Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4492/16 (Z.V.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4492/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4492/16, rješavajući apelaciju Z. V., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. V., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 031086 14 Rev od 20. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 031086 14 Rev od 20. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je ugovorom o radu od 22. septembra 2008. godine apelant kod tužene (JU „Druga gimnazija u Zenici“) zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, pa da se dosljedno tome poništi rješenje tužene kojim je otkazan ugovor o radu apelantu kao nezakonit akt i da se naloži tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove za koje ispunjava uslove školske spreme.

2. Vrhovni sud navodi, da je odredbom člana 19. Zakona o radu, predviđeno zaključenje ugovora o radu na neodređeno i na određeno vrijeme, propisana maksimalna dužina trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme, te predviđeni uvjeti i slučajevi kada se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, te da se stavom 4. ovoga člana definiše pojam uzastopnog ugovora o radu i predviđa presumpcija transformacije ugovora o radu iz određenog u neodređeno vrijeme. Dalje se navodi, da jezičkim tumačenjem navedene odredbe, kako to proizlazi iz Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 561/14 od 10. februara 2015. godine, nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca. Također se navodi, da je jedan od kumulativnih uvjeta za ostvarenje navedene presumpcije transformacije ugovora o radu iz određenog u neodređeno vrijeme, o čemu je riječ i u konkretnoj pravnoj stvari, je „izričito ili prešutno zaključenje sa istim poslodavcem uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida". Vrhovni sud ističe, da kako slijedom činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, proizlazi da je radom apelanta kod tužene, osnovom Ugovora o radu od 24. septembra 2007. godine, zasniva radni odnos na određeno vrijeme počev od 1. septembra 2007. godine do 31. avgusta 2008. godine, te Ugovora o radu od 22. septembra 2008. godine na određeno vrijeme počev od 1. septembra 2008. godine do 31. avgusta 2009. godine, dakle, time je ostvareno dvogodišnje trajanje njegovog rada na određeno vrijeme. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, ne i zaključenim na period duži od dvije godine bez prekida, kao ostvarenja materijalno pravne pretpostavke koje opravdavaju tužbeni zahtjev apelanta, da je njegov rad osnovom navedenih Ugovora o radu na određeno vrijeme silom zakonskog određenja prerastao u rad na neodređeno vrijeme, koji zaključak da ima svoje uporišta u činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova. Slijedom relevantnih pravila materijalnog prava o računanju vremena sagledavanim u odnosu na pravila materijalnog prava prema kojima se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca, pri čemu je jedan od kumulativnih uvjeta za ostvarenje navedene presumpcije transformacije ugovora o radu iz određenog u neodređeno vrijeme, „izričito ili prešutno zaključenje sa istim poslodavcem uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida“, o čemu je riječ u konkretnoj pravnoj stvari, sagledavanim u odnosu na utvrđene činjenice u konkretnoj pravnoj stvari da je početak perioda rada apelanta kod tužene 1. septembar 2007. godine, a završava 31. avgusta 2009. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, jasno proizlazi da apelant kod tužene zaključenjem predmetnih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, iste nije zaključio na period duži od dvije godine, jer rok određen u godinama - dvije godine - koji je počeo teći 1. septembra 2007. godine se završava onoga dana koji se po imenu i broju poklapa sa danom nastanka događaja od kog počinje da teče, dakle, 1. septembra 2009. godine, kojim danom je po već po sili zakona prestao njegov rad na određeno vrijeme, pri čemu je bez značaja da tužena Rješenjem o prestanku Ugovora o radu od 1. septembra 2009. godine konstatuje prestanak Ugovora o radu na određeno vrijeme sa 31. avgustom 2009. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4492/16 (Z.V.) | Sudska praksa | Aktio