Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2350/14 (P. R.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2350/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2350/14, rješavajući apelaciju Petra Rodića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Rodića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 208164 13 Gž od 25. aprila 2014. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 208164 13 I 2 od 14.
februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Petar Rodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 i 208164 13 Gž od 25. aprila 2014. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 208164 13 I 2 od 14. februara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Ševkije Durakovića, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: protivizvršenik), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 15. decembra 2016. godine, protivizvršenik 16. decembra 2016. godine, a Opštinski sud 26. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje Uvodne napomene:
4. Ševkija Duraković, kao tužilac je pokrenuo parnični postupak protiv apelanta zbog otkaza ugovora o korišćenju stana.
5. Prvostepenom Presudom Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045656 06 od 6. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 045656 09 Gž od 15. juna 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca (Ševkije Durakovića) koji je glasio: usvaja se otkaz ugovora o korišćenju stana tuženom [apelantu], preciziranih karakteristika (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te se apelantu nalaže da stan preda u posjed tužiocu Ševkiji Durakoviću.
6. Nakon pravosnažne presude, prema dostavljenoj dokumentaciji, na prijedlog Ševkije Durakovića, kao tražioca izvršenja, provedeno je izvršenje pravosnažne presude iseljenjem iz stana apelanta dana 10. maja 2012. godine.
7. U međuvremenu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući po reviziji apelanta, donio je Presudu broj 65 0 P 045656 11 Rev od 24. aprila 2012. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio na način da je tužbeni zahtjev tužioca Ševkije Durakovića odbio.
8. Nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 24. aprila 2012. godine, apelant (kao tražilac protivizvršenja) 30. maja 2012. godine podnosi prijedlog Opštinskom sudu za dozvolu protivizvrešenja, te su odluke donijete po prijedlogu apelanta za protivizvršenje osporene konkretnom apelacijom.
9. Dakle, činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
10. Opštinski sud donio je Rješenje broj 65 0 I 208164 13 I 2 od 14. februara 2013. godine, kojim je odbio u cijelosti prijedlog apelanta kao tražioca protivizvršenja od 30. maja 2012. godine da sud dozvoli protivizvršenje.
11. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo da je apelant prijedlogom za protivizvršenje od 30. maja 2012. godine predložio da sud dozvoli reizvršenje rješenja o dozvoli izvršenja (istog broja od 19. septembra 2011. godine), te uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo u momentu prije donošenja i provođenja rješenja o izvršenju, odnosno da obaveže ranijeg tražioca izvršenja (sada protivizvršenika) da apelantu preda u posjed predmetni stan. Protivizvršenik je u odgovoru na prijedlog za protivizvršenje naveo da predmetni stan nije u njegovom posjedu jer je notarski obrađenim ugovorom o poklonu poklonjen Alenu Durakoviću, koji je upisan kao vlasnik.
12. Opštinski sud je, postupajući po prijedlogu apelanta za protivizvršenje, postupio u skladu sa odredbom člana 55 stav 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i održao ročište, te je na održanom ročištu apelant ostao kod prijedloga za protivizvršenje od 30. maja 2013. godine, iz razloga što je izvršna isprava na osnovu koje je izvršenje provedeno stavljena van snage. Takođe, apelant je naveo da je potpuno beznačajno ko je vlasnik stana, u smislu zaštite ranijeg nosioca stanarskog prava. Nakon što je proveo dokaze uvidom u presudu Vrhovnog suda od 24. aprila 2012. godine, z.k. izvadak i ostalu dokumentaciju u spisu, Opštinski sud je donio odluku. Pri tome je Opštinski sud naveo da se u skladu sa članom 57 ZIP-a prijedlog za protivizvršenje neće prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene gdje vraćanje više nije moguće. U konkretnom slučaju protivizvršenik (ranije tražilac izvršenja) više nije vlasnik predmetnog stana, što je utvrđeno uvidom u z.k. izvadak na kom su upisani drugi vlasnici, te kod ove utvrđene činjenice, s obzirom da su nastupile promjene na stvari, odnosno promjena vlasnika, protivizvršenje nije moguće jer stvar sada drži zakoniti vlasnik čije je pravo upisano u zemljišnu knjigu, a izvod iz iste predstavlja jedinu valjanu ispravu kojom se dokazuje vlasništvo na nepokretnosti.
13. Kantonalni sud rješavajući po žalbi apelanta donio je Rješenje broj 65 0 I 208164 13 Gž od 25. aprila 2014. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.
14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilno i zakonito rješenje primjenom odredbi člana 57 ZIP-a. Prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju protivizvršenik nije više vlasnik predmetne nepokretnosti, što je utvrđeno izvodom iz zemljišne knjige, te da su kao vlasnici upisani Alen Duraković i Traži.com za marketinšku i informatičku djelatnost i ostale usluge Sarajevo i da se kod takve činjenice protivizvršenje nije moglo provesti jer stvar sada drži zakoniti vlasnik čije je pravo na nepokretnosti upisano u zemljišnu knjigu. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda, odnosno prvostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o neosnovanosti prijedloga za protivizvršenje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u pitanju fiktivni prenos prava vlasništva, zloupotreba prava, koju redovni sud naziva pravnim smetnjama za protivizvršenje, a prenos vlasništva na nepokretnosti (između protivizvršenika i njegovog sina) valjanim pravnim poslom. Apelant navodi da promjena vlasnika nakon odluke Vrhovnog suda ne bi smjela imati nikakvog uticaja na prava apelanta da uđe u posjed svog jedinog doma. Takođe, navodi da je vrijeme da se „pravni gimnastičari“ koji „inkriminisanim radnjama“ pretvaraju nepravo u pravo sankcionišu. Apelant je urgirao što hitnije rješavanje apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje.
17. Opštinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer je došlo do promjene vlasnika na nepokretnosti zbog čega izvršenje nije bilo moguće provesti.
18. Protivizvršenik je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana jer je postupano u skladu sa zakonom, te da je treba odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 532/03, 52/03, 33/06, 39/0 i 35/12), u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u relevantnom periodu, glasi:
VII - PROTIVIZVRŠENJE
Član 54.
Razlozi za protivizvršenje (1) Nakon što je izvršenje već provedeno izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio ako je:
1) izvršna isprava pravosnažna ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez djelovanja, 2) rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, 3) tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršenja dvostruko namiren.
(2) Ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa.
(3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.
(4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku.
Član 56.
Rješenje o protivizvršenju (1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.
(2) Protivizvršenje se provodi prema odredbama ovog zakona o izvršenju.
Član 57.
Nemogućnost protivizvršenja Prijedlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 6. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2014. godine, tako da je nepsorno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporena rješenja navodeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .
27. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kog nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Nadalje, iz sadržaja apelacije može se zaključiti da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da sud dozvoljava zloupotrebe prava.
29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je postupku protivizvršenja (u kom su donesene osporene odluke) prethodio postupak izvršenja. Naime, protivizvršenik, je najprije bio tražilac izvršenja, odnosno nakon što je postupak pravosnažno završen (potvrđivanjem prvostepene presude od Kantonalnog suda) podnio je prijedlog za izvršenje, te dobio stan u posjed u izvršnom postupku. Nakon toga, Vrhovni sud odlučujući po reviziji apelanta poništava nižestepene odluke na osnovu kojih je provedeno izvršenje (predaja stana u posjed protivizvršeniku, u tom momentu tražiocu izvršenja). Na osnovu odluke Vrhovnog suda, koja je donijeta po apelantovoj reviziji, a nakon što je apelant već predao stan u posjed, apelant traži protivizvršenje – da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije izvršenja, odnosno da mu protivizvršenik vrati stan u posjed. Ustavni sud primjećuje u konkretnom slučaju da sud nije prihvatio prijedlog apelanta kojim je tražio protivizvršenje, pozivajući se na član 57 ZIP-a i navodeći da protivizvršenik nije više vlasnik predmetnog stana, te da su u zemljišnim knjigama kao zakoniti vlasnici upisana druga lica (pravna i fizička), odnosno da su nastupile takve posljedice (pravne promjene) da vraćanje više nije moguće. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju i odluci suda ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pri tome, apelant ne dovodi u pitanje činjenicu da je u zemljišnoj knjizi upisano drugo lice, a ne protivizvršenik. Međutim, apelant ukazuje da je na taj način došlo do povrede prava, odnosno izigravanja prava apelanta, jer je protivizvršenik dan nakon što je zaprimio odluku Vrhovnog suda poklonio predmetni stan svom sinu. Apelant, takođe, navodi da sud „nasjeda na provokaciju na lažan pravni posao [...] obavljen isključivo u svrhu osujećenja i zloupotrebe prava“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da „zloupotrebu“ na koju apelant ukazuje nije dozvolio sud koji je donio osporena rješenja, niti je apelant konkretizovao čime je sud mogao spriječiti „zloupotrebu“, odnosno kako je sud mogao da zabrani da protivizvršenik ne prenese vlasništvo na predmetnom stanu, ako su za to postojale zakonske mogućnosti. Pri tome, podnošenje revizije Vrhovnom sudu od apelanta, ne predstavlja zakonsku prepreku za prometovanje stanom, a apelant i ne tvrdi da su postojale bilo kakve konkretne prepreke za prenos prava vlasništva sa protivizvršenika na treća lica. Naime, apelant ne ukazuje, niti to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je u redovnom postupku iskoristio mogućnosti predviđene zakonom, odnosno predložio da se u zemljišnim knjigama upiše zabilježba spora na predmetnom stanu, ili zabrana raspolaganja, ili koristio druga prava da spriječi prometovanje predmetnim stanom do konačne odluke redovnog suda (konkretno do revizione odluke), dakle po okončanju drugostepenog postupka, jer takve radnje (postupci), da su preduzete od apelanta, mogle su spriječiti prometovanje stanom.
32. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, kada je došlo do promjene prava vlasništva na nepokretnosti prije nego što je apelant ostvario pravo na protivizvršenje, zbog čega je sud odbio prijedlog apelanta za protivizvršenje primjenom člana 57 ZIP-a, ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili zloupotrebu za koju bi sud bio odgovoran, ili koju je dozvolio.
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama, koje su jasne i obrazložene i donijete primjenom relevantnih odredaba ZIP-a, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ostali navodi
34. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ove navode nije posebno obrazlagao, već iz apelacije proizlazi da su ovi navodi identični navodima o povredi prava na pravično suđenje. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da su odluke donijete primjenom relevantnih propisa i da se iste ne doimaju proizvoljno, Ustavni sud nalazi da su i navodi o povredi prava na imovinu, takođe, neosnovani.
35. Apelant je ukazao i da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na jedini dom, odnosno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjima „konstatovano“ da ne postoji mogućnost da protivizvršenik vrati apelantu stan (koji je protivizvršenik dobio u postupku izvršenja odlukom koja je kasnije izmijenjena), jer je promijenjen vlasnik nepokretnosti. Pri tome, sud u izvršnom postupku nije utvrđivao apelantovo pravo na dom (koje je utvrđeno u parničnom postupku), već je utvrdio da nije moguće da apelant to pravo realizuje u postupku protivizvršenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim rješenjima, kojim je odbijen apelantov prijedlog za protivizvršenje, nema ništa što zadire u apelantovo pravo na dom, niti je došlo do povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te su ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku naveo jasne i dovoljne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona koje je primijenio.
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanta iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je sud donio rješenja primjenom relevantnih zakonskih odredaba, uz konkretno obrazloženje zašto je odbio apelantov prijedlog za protivizvršenje.
38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanta na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada redovni sud na osnovu utvrđenih činjenica, koje nisu sporne, zaključi da protivizvršenje nije moguće prema protivizvršeniku koji nije vlasnik nepokretnosti koja se u protivizvršenju traži, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman