Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4473/16 (S. L.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4473/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4473/16, rješavajući apelaciju Stipe Lovrića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipe Lovrić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 035503 16 Kž od 10. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Glamoča, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 035503 16 Kž od 10. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uvjetna osuda, kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u vremenu provjere od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo, isto ili slično kazneno djelo. Osim toga, apelant je obavezan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu 122,00 KM, koji se odnose na troškove svjedoka, kao i paušala u iznosu od 50,00 KM. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 18. septembra 2013. godine u Livnu, nabavio lažnu ispravu i istu upotrijebio kao pravu, na način da je prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na novčanu potporu po modelu poticaja proizvodnji, pored drugih dokaza o ispunjavanju uvjeta, Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Kantona 10 Livno, podnio lažne isprave i to otkupni list privrednog društva „Mlinpek“ a.d. Prnjavor od 15. avgusta 2013. godine i potvrdu o otkupu privrednog društva „Mlinpek“ a.d. Prnjavor od 15. avgusta 2013. godine, u kojima je navedeno da je privredno društvo od apelanta otkupilo 24.820,00 kg merkantilne pšenice u vrijednosti od 7.956,80 KM, iako je znao da je navedena dokumentacija lažna. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da prvostepeni sud svoju odluku prvenstveno zasniva na iskazu svjedoka G. P., predstavnika preduzeća „Mlinpek“ a.d. Prnjavor, koji je na glavnoj raspravi, prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja bio izričit da na potvrdi, koju je izdalo naprijed navedeno preduzeće, nije njegov potpis, te da se pečat od preduzeća koji je na potvrdi ne upotrebljava, niti se ikad koristio, a koji iskaz je potkrijepljen materijalnim dokazima. Također, navedeno je da iz iskaza svjedoka B. B., uposlenika u Upravi za indirektno oporezivanje u Regionalnom centru Banja Luka, proizilazi da je provjerom utvrđeno da u navedenom preduzeću predmetni blokovi nisu evidentirani u poslovnim knjigama, niti su izdati od strane istog. Shodno tome, konstatovano je da odredba člana 373. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da krivično djelo krivotvorenje isprave čini onaj tko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe. Prema tome, konstatovano je da navedeno krivično djelo čini i onaj ko lažnu ispravu nabavi i upotrijebi kao pravu, pa je na osnovu navedenog zaključeno da su u radnjama apelanta sadržani svi elementi krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, samim činom upotrebljavanja lažne isprave, radi ostvarivanja prava na novčanu nakandu.
Apelacioni navodi
2. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman