Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4504/16 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo - pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4504/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4504/16, rješavajući apelaciju „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo - pravni slijednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo - pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 042489 16 Rev od 6. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo - pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alma Ivetić, advokatica iz Tuzle, podnijela je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 042489 16 Rev od 6. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude, na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obavežu tuženi (S. M. i drugi, pobliže navedeni u prvostepenoj presudi) da apelantici na ime duga solidarno isplate određeni novčani iznos.

2. Vrhovni sud navodi, da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, da je prijedlog za dozvolu izvršenja rješenjem suda usvojen i izvršenje dozvoljeno, da su protiv rješenja o dozvoli izvršenja tuženi blagovremeno uložili prigovore, pa je zaključkom suda odlučeno da se prijedlog smatra tužbom i postupak nastavljen po odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a izvršenje odloženo, Dalje, da je apelantica 24. juna 2014. godine, podnijela tužbu i navela da pravni osnov tužbe temelji na odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i predložila da sud donese presudu kojom će tužene obavezati da joj po osnovu duga solidarno isplate određeni novčani iznos, te da je punomoćnik tuženih, u odgovoru na tužbu naveo da se u konkretnom slučaju mogla podnijeti mjenična tužba, a da je predmetna tužba podnijeta iz osnova Ugovora o kreditu, te stoga ističe prigovor zastarjelosti potraživanja, kog ponovo ističe u reviziji. Vrhovni sud ističe, da je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. ZPP-a), smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-a) da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Vrhovni sud konstatuje, da je u predmetnom slučaju apelantica podnošenjem tužbe od 24. juna 2014. godine izvršila preinačenje tužbe - prijedloga za dozvolu izvršenja od 10. septembra 2007. godine, što nižestepeni sudovi pogrešno prihvataju kao preciziranje i uređenje tužbe. Također se navodi, da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, potraživanje je dospjelo na naplatu 10. septembra 2007. godine, a preinačena tužba podnijeta 24. juna 2014. godine, pa po ocjeni Vrhovnog suda, prigovor zastare istaknut u odgovoru na tužbu i ponovljen u reviziji, je obzirom na navedeno osnovan. Vrhovni sud zaključuje, da je tužba podnijeta po proteku roka iz člana 373. ZOO-a, pa kako su nižestepeni sudovi obzirom na izneseno, pogrešno primijenili član 373. ZOO-a kao materijalno pravo, to je Vrhovni sud pravilno primjenjujući navedenu zakonsku odredbu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, osnovom člana 252. stav 2. ZPP-a, odlučio kao u izreci svoje presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4504/16 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio