Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3155/14 (S. J.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3155/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3155/14, rješavajući apelaciju Spasoja Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoja Jovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003612 14 Rev 2 od 22. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003612 13 Gž 4 od 26. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spasoje Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003612 14 Rev 2 od 22. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003612 13 Gž4 od 26. septembra 2013. godine.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-3866/11 od 27. februara 2014. godine odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju apelanta podnesenu protiv presude Vrhovnog suda broj 80 0 P 003612 10 Rev od 3. avgusta 2011. godine. Navedenom odlukom Vrhovnog suda, kako proizlazi iz činjenica tog predmeta je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Stajka Cvijetinović u svojstvu tužene obaveže da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje stan u Bijeljini u ul. Nušićeva broj 7 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da mu naknadi zakupninu koju je plaćao kao podstanar uslijed nemogućnosti korištenja predmetnog stana. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene Stajke Cvijetinović koji je podnijela radi utvrđenja ništavosti ugovora i aneksa tog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između apelanta i jednog od tuženih („Agrosemberija“ i GP „Rad“) u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su sporni ugovori ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, budući da tuženi koji je prodao sporni stan apelantu nema dokaz o vlasništvu na tom stanu, a iz dokumentacije sa kojom je raspolagao znao je da je taj stan ranije prodat pa nije mogao prenijeti nikakvo pravo na apelanta kao kupca. S tim u vezi je zaključeno da okolnost da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu, ovjerio sporni ugovor na sudu i uknjižio se kao zemljišno-knjižni vlasnik nije sama po sebi dovoljna da je on stvarni vlasnik tog stana, zbog čega se ne može ni smatrati savjesnim kupcem istog. Također je istaknuto da je apelant, kao radnik tuženog „Agrosemberija“ sa kojim je zaključio sporni ugovor i aneks ugovora, mogao znati ili pretpostaviti da je sporni stan prije njega bio predmetom prodaje, dok je u pogledu uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama istaknuto da se ona ne može smatrati jačim pravnim osnovom, jer se radi o oborivoj a ne apsolutnoj pravnoj pretpostavci, kao što je to slučaj u predmetnom postupku. Slijedom navedenog činjenično-pravnog utvrđenja je odlučeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan.
Osporene presude
3. Budući da je iz prethodnog postupka ostalo neriješeno pitanje koje se tiče utvrđenja stanarskog prava Stajke Cvijetinović koja je u tom postupku imala status tužene-protivtužiteljice, u nastavku postupka je donesena presuda u kojoj je ona označena kao tužiteljica a apelant kao tuženi. Po okončanju postupka u kom je Stajka Cvijetinović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) tužbu podnijela (ranije protivtužba) protiv apelanta, „Agrosemberije“ (u daljnjem tekstu: drugotužena) i GP „Rad“ (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi utvrđenja stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP), Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 80 0 P 003612 13 P 4 od 19. jula 2013. godine kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelini odbijen kao neosnovan. Navedenim zahtjevom, tužiteljica je tražila utvrđenje svojstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu u Bijeljini što su joj tuženi, dakle i apelant, dužni priznati i trpiti da navedeni stan otkupi.
4. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 003612 13 Gž 4 od 26. septembra 2013. godine, žalba tužiteljice je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje NSP na predmetnom stanu i otkup stana. Ispitujući prvostepenu presudu u smislu odredbi čl. 221. i 236. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) jer je od useljenja tužiteljice u predmetni stan (tokom 1992. godine) pa do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (stupio na snagu 28. jula 2001. godine, u daljnjem tekstu: ZOPDS) proteklo više od osam godina. Stoga je po ocjeni Okružnog suda tužiteljica, iako je u stan uselila bez valjanog pravnog osnova, protekom zakonom predviđenog vremena od osam godina stekla trajno pravo korištenja predmetnog stana, sa trajnim i nesmetanim korištenjem. Što se tiče zahtjeva za otkup stana, sud je također ocijenio da je zahtjev u smislu čl. 14. stav 1. i 15. ZOPDS osnovan jer su tuženi, koji to pravo tužiteljici osporavaju, pasivno legitimirani bez obzira što je u knjižnoj evidenciji kao vlasnik upisano NN lice. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da nije razriješen odnos između pravog vlasnika, davaoca stana na korištenje i apelanta i da stoga takva odluka suda nije u suprotnosti sa odredbom člana 14. stav 1. ZOPDS kojom je između ostalog propisano da nositelj stanarskog prava na teritoriji Republike Srpske može otkupiti samo jedan stan, da dozvolu za otkup stana daje grad odnosno općina na čijem se području stan nalazi pa će taj organ ispitati i sve relevantne okolnosti pri davanju ili odbijanju odluke za otkup.
5. Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 003612 14 Rev 2 od 22. maja 2014. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio. Obrazlažući razloge neosnovanosti revizije, Vrhovni sud je ponovio da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je na predmetnom stanu stekla svojstvo NSP i da tuženi trpe da ga otkupi. Navodeći zatim sadržaj bitnog činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koje prema izričitoj zakonskoj odredbi člana 240. stav 2. ZPP-a ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u revizijskom postupku, Vrhovni sud je ponovio zaključak prvostepenog suda prema kojem je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, a stoga i odbijen, primjenom odredbe člana 13. ZSO. Razlog obijanja po ocjeni prvostepenog suda je činjenica da je tužiteljica 29. juna 2004. godine kupila i postala vlasnikom drugog stana, za vrijeme trajanja parnice, zbog čega je bila dužna predmetni stan vratiti vlasniku. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da je u ranijoj parnici pravosnažno usvojen protivtužbeni zahtjev tužiteljice kojim je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora broj Ov II-3950/02 od 19. novembra 2002. godine i anex tog ugovora broj Ov II-373/03 od 28. februara 2003. godine zaključeni između apelanta (u tom postupku prvotuženi) i trećetuženog (predmet iz apelacije registrovane pod brojem AP-3866/11 o kojoj je odlučeno). Prvostepeni sud je stoga ocijenio da nakon stupanja na snagu ZOPDS stanarsko pravo više ne postoji pa da se zahtjev tužiteljice nije mogao usvojiti (član 30. ZSO). Drugostepeni sud je, kako je dalje navedeno, pozivom na odredbu člana 30. ZSO prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev usvojio nalazeći da je od useljenja tužiteljice u sporni stan (tokom 1992. godine) pa do stupanja na snagu ZOPDS (juli 2001. godine) proteklo više od osam godina te da je tužiteljica stoga stekla trajno pravo korištenja predmetnog stana protekom navedenog zakonom propisanog roka. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da je drugostepena odluka pravilna jer je izvedenim dokazima, kako je pravilno zaključeno u pobijanoj odluci, tužiteljica dokazala tvrdnju da je u predmetni stan uselila tokom 1992. godine. Navedena tvrdnja proizlazi ne samo iz njenog iskaza već i iz odluke drugotuženog od 16. maja 1996. godine koji joj je navedeni stan dodijelio na korištenje i istakao da se dodijeljeni stan kod Javnog fonda za stanovanje vodi kao poslovni prostor, ali da je od 1992. godine u funkciji stambenog prostora. S tim u vezi je potvrđen stav drugostepenog suda da drugotuženi nije bio nosilac prava raspolaganja, dakle davalac stana na korištenje u smislu odredbe člana 5. stav 2. ZSO tako da njegovo rješenje o dodjeli i ugovor o korištenju stana kojeg je tužiteljica zatim zaključila, ne može biti valjan pravni osnov koji bi tužiteljici davao legitimitet za posjed stana. Drugotuženi je naime imao samo pravo privremenog korištenja prostora kao napuštene imovine usljed ratnih sukoba u BiH tokom 1992. – 1995. godine, zasnovano na odluci Izvršnog odbora Općine Bijeljina, što on priznaje i u svom dopisu od 28. augusta 2002. godine kojom poziva tužiteljicu da iseli iz stana radi njegove predaje vlasniku (DP „Oranica“ iz Osijeka).
6. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nije pravilan stav apelanta (revidenta) da se tužiteljica smatra nezakonitim korisnikom predmetnog stana samo za vrijeme od 1994. godine do 1996. godine i da se od tog perioda, zbog dodjele stana odlukom drugotuženog i zaključenja ugovora o korištenju stana, ne može smatrati bespravnim korisnikom stana. Vrhovni sud je pravilnim potvrdio stav drugostepenog suda prema kojem tužiteljica ima status nezakonitog korisnika stana u periodu od osam godina, počev od useljenja i da se na nju može primijeniti odredba člana 30. ZSO. U pogledu neosnovanosti revizijskih navoda apelanta da se na tužiteljicu ne može primijeniti odredba člana 30. st. 2. i 7. ZSO u vezi člana 77. ZOPDS Vrhovni sud je napomenuo da je odredbom člana 77. stav 1. ZOPDS propisano da ZSO ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 37. tog zakona i da se odredbe ZSO koje nisu u suprotnosti s odredbama ZOPDS mogu primjenjivati shodno pravilu „argumentum a contrario“ (član 77. stav 2. ZOPDS). Tužiteljica nije ni prije stupanja na snagu ovog zakona stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla na način koji propisuje odredba člana 11. st. 1. i 2. ZSO (zakonitim useljenjem na temelju akta o dodjeli i ugovora o korištenju) već se radi o bespravnom korisniku koji je dugogodišnjim stanovanjem u predmetnom stanu stekla pravo na nesmetano i trajno korištenje koje se u naravi izjednačava sa stanarskim pravom.
7. U pogledu navoda da tužiteljica u istom mjestu posjeduje stan i da stoga nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, Vrhovni sud je naveo da je u tekućoj parnici, nakon djelomičnog ukidanja drugostepene odluke (nepravosnažni dio o kom nije odlučeno u AP-3866/11) u predmetu ukazano na ovu činjenicu i da je u ponovnom postupku prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljica zaključila kupoprodajni ugovor u vezi kupovine stana u istom mjestu i da je taj stan ugovorom o poklonu OPU 409/09 od 26. marta 2009. godine poklonila svojoj sestri Ljiljani Milovanović. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica u vrijeme donošenja prvostepene presude od 19. jula 2013. godine nije bila vlasnik drugog stana a to nije postala ni nakon pravosnažnog okončanja tekuće parnice, tako da nema uslova za primjenu člana 13. ZSO. Temeljem odredbe člana 248. ZPP- revizija je odbijena.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama iz žalbenog i revizijskog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje da ima opravdan zahtjev za podnošenje apelacije i da je u okolnostima konkretnog slučaja važna ranija revizijska odluka kojom je drugostepena presuda djelimično ukinuta i određeno ponovno suđenje s napomenom da se razjasni da li je i na koji način tužiteljica stekla pravo vlasništva na drugom stanu. S tim u vezi smatra da je nepravilan stav iz konačne presude Vrhovnog suda prema kojem tužiteljica u vrijeme donošenja prvostepene presude kao ni nakon toga nije imala stan u privatnom vlasništvu, te da je stoga stekla uslove prema odredbi člana
30. ZSO u pogledu predmetnog stana, dakle da je stekla svojstvo NSP. Apelant ukazuje na stav prema kojem korisnik stana u društvenoj svojini sticanjem prava vlasništva na drugoj nekretnini gubi pravo na korištenja društvene svojine (stana) pri čemu nije bitno da li je u međuvremenu otuđio stan kojeg je imao u svojini.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelacijom je u suštini ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava i zaključke Vrhovnog i Okružnog suda koji prema apelantovom mišljenju nisu pravilni.
12. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Također, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, Presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom kojom je potvrđena presuda Okružnog suda, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je razmotrio i navode apelanta da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na drugom stanu i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu činjenična utvrđenja i obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba i izvođenje zaključaka temeljem odredbi materijalnog prava (ZSO, ZOPDS) u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman