Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3948/16 (G.S.,M. P.,E. M.,R. F. i M. S.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3948/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3948/16, rješavajući apelacije G.S. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

G. S. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 033249 14 Rev 2 od 29. marta 2016. godine;

Meliha Pašević protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 231299 13 Rsž od 14. septembra 2016. godine;

Edin Milić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129190 12 Rsž od 28. septembra 2016. godine;

Rasim Fazlić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129180 11 Rsž od 5. oktobra 2016. godine;

Muharem Subašić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 206425 12 Rsž od 27. septembra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3948/16

1. G.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novih Dvorova kod Bijeljine, koju zastupa Jezdimir Parić advokat iz Bijeljine, podnijela je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 033249 14 Rev 2 od 29. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužene (Poljoprivredna i Medicinska škola u Bijeljini) i preinačena je drugostepena presuda na način da je odbijena žalba apelantice i povrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka o prijemu radnika na određeno vrijeme i ugovor o radu na određeno vrijeme od 20. decembra 2010. godine, te da se obaveže tužena da sa apelanticom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radno mjesto sekretara škole sa punim radnim vremenom uz obavezu tužene da apelantici isplati neisplaćene plate (za period od 1. septembra do 31. decembra 2011. godine, te od 1. januara 2012. godine do povratka na posao) i uplati pripadajuće doprinose, dok je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je tužena 15. novembra 2010. godine raspisala konkurs za prijem, između ostalog, sekretara škole-jednog izvršioca sa punim radnim vremenom na određeno vrijeme do 31. augusta 2011. godine, da se apelantica prijavila na navedeni konkurs i da je primljena, te da je tužena 20. decembra 2010. godine donijela odluku i zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme sa apelanticom, te da je apelantici po isteku vremena na koje je primljena prestao radni odnos 31. augusta 2011. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je zahtjev apelantice neosnovan u smislu odredbi člana 16. Zakona o radu. Naime, odredbama člana 16. stav 2. i 3. Zakona o radu je propisano da se ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti u sljedećim slučajevima: izvršenje poslova koje traje do šest mjeseci, privremeno povećanje obima posla, zamjena odsutnog radnika do godinu dana i obavljanje posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla (stav 2), te da se ugovor o radu zaključen suprotno odredbama stava 2. ovog člana, smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (stav 3). Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda da je apelantica kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme protivno odredbama člana 16. Zakona o radu. Ovo iz razloga što nije u ovlaštenju suda, već poslodavca, da cijeni da li poslovi sekretara škole, po svojoj prirodi mogu biti poslovi čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla, zbog čega je zaključeno da je odluka drugostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i odlučeno je kao u izreci osporene presude.

2. AP-4654/16

2. Meliha Pašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 231299 13 Rsž od 14. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (JU OŠ „Mehmed beg Kapetanović-Ljubušak“ Sarajevo) da joj isplati, na ime razlike plate za određeni vremenski period, naknade za minuli rad, razlike naknade za topli obrok, razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009., 2010. i 2011. godinu određene novčane iznose, kao i da joj uplati razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naknade troškovi postupka, dok je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) iz kog apelantica izvodi pravo za isplatu zahtijevanih razlika plate i naknada, po svojoj osnovi ima elemente posebnog kolektivnog ugovora kao granski kolektivni ugovor. Dalje se navodi da kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost, zaposlenike zastupa granski samostalni sindikat djelatnosti a poslodavce Udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili do formiranja Udruženja poslodavaca to može biti Vlada Federacije BiH, odnosno vlada kantona, sve prema članu 112. Zakona o radu kojom odredbom su regulisani kolektivni ugovori. Kantonalni sud konstatuje, da između parničnih stranaka nije sporno da apelantici nije isplaćivana plata i zahtijevane naknade prema Kolektivnom ugovoru, niti regres za korištenje godišnjeg odmora, jer po tuženoj apelantici je redovno isplaćivana plata i naknade prema odluci Vlade Kantona Sarajevo, odnosno prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Naime, Kolektivni ugovor čija je primjena sporna između parničnih stranaka, iz kog apelantica izvodi osnov za svoje zahtjeve, zaključen je između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH, kao predstavnika zaposlenika, i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao predstavnika poslodavca. Dalje, sud navodi da apelantica nije dokazala da je Vlada Kantona Sarajevo učestvovala u zaključivanju ovog Kolektivnog ugovora na nivou Federacije, kao i da je istom pristupila, pa bez tih dokaza nema značaj činjenica da je Kolektivni ugovor samim objavljivanjem u službenim novinama F BiH obavezujući za Kanton Sarajevo, a time i za tuženu. Naime, nesporni su navodi kojim se ukazuje na odredbe člana 111. Zakona o radu a kojim je propisano da se kolektivni ugovor zaključuje za teritorij Federacije, područje jednog ili više kantona i određene djelatnosti. Međutim, u konkretnom slučaju Federacija BiH može zaključiti kolektivni ugovor u skladu sa citiranom zakonskom odredbom samo za prava i obaveze zaposlenih u institucijama, tj. organima državne službe, službama i tijelima Federacije BiH odnosno korisnike budžeta Federacije. Ustavom FBiH i zakonom propisano je da se institucije kantona finansiraju iz budžeta kantona pa je dosljedno tome kanton jedino ovlašten da za zaposlene u organima državne službe kantona javnih ustanova i drugih institucija sa nadležnim sindikatima zaključuje kolektivne ugovore ili da u postupku zaključivanja kolektivnog ugovora koji vodi Federacija Kanton da svoju saglasnost na način što će Vlada Kantona prihvatiti tekst usaglašenog kolektivnog ugovora i tu odluku objaviti u službenom glasniku kantona. Dakle, apelantica nije dokazala daje Vlada Kantona Sarajevo učestvovala u zaključivanju ovog Kolektivnog ugovora na nivou Federacije, kao i da je istom pristupila u smislu člana 71. tog kolektivnog ugovora, a što se može vidjeti iz samog uvoda Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja FBiH. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno na utvrđene činjenice primijenio Zakon o radu i Kolektivni ugovor, zbog čega je odlučeno kao u izreci osporene odluke.

3. AP-4656/16

3. Edin Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129190 12 Rsž od 28. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženog (GP Bosnaputevi d.d. Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog od 24. septembra 2009. godine o otkazu ugovora o radu apelantu, da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status počev od 28. septembra 2009. godine, isplati plate i uplati pripadajuće doprinose za određeni period, te naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na radnom mjestu KV rukovaoca valjka, da je radni odnos kod tuženog zasnovao na određeno vrijeme zaključenjem ugovorâ o radu dana 26. septembra 2007. godine i 27. septembra 2008. godine, da je strankama kao ugovaračima dogovoreno da se ugovor zaključuje na godinu dana tj. na određeno vrijeme, kao i da je 24. septembra 2009. godine tuženi rješenjem o prestanku ugovora o radu utvrdio prestanak radno pravnog statusa apelanta sa danom 27. septembar 2009. godine, radi isteka ugovora o radu. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 19. stav 4. Zakona o radu kojom je propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Naime, kako ističe Kantonalni sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelant nije radio kod tuženog duži period od dvije godine bez prekida, te da se nisu ispunili zakonom propisani uslovi niti pravne posljedice da je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanta, zbog čega je odlučeno kao u izreci osporavane odluke.

4. AP-4657/16

4. Rasim Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129180 11 Rsž od 5. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog od 24. septembra 2009. godine o otkazu ugovora o radu apelantu, da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status počev od 27. septembra 2009. godine, isplati plate i uplati pripadajuće doprinose za određeni period, te naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na radnom mjestu vozač poluteretnog vozila, da je radni odnos kod tuženog zasnovao na određeno vrijeme zaključenjem ugovorâ o radu dana 26. septembra 2007. godine i 27. septembra 2008. godine, da je strankama kao ugovaračima dogovoreno da se ugovor zaključuje na godinu dana tj. na određeno vrijeme, kao i da je 24. septembra 2009. godine tuženi rješenjem o prestanku ugovora o radu utvrdio prestanak radno pravnog statusa apelanta sa danom 27. septembar 2009. godine, radi isteka ugovora o radu. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 19. stav 4. Zakona o radu kojom je propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Naime, kako ističe Kantonalni sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelant nije kod tuženog po ugovorima na određeno vrijeme radio duže od dvije godine rada, pa se takvi ugovori o radu na određeno vrijeme ne mogu smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.

5. AP-4658/16

5. Muharem Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 206425 12 Rsž od 27. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog od 5. augusta 2011. godine o prestanku ugovora o radu apelantu, te da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status počev od 5. augusta 2011. godine uz naknadu troškova postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na radnom poslovođa remontne radionice, da je između parničnih stranaka 1. februara 2009. godine zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je drugi ugovor o radu zaključen 9. jula 2010. godine, da je ovaj drugi ugovor zaključen na određeno vrijeme (na godinu dana), te da je članom 22. tog ugovora stavljen van snage prethodni ugovor od 1. februara 2009. godine. Kantonalni sud navodi da je pravilno zaključio prvostepeni sud da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da radni odnos apelanta na određeno radno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme sa obrazloženjem da je apelant sa tuženim, nakon zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. februara 2009. godine, zaključio 9. jula 2010. godine drugi ugovor o radu na određeno vrijeme na godinu dana i pristao da se njegov radno pravni status drugačije uredi, odnosno ugovori, te pristao da se prethodni ugovor o radu na neodređeno vrijeme stavi van snage. Zaključenjem novog ugovora o radu nastao je novi osnov zasnivanja radnog odnosa između apelanta i tuženog, kako to ispravno zaključuje prvostepeni sud pozivajući se na odredbe člana 19. i 20. Zakona o radu. Dakle, apelant je sa tuženim imao samo jedan ugovor o radu na određeno vrijeme od 9. jula 2010. godine koji je prestao iz razloga jer je protekao rok na koji je zaključen, pa je pravilno i zakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta kod tuženog od 5. augusta 2011. godine, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3948/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3948/16 (G.S.,M. P.,E. M.,R. F. i M. S.) | Sudska praksa | Aktio