Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4501/16 (Zeničko-dobojski kanton)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4501/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4501/16, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zeničko-dobojski kanton, protiv:

-presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 123580 16 Rsž od 24. oktobra 2016. godine;

-presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Rs 063430 13 Rev od 29. septembra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4501/16

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 123580 16 Rsž od 24. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da tužiteljima (N. D. i drugi, pobliže navedeni u prvostepenoj odluci) na ime naknade razlike neisplaćenih plaća, ishrane u toku rada i naknade za korištenje godišnjeg odmora za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose.

2. Kantonalni sud navodi, da iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji, kao zaposlenici Općinskog suda u Zenici, podnijeli tužbu radi isplate razlike plaće i toplog obroka i naknade za ishranu u toku rada po Kolektivnom ugovoru za određeni vremenski period, konačno opredjeljujući tužbeni zahtjev, na isplatu razlike neisplaćene plaće, naknade za ishranu i korištenje godišnjeg odmora u određenom novčanom iznosu. Dalje se navodi, da su tačni apelantovi žalbeni navodi da je prestao da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave FBIH, međutim, kako je članom 3., stav 3. novog Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim Kolektivnim ugovorom, Kolektivnim ugovorom na razini Kantona, Kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, to se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji je još uvijek na snazi i obavezuje apelanta bez obzira što je Vlada ZE-DO kantona otkazala njegovu primjenu i povukla saglasnost na njegov tekst Odlukom od 10. decembra 2001.g., jer prethodno nije provela postupak propisan odredbom člana 74. Kolektivnog ugovora. Također se navodi, da obzirom da je isti najpovoljniji za apelante, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka D. S., a koji nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju ni primjedbama apelanta datog na glavnoj raspravi, a kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Kantonalni sud konstatuje, da su tačni i apelantovi žalbeni navodi o tome da je tokom 2005, 2006 i 2007. godine zaključivan Sporazum između Vlade ZE-DO kantona i sindikata o utvrđivanju visine osnovice za obračun plaće, visine naknade za ishranu u toku rada i regulisanje drugih prava zaposlenih u organima koji se finansiraju iz budžeta ZE-DO kantona. Kako je članom 2., stav 1. pomenutog Kolektivnog ugovora propisano da se propisima i općim aktima ne mogu utvrditi manja prava uposlenika od onih koja su utvrđena ovim Kolektivnim ugovorom, to se po ocjeni Kantonalnog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi o isplati primanja, koje je vršeno na osnovu Zaključka Vlade ZE-DO Kantona i navedenih Sporazuma, s obzirom da je istim utvrđeno manje pravo tužitelju od onog zagarantovanog Kolektivnim ugovorom, te da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud F BiH. Kantonalni sud naglašava, da je vještak D. S. u svom pismenom nalazu i mišljenju, obračunao koliko je svaki od tužitelja primao na ime plaće, naknade za topli obrok i regres u predmetnom periodu, te je obračunao i razliku neisplaćenih iznosa po osnovu razlike plaće, naknade za ishranu u toku rada, te naknade za korištenje godišnjeg odmora, shodno Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud zaključuje, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da plati tužiteljima obračunate iznose od strane vještaka, a na ime neisplaćene razlike neisplaćene plaće, naknade za ishranu u roku rada i korištenje godišnjeg odmora za utuženi period, a na koje tužitelji imaju pravo shodno čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi žalbeni navodi.

AP-4502/16

3. Apelant, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 063430 13 Rev od 29. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da tužiteljima (E. H. i drugi, pobliže navedeni u prvostepenoj odluci) na ime razlike naknade za topli obrok, naknade za noćni rad, rad na dane praznika, na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad i razlike naknade regresa, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose.

4. Vrhovni sud navodi, da je drugostepeni sud pravilno zaključio, prihvatajući stav prvostepenog suda, da je relevantno materijalno pravo za odlučivanje, u konkretnom slučaju, odredbe člana 27., 28., 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH i člana 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, primjenom kojih odredaba navedenih propisa je i riješen konkretni sporni odnos i donijeta pobijana odluka. Dalje se navodi, da pravni stav, nižestepenih sudova, da kolektivni ugovor, u odnosu na individualne ugovore o radu, djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava iz radnog odnosa (član 111. Zakona o radu), je pravilan, i da se imajući u vidu normativnost kolektivnog ugovora, ima smatrati da svaki zaposlenik zaključenjem ugovora o radu pristupa i kolektivnom ugovoru, pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu kao minimum osigurana, tako da mu poslodavac ta prava ne može umanjiti ni uskratiti. Vrhovni sud konstatuje, da stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora nije prestao da važi Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, temeljem kojih je od strane prvostepenog suda utvrđena visina predmetnih potraživanja, kako to pogrešno tvrdi apelant, te je taj apelantov revizijski prigovor suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti. Također se navodi, da je odredbom člana 44. stav 2. novog Općeg kolektivnog ugovora propisano da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH, dok je odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Dakle, Vrhovni sud ističe, da prijelazne i završne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Po ocjeni Vrhovnog suda, kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, kakav je predmetni granski kolektivni ugovor, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, sem ukoliko nije drugačije određeno (član 113. Zakona o radu). Obzirom na navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov prigovor da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti isključivo odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, koji je zaključen 1. januara 2006. godine, jer je takav pravni stav suprotan principu povoljnosti izraženom u odredbama člana 3. Općeg kolektivnog ugovora. Vrhovni sud, također, ističe da su pravilno nižestepeni sudovi protumačili odredbu člana 1. u vezi sa članom 2. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH kada su zaključili da se odredbe navedenog granskog kolektivnog ugovora primjenjuju i na zaposlene u policiji. Pri tom Vrhovni sud ukazuje de je drugostepeni sud pravilno zaključio, i o tome se kroz obrazloženje svoje odluke izjasnio, zašto odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničkodobojskog kantona odnosno odredbe Zakona o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona i Zakona o namještenicima u državnoj službi u F BiH ne otklanjaju primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4501/16.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosioc javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4501/16 (Zeničko-dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio