S tim u vezi, analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu prednika apelantica, u predmetnom postupku u tri navrata donosio prvostepene presude (8. novembra 2000. godine, 19. juna 2002. godine i 30. oktobra 2003. godine) koje su u žalbenom postupku presudama Okružnog suda (3. aprila 2002. godine, 3. decembra 2002. godine i 13. januara 2005. godine) ukinute kao nepravilne i nezakonite i predmet vraćen na ponovno suđenje. Također, Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu, nakon što je presudom Okružnog suda od 13. januara 2005. godine prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, trebalo više od pet godina da u ponovljenom postupku donese presudu (3. novembra 2010. godine) kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelantica, ali koja je presudom Okružnog suda od 27. septembra 2012. godine preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica, a navedena presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 14. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je Osnovni sud u predmetnom postupku postupao nedjelotvorno s obzirom na to da su odluke toga suda u čak tri navrata ukidane kao nepravilne i nezakonite i predmet vraćan na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud imao i značajan period neaktivnosti s obzirom na to da je tome sudu trebalo više od pet godina da u ponovljenom postupku donese prvostepenu presudu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud nije detaljnije obrazlagao razloge dužine trajanja postupka pred tim sudom iz čega proizlazi da nema razumnog objašnjenja ili opravdanja za dužinu trajanja postupka i nedjelotvorno postupanje toga suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja predmetnog postupka, koji je okončan nakon proteka 15 godina i sedam mjeseci, u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud. Međutim, značajan je doprinos i Okružnog suda, koji je nakon što je tri puta ukidao prvostepenu presudu i vraćao prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, tek četvrti put preinačio prvostepenu presudu, što je mogao učiniti i znatno ranije postupajući po žalbi.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je okončan nakon proteka 15 godina i sedam mjeseci, što se u najvećoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava apelantica na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. Iako apelantice nisu zatražile da im se isplati naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

36. Dovodeći u vezu citirane odredbe Pravila sa činjenicom da je predmetni postupak okončan tek nakon proteka više od 15 godina, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog postupka apelanticama treba odrediti naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelanticama bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o parničnom postupku koji se prema zakonu smatra hitnim i koji je trajao više od 15 godina, Ustavni sud smatra da apelanticama treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti iznos od 2.250,00 KM.

37. Navedeni iznos apelanticama je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

38. Apelantice smatraju da je osporenim presudama očigledno proizvoljno utvrđeno pitanje pravnog osnova prelaza imovine pri čemu su redovni sudovi zaključili da povećanje imovine tužene koje se odnosi na isporuku uniformi ima pravni osnov u ugovoru o cesiji, a apelantice smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe o stjecanju bez osnova.

39. Prema tome, imajući u vidu da apelantice u apelacijskim navodima u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

41. U vezi sa navodima apelantica, Ustavni sud primjećuje da su apelantice, koje je tokom postupka zastupao advokat, identične navode isticale u reviziji pred Vrhovnim sudom, te da je Vrhovni sud u pogledu tih navoda apelantica dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Razmatrajući navode apelantica da je prilikom rješavanja ovog pravnog odnosa trebalo primijeniti odredbe člana 210. ZOO, jer smatraju da je u konkretnom slučaju tužena trebalo da isplati cijenu za isporučenu robu preduzeću „Kum-Komerc“, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto smatra da se u konkretnom slučaju na sporni odnos ne može primijeniti odredba člana 210. ZOO. Naime, i Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova, koje nije bilo predmet osporavanja pred redovnim sudovima, proizlazi da odredbama ugovora o kooperacijskom poslu od 20. aprila 1994. godine i ugovora o cesiji od 8. novembra 1994. godine tužena nije imala bilo kakvu obavezu prema predniku apelantica kao pravnom sljedniku preduzeća „Kum-Komerc“ u vezi sa isporukom spornih uniformi, niti je ustupanje izvršeno na osnovu govora sa naknadom, zbog čega je, i prema ocjeni Ustavnog suda, pravno utemeljen zaključak Vrhovnog suda da u spisu ne postoje dokazi da je tužena stekla imovinu na teret imovine apelantica, odnosno njihovog pravnog sljednika, što je uvjet za primjenu člana 210. ZOO. Stoga, dovodeći u vezu navedeno u kontekstu navoda apelantica da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno navodima apelantica, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili njihov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantica u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje su isticale u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke nalazeći da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak trajao 15 godina i sedam mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, koji je prilikom donošenja odluka postupao nedjelotvorno i koji je imao značajan period neaktivnosti, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka, ali i Okružni sud koji je tek četvrti put odlučujući o žalbi preinačio prvostepenu presudu dok je u prethodna tri slučaja prvostepenu presudu ukidao i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev apelantica, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju su apelantice neosnovano ukazale.

46. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi apelantica o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode već razmotrio u okviru analize prava na pravično suđenje i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5323/14 (K. M. i D. V.-B.) | Sudska praksa | Aktio