Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4437/16 (B. Ć.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4437/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4437/16, rješavajući apelaciju Božidarke Ćeranić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Božidarka Ćeranić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 003530 16 Gž 2 od 26. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božidarka Ćeranić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gacka, koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijela je 23. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 003530 16 Gž 2 od 26. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Opština Gacko) da joj na ime naknade za eksproprisano zemljište (pobliže opisano u izreci prvostepene presude), te na ime naknade štete u prinosima sijena na navedenoj parceli za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, isplati određene novčane iznose.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je sporazum o visini naknade za eksproprisanu nepokretnost zaključen 5. avgusta 1985. godine, između J. S., (prednik apelantice - majka), kao ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti i tužene, kao korisnika eksproprijacije, te da je utvrđena visina naknade u određenom novčanom iznosu. Nadalje, utvrđeno je da rješenjem tužene od 5. avgusta 1985. godine eksproprisana predmetna nepokretnost i da je tom prilikom postignut navedeni sporazum, kao i da se eksproprisana nepokretnost i dalje vodi kao svojina i posjed apelantice, jer korisnik eksproprijacije nije izvršio provođenje navedenog rješenja o eksproprijaciji u javnoj evidenciji. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Osim toga, Okružni sud zaključuje da je pogrešan stav prvostepenog suda da zahtjev za isplatu naknade za eksproprisanu nepokretnost nije zastario, jer se radi o vlasničkom pravu koje ne zastarijeva, iz razloga što, kako navodi Okružni sud, zastarijeva zahtjev za isplatu naknade već određene poravnanjem ili odlukom organa uprave, dok zahtjev za određivanje pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti ne zastarijeva. Okružni sud zaključuje da u situaciji da nije bio sproveden postupak eksproprijacije, radilo bi se o tzv. faktičkoj eksproprijaciji (izgradnja objekata od javnog i opšteg interesa bez postojanja rješenja o eksproprijaciji), pa zahtjev za isplatu naknade za faktički eksproprisane nepokretnosti ne bi zastario.
3. Također, u obrazloženju osporene oduke se navodi da je prema zaključenom sporazumu tužena bila dužna isplatiti utvrđenu naknadu za eksproprisanu nepokretnost u roku od 15 dana od dana potpisivanja sporazuma. U vezi s tim, navedeno je da je tužena pala u docnju 21. avgusta 1985. godine, a imajući u vidu da je apelantica tužbu podnijela 5. septembra 2012. godine, zaključeno je da je nastupila zastarjelost potraživanja naknade. Pored toga, Okružni sud konstatuje da kod šteta koje kontinuirano traju ili sukcesivno nastaju, sada i ubuduće, i u pravilu traju sve dok traju štetne posljedice, kakva je i šteta čiju naknadu apelantica zahtijeva, potraživanje pojedinih dospjelih obroka, prema članu 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zastarijeva u roku od tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a samo pravo prema članu 376. stav 2. istog zakona u roku od pet godina, računajući od saznanja za štetu, tako da po isteku ovog roka oštećeni gubi pravo da zahtijeva naknadu štete i za već dospjele i za buduće obroke. Isto tako, navedeno je da ukoliko je buduća šteta po redovnom toku stvari izvjesna, ima se uzeti da je riječ o šteti za koju je oštećeni već saznao, odnosno o šteti koja je već nastupila, a ne o šteti za koju će saznati tek u ono vrijeme kada nastupi izgubljena dobit, te da zbog toga rok zastarjelosti i za buduću štetu počinje već saznanjem za nju, a ne onda kada nastane gubitak zarade, odnosno izgubljena dobit. Shodno tome, zaključeno je da je pravni prednik apelantice, zaključno sa julom 1986. godine, saznala za štetu i za lice koje joj je štetu pričinilo, iz čega proizilazi da je prigovor zastarjelosti potraživanja izgubljene dobiti osnovan, jer je od navedenog datuma pa do podnošenja tužbe protekao zastarni rok od pet godina propisan odredbom člana 376. stav 2. ZOO. Dakle, zaključeno je da je nastupila apsolutna zastarjelost samog prava u smislu navedene zakonske odredbe, pa time i zastarjelost svih obročnih, godišnjih potraživanja naknade štete koje je pravni prednik apelantice, odnosno apelantica mogla zahtijevati. Najzad, konstatovano je da je apelantica, prema rješenju o nasljeđivanju, naslijedila nepokretnost iza smrti majke, pa sve i da je za štetu saznala u julu 2007. godine, očigledno je da je i u odnosu na nju nastupila apsolutna zastarjelost samog prava.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3561/14 od 10. oktobra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman