Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1911/14 (N. P.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Hipoteka
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1911/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1911/14, rješavajući apelaciju Nezira Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nezira Pajića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Neziru Pajiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Neziru Pajiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nezira Pajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 010090 12 Gž 2 od 6. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 010090 11 P2 od 11. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nezir Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 010090 12 Gž 2 od 6. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 010090 11 P2 od 11. juna 2012. godine.

2. Apelant je istovremeno zatražio od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio izvršni postupak u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 51 0 P 010090 13 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, odnosno do okončanja parničnog postupka, koji se vodi kod Općinskog suda u Zenici po tužbi apelanta protiv tužitelja u predmetnom osporenom postupku Ibrahima Šetkića (u daljnjem tekstu: tužitelj).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odbio zahtjev (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1911/14 od 10. juna 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te punomoćnika tužitelja zatraženo je 12. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 18. do 29. augusta 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužitelj je tužbom 27. septembra 2005. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta radi naplate novčanog duga – zajma i namirenja iz založenih nekretnina.

8. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj P.457/05 od 23. februara 2007. godine, koja je odlukom Kantonalnog suda od 10. aprila 2008. godine ukinuta u dosuđujućem dijelu, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

9. Po izjavljenoj reviziji tužitelja na odluku Kantonalnog suda od 10. aprila 2008. godine Vrhovni sud je odlukom od 28. jula 2009. godine reviziju odbacio iz razloga što se protiv ukinute odluke revizija ne može izjaviti jer postupak nije pravomoćno okončan.

10. Općinski sud je podneskom od 14. septembra 2009. godine tužitelju naložio da uredi tužbeni zahtjev shodno uputama drugostepenog suda, a tužitelj je podneskom od 25. septembra 2009. godine to i učinio.

11. Nakon provedenog postupka Općinski sud je 18. maja 2010. godine donio novu presudu koja je odlukom Kantonalnog suda od 11. marta 2011. godine ukinuta, te je predmet vraćen na ponovni postupak.

12. Postupajući po uputama Kantonalnog suda, Općinski sud je rješenjem od 9. maja 2011. godine tužitelja ponovo pozvao da uredi tužbeni zahtjev što je on i učinio podneskom od 19. maja 2011. godine.

13. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj 51 0 P 010090 11 P2 od 11. juna 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 010090 12 Gž 2 od 6. decembra 2012. godine, kojom je apelant, kao hipotekarni dužnik, dužan priznati da je tužitelj ovlašten tražiti namirenje svog potraživanja u iznosu od 40.000,00 KM iz nekretnina koje u naravi čine livadu, kuću, zgradu i dvorište, ukupne površine 1.648 m (u daljnjem tekstu:

predmetne nekretnine), te dopustiti da se potraživanje tužitelja namiri putem javne prodaje u sudskom izvršnom postupku iz predmetnih nekretnina, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

14. Postupajući u ponovnom postupku po uputama drugostepenog suda, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke 12. juna 1991. godine zaključile Ugovor o zajmu ovjeren pod brojem Ov.br.1556/91 od 9. jula 1991. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kojim je tužitelj u prisustvu svjedoka apelantu na ime zajma predao iznos od 40.000,00 DM, koji apelant nije vratio. Općinski sud je uvidom u sporni ugovor utvrdio da je tačkom 3. spornog ugovora apelant, kao zajmoprimac, kao sredstvo obezbjeđenja vraćanja zajma do ugovorenog roka (ugovoreni rok za vraćanje zajma je bio 15. januar 1992. godine), dao u zalog predmetne nekretnine, pristavši da se na njima u zemljišnoj knjizi zabilježi hipoteka na iznos duga od 40.000,00 DM u korist tužitelja, što je tužitelj i učinio, pri čemu je apelant dao i založnu izjavu kojom je pristao da se predmetne nekretnine prenesu u vlasništvo tužitelja u slučaju da apelant u ugovorenom roku ne vrati zajam.

15. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o hipotekarnoj tužbi, te da, iako zalogom obezbijeđeno potraživanje zastarijeva, ne prestaje pravo nositelja založnog prava da i nakon zastarijevanja ostvari pravo da se iz založene stvari namiri njenom prodajom i to samo ukoliko prodajom dobiveni iznos podmiruje potraživanje, a preko toga ne, jer je samo potraživanje zastarjelo. U tom pravcu Općinski sud se pozvao na odredbu člana 368. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je precizirano da se povjerilac, čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom, a čije je potraživanje zastarjelo, može namiriti samo iz opterećene stvari, ako je drži u posjedu ili ako je njegovo potraživanje upisano u zemljišnoj knjizi, kao u konkretnom slučaju. Kako je potraživanje osigurano upisom založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi do visine nevraćenog duga na ime zajma u iznosu od 40,000,00 DM, prema ocjeni Općinskog suda, tužitelju pripada pravo zahtijevati namirenje iz založene stvari realizacijom založnog prava.

16. Na okolnosti visine potraživanja koje je osigurano zalogom, s obzirom na činjenicu da je zajam bio izražen u DM, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke. Na osnovu iskaza vještaka prvostepeni sud je utvrdio da je nalaz (koji je sačinjen u dva vida obračuna, i to pod tač. 1. i 2) pod tačkom 2. sačinjen tako što je vještak, ne ulazeći u pravno tumačenje ZOO-a, zajam od 12. juna 1991. godine na iznos od 40,000,00 DM sveo na današnju valutu KM, i to direktnom vezom KM – DM, tako da iznos od 40,000,00 DM odgovara iznosu od 40.000,00 KM. Isto tako je utvrđeno da je nalaz pod tačkom 1. vještak sačinio tako što je u skladu sa odredbama ZOO-a o monetarnom nominalizmu izvršio obračun DM u YU dinare, a potom u BH dinare, te u KM tako da je nakon izvršene denominacije izračunao da iznos od 40.000,00 KM odgovara iznosu od 0,052 KM.

17. Općinski sud je naveo da je apelant na nalaz i mišljenje pod tačkom 2. prigovorio prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje koji je izražen pod tačkom 1, dok je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje dato pod tačkom 2. Navedeno stoga što je tokom postupka utvrđeno da je ugovorena obaveza po spornom ugovoru bila izražena u stranoj valuti, odnosno 40.000,00 DM, koja se realizira u važećoj valuti KM, i to u istom broju novčanih jedinica, s obzirom na jednaku vrijednost DM i KM, shodno odredbi člana 32. Zakona o Centralnoj banci i nalazu i mišljenju vještaka, sačinjenog pod tačkom 2, iz kojeg proizlazi da do danas nije bilo denominacije konvertibilne marke, te da je od 1. januara 1990. godine Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju ukinuta zabrana ugovaranja valutne klauzule, te činjenici da su stranke obavezu ugovorile u DM, dakle u valuti koja je to vrijeme bila prihvaćena, te da, shodno svemu navedenom, tražitelju izvršenja pripada pravo na namirenje u važećoj valuti KM.

18. Općinski sud nije prihvatio navode apelanta da je sporni ugovor i založnu izjavu u cilju osiguranja potraživanja zaključio pod prinudom jer apelant, shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ove navode ničim nije potkrijepio, niti je pružio dokaze kojim bi opovrgnuo utvrđeno činjenično stanje, niti je, shodno odredbi člana 60. ZOO-a, eventualno, pokrenuo postupak radi poništenja spornog ugovora, odnosno u tom pravcu opredijelio zahtjev. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio shodno odredbi člana 386. ZPP-a.

19. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, donio Presudu broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je ispitao nižestepene presude, Vrhovni sud je u svjetlu revizionih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da su nižestepene presude pravilne. Vrhovni sud je istakao da i prema njegovoj ocjeni sporni ugovor kojim je bio ugovoren zajam u DM nije ništav i da se mogao zaključiti imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju u vezi sa članom 11. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju kojom je brisana zabrana ugovaranja zlatne, odnosno valutne klauzule, čija je primjena otpočela 1. januara 1990. godine od kada je dozvoljeno ugovaranje novčane obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane valute po kursu u momentu ispunjenja obaveze. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 394. i 395. ZOO-a, te odredbe čl. 32. i 38. Zakona o Centralnoj banci BiH, imajući u vidu da je spornim ugovorom ugovoren iznos zajma u DM, što nije sporno jer su se u to vrijeme obaveze mogle ugovarati u stranoj valuti, pri čemu nije bilo denominacije DM, uz naglasak da je početkom rada Centralne banke BiH, utvrđen kurs za valutu BiH 1 KM za 1 DM. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta da je sporni ugovor ništav jer je članom IV ugovora regulirano da se zajmoprimac obavezuje da u slučaju nevraćanja duga u ugovorenom roku prenese u vlasništvo nekretnine zajmodavcu koje su predmet obezbjeđenja zajma. U tom pravcu je navedeno da je ovaj prigovor posebno cijenio drugostepeni sud koji je dao razloge zbog čega takva odredba u ugovoru ne povlači ništavost ugovora u pogledu glavne stvari, jer je isti punovažan i bez te odredbe (član 105. ZOO-a). Ostale revizijske prigovore Vrhovni sud je ocijeni irelevantnim za donošenje odluke, te ih nije posebno obrazlagao nalazeći da u nižestepenim postupcima nije bilo povrede parničnog postupka na koje revizija ukazuje, ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, uključujući i primjenu materijalnog prava, što je bio razlog da Vrhovni sud primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odluči kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zbog dužine trajanja postupka i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segment prava na pravično suđenje. U iscrpnoj apelaciji apelant osporava valjanost spornog ugovora, tvrdeći da je apsolutno ništav jer je protivan imperativnim zakonskim normama i moralu. U tom pravcu apelant pojašnjava da je tokom postupka prigovarao da je osnov potraživanja – stvarno pravni teret u obligacionom pravnom postupku – hipoteka na predmetnim nekretninama, te stvarno pravni zahtjev iz člana 4. spornog ugovora, koji je po svojoj pravnoj prirodi tabularna klauzula, što ugovor čini ništavim. U takvim okolnostima ostao bi samo obligacioni zahtjev za povrat duga za koji je zastara nastupila 13. juna 1996. godine, odnosno 24. decembra 2000. godine, a tužba u ovom predmetu, koji je trajao neprihvatljivo dugo, podnesena je 27. septembra 2005. godine.

21. Tvrdi da su redovni sudovi sve ove prigovore zanemarili kao što su zanemarili i okolnost da sporni ugovor sa hipotekom i tabularnom klauzulom nije ovjeren kod nadležnog suda, niti je založna izjava ovjerena jer na originalnim ispravama nema pečata suda, niti štambilja ovjere. Navodi da su sudovi zanemarili propise koji su važili u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te proizvoljno tumače odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju prema kojoj je bilo dozvoljeno ugovaranje novčane dinarske obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane valute po kursu u momentu ispunjenja obaveze, jer ova odredba dozvoljava ugovaranje u protivvrijednosti nekog iznosa strane valute, ali dinarske obaveze, opet, u dinarskoj protivvrijednosti po kursu u momentu ispunjenja. Naglašeno je da je apelant 16. januara 2014. godine tužbom protiv tužitelja pokrenuo parnični postupak kod Općinskog suda u Zenici radi poništenja spornog ugovora i poništenja založne izjave, slijedom čega bi bio ništav upis hipoteke na predmetnim nekretninama. Apelant navodi da će u tom postupku dokazati da je spis Općinskog suda u Zenici broj Dn 1124/91 formiran na osnovu ozbiljnog falsifikata, jer sporni ugovor nije ovjeren.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije budući da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja je apelantu u apelaciji neosnovano ukazao.

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta izraženog u osporenoj presudi u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi o žalbenim prigovorima apelanta, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Općinski sud je naveo da smatra da je taj sud pravilno ocijenio dokaze, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, za što je u obrazloženju osporene presude dao jasno i argumentirano obrazloženje. Još je navedeno da je u toku provođenje rješenja o dosudi, koje je taj sud donio 5. novembra 2014. godine u izvršnom postupku.

25. Tužitelj je putem punomoćnika dostavio iscrpan odgovor na apelaciju dostavljajući u prilogu odgovora brojne dokaze kojim su potkrijepljeni istaknuti navodi, iscrpno iznoseći hronologiju predmetnog i izvršnog postupka, te postupka koji je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom u Zenici, odnosno Sarajevu. Tužitelj se u odgovoru dotakao svih prigovora koje apelant u apelaciji iznosi koje je ocijenio neosnovanim, pri čemu je naglasio da su redovni sudovi donijeli zakonite odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu deviznom poslovanju („Službeni list SFRJ“ br. 66/85, 71/86, 3/88 i 59/88), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 16.

Zabranjeno je plaćanje i naplaćivanje u devizama i zlatu između domaćih lica i između domaćih lica i stranih lica na teritoriji SFRJ i zaključivanje poslova kojima se dinarska vrijednost ugovorene obaveze izračunava na osnovu cijene zlata ili kursa dinara u odnosu na stranu valutu ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drugačije određeno. Svaki pravni posao protivan zabrani iz stava 1. ovog člana ništavan je.

27. U Zakonu o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju („Službeni list SFRJ“ br. 85/89 i 82/90), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 11.

U članu 16. stav 1. (Zakona o deviznom poslovanju) mijenja se i glasi:

„Zabranjeno je plaćanje i naplaćivanje u devizama ili u zlatu između domaćih lica i između domaćih lica i stranih lica u Jugoslaviji, ako saveznim zakonom nije drugačije određeno“.

U stavu 2. riječi „svaki pravni posao protivan“ zamjenjuju se riječima „svaka ugovorna obaveza protivna“.

28. U Zakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 1/97) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 32.

Službeni kurs za valutu Bosne i Hercegovine Službeni devizni kurs za valutu Bosne i Hercegovine je jedna Konvertibilna marka za jednu njemačku marku.

POGLAVLJE V

Monetarna jedinica, novčanice i kovani novac Član 38.

Monetarna jedinica

1. Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "Konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu "Feninga", čiji su simboli "KM", odnosno "F". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica.

2. Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti Konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema njima.

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Djelimična ništavost Član 105.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako on ne može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

Povjerilac čije je potraživanje obezbjeđeno Član 368. stav (1) (1) Kad protekne vrijeme zastarjelosti, povjerilac čije je potraživanje obezbjeđeno zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari, ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.

Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev ako zakon određuje što drugo.

Valutna obaveza Član 395.

Ako novčana obaveza protivno posebnom saveznom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br.

53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 8. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

38. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak ticao apelantovih imovinskih prava, odnosno njegovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. U vezi s ključnim prigovorima koji se predmetom apelacijom pokreću, a tiču se proizvoljne primjene i tumačenja prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

41. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je osnovan hipotekarni zahtjev tužitelja, kojim je zapravo traženo ovlaštenje da se tužiteljevo potraživanje u iznosu od 40.000 KM namiri iz predmetnih nekretnina, i to putem javne prodaje u sudskom izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da su parnične stranke u junu 1991. godine zaključile ugovor o zajmu na osnovu kojeg je tužitelj, kao zajmodavac, apelantu, kao zajmoprimcu, u prisustvu svjedoka predao iznos od 40.000 DM koji apelant u ugovorenom roku, a ni nakon toga, nije vratio, da je apelant, kao sredstvo obezbjeđenja vraćanja zajma, dao u zalog predmetne nekretnine, da je apelant pristao da se na predmetnoj nekretnini upiše založno pravo na ime tužitelja, što je on i učinio, a što je tokom postupka utvrđeno uvidom u relevantne dokaze (Dn.1124/91 i sudsko rješenje od 17. jula 1991. godine). U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 368. ZOO-a, nalazeći upravo u toj odredbi uporište za usvajanje hipotekarne tužbe, za što je dato dovoljno jasno obrazloženje koje se čini saglasnim sa sadržajem citirane odredbe. Ustavni sud u datom obrazloženju, niti u primjeni citirane odredbe, ne uočava proizvoljnost. Ustavni sud smatra da su apelacioni prigovori da je apelant hipotekarnu izjavu dao pod prinudom, te da je tužitelj na osnovu falsifikovanih dokumenata upisao hipoteku u zemljišnoj knjizi, ostali bez ikakvog utemeljenja, budući da apelant u tom pravcu ni tokom postupka, ni u apelaciji, osim paušalnih prigovora, nije dostavio nikakve relevantne dokaze.

42. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi dotakli i ostalih prigovora koje apelant ponavlja u apelaciji, a tiču se, između ostalih, proizvoljnosti redovnih sudova jer tokom postupka nisu utvrdili ništavost predmetnog ugovora o zajmu, u smislu člana 103. ZOO-a, budući da su prilikom odlučenja imali u vidu da je u relevantnom periodu Zakonom o privremenoj mjeri o izmjenama i dopuna Zakona o deviznom poslovanju bila ukinuta odredba Zakona o deviznom poslovanju koja je zabranjivala ugovaranje valutne klauzule i prometovanje u stranoj valuti. U vezi sa apelacionim prigovorima da su redovni sudovi pogrešno protumačili relevantne odredbe citiranog Zakona, Ustavni sud podsjeća da je uloga redovnih sudova, a ne Ustavnog suda, da tumače odredbe zakona koje primjenjuju, a u okolnostima konkretnog slučaja se ne čini da su relevantne odredbe citiranog Zakona protumačene na štetu apelanta. Konačno, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant pokrenuo postupak za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora (koji nije pravomoćno okončan) i da toj činjenici pridaje značaj koji ona zapravo u ovom trenutku nema jer ta okolnost u odsustvu pravomoćne odluke suda, sama po sebi, ne utječe na zakonitost presuda koje apelant predmetom apelacijom osporava.

43. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava.

Pravo na pravično suđenje u „razumnom roku“

44. Ustavni sud će nadalje ispitati opravdanost apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje.

a)Relevantni principi

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

b) Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom 27. septembra 2005. godine, a da je pravomoćno okončan nakon tri sudske instance presudom Vrhovnog suda od 20. marta 2014. godine, što predstavlja period od osam godina i šest mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

48. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, može govoriti o nešto složenijem predmetu.

49. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud ne zapaža pasivnost redovnih sudova. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prikladnim rokovima donosio odluke, bez nepotrebnog odugovlačenja, a kao primjer za to govori podatak da su redovni sudovi u relevantnom periodu donijeli čak osam odluka. Međutim, ono što Ustavni sud vidi kao ključni problem jeste činjenica da je u dva navrata rješenjima Kantonalnog suda predmet vraćen Općinskom sudu koji je ponovo bio prinuđen da provodi postupak. Upravo je to, prema ocjeni Ustavnog suda, ključni razlog što je postupak trajao duže od osam godina. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Što se tiče apelantovog ponašanja Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da je on na bilo koji način doprinio dužini predmetnog postupka. U vezi s ponašanjem apelanta, Ustavni sud iz predočenih dokumenata ne zapaža da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

50. Dakle, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je na tri sudske instance trajao duže od osam godina, ne zadovoljava kriterije koje nameće član 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na ime naknade nematerijalne štete

52. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

53. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

54. S obzirom na to da je postupak trajao ukupno osam godina i šest mjeseci, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

55. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje kada je postupak na tri sudske instance ukupno trajao osam godina i šest mjeseci za što odgovornost snose redovni sudovi, i to prije svega zbog vraćanja predmeta na ponovni postupak i ukidanja presuda, pri čemu je Ustavni sud uzeo u obzir okolnost da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu i da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi na sve tri instance utvrdili da je hipotekarna tužba osnovana za što su dali obrazloženje zasnovano na relevantnim odredbama materijalnog prava koje nije dovedeno u pitanje prigovorima apelanta koje u apelaciji ponavlja, a koje su redovni sudovi razmotrili tokom postupka.

58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1911/14 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio