Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4505/16 (H. A.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4505/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4505/16, rješavajući apelaciju Halefa Arnautovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halef Arnautović, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 031972 16 Rsž od 30. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halef Arnautović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Rs 031972 16 Rsž od 30. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se poništi Odluka tuženog (MPI „Mlin“ d.d. Ustikolina) o otkazu ugovora o radu od 16. novembra 2015. godine, da se apelant vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza, da mu naknadi plaće u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Kantonalni sud navodi, da je apelant sa tuženim imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove tehničkog direktora društva, da je tuženi 16. novembra 2015. godine donio Odluku kojom se otkazuje predmetni ugovor o radu zbog organizacionih razloga uz otkazni rok od 15 dana, da je istom odlukom utvrđeno pravo na otpremninu, da je u obrazloženju Odluke navedeno da je nadzorni odbor naložio direktoru tuženog da izmijeni Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i ukine radno mjesto tehničkog direktora, zbog čega je direktor tuženog donio Odluku o izmjeni Pravilnika o uređenju unutrašnje organizacije, organizacioni dijelovi i podjele poslova u Društvu 10. avgusta 2015. godine kojom je ukinuto radno mjesto tehnički direktor i sekretar društva, te da tuženi nije ponudio apelantu drugi ugovor o radu za druge poslove. Kantonalni sud konstatuje, da iako je Odluka o otkazu ugovora o radu donesena 16. novembra 2015. godine, a tužba podnesena 1. decembra 2015. godine, kada je bio na snazi Zakon o radu objavljen u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 62/15 na sporni odnos se ne primjenjuje taj Zakon nego Zakon o radu („Službene novine F BiH“ broj 43/99, 32/00 i 29/03) kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud jer je odredbom člana 173. Zakona o radu („Službene novine F BiH“ broj 26/16) koji je stupio na snagu 14. aprila 2016. godine, propisano da postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu tog zakona, završit će se prema odredbama tog Zakona o radu, te da nije sporno da je konkretna parnica bila samo započeta prije stupanja na snagu tog zakona (tužba podnesena 1. decembra 2015. godine, a presuda donesena 30. juna 2016. godine). Kantonalni sud ističe, da je odredbom člana 87. Zakona o radu, propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisni otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, ili zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoju obavezu iz radnog odnosa, te da poslodavac može otkazati ugovor o radu, u slučajevima iz stava 1. navedenog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavaca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Također se navodi, da nije sporno među strankama da je razlog za otkaz ugovora o radu apelantu bio organizacioni (jer je izmijenjenim Pravilnikom ukinuto radno mjesto tehničkog direktora) što je jasno navedeno i u Odluci o otkazu ugovora o radu, ali je sporno da li je ispunjen uslov, da se od poslodavca nije moglo osnovano očekivati da apelanta zaposli na drugim poslovima, kako je to propisano u stavu 2. člana 87. Zakona o radu. Kantonalni sud zaključuje, da apelantovi navodi da mu tuženi nije ponudio zaposlenje na drugim poslovima iako je imao dva radna mjesta tehnologa, od kojih je jedno u poslovnoj jedinici Mlin bilo upražnjeno, a apelant ispunjava uslove za obavljanje tih poslova, samo su djelimično osnovani. Naime, tačno je da tuženi nije apelantu ponudio zaposlenje na drugim poslovima, a on to nije ni mogao učiniti zbog toga što mu nijedno radno mjesto nije bilo upražnjeno, te da je ta činjenica utvrđena izvedenim dokazima, pa je zbog toga, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepene presude da tuženi u momentu otkaza o radu apelantu nije imao upražnjeno radno mjesto da bi se osnovano očekivalo da ga zaposli na druge poslove. Kantonalni sud naglašava, da je u konkretnom postupku tuženi dokazao da je njegova odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, jer je iz organizacionih razloga ukinuo radno mjesto tehničkog direktora, a nije imao upražnjeno radno mjesto na drugim poslovima na koje bi zaposlio apelanta, čime su bili ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 87. Zakona o radu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman