Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4434/16 („BH PLAY“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4434/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4434/16, rješavajući apelaciju „BH PLAY“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „BH PLAY“ d.o.o. Visoko, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 132154 16 Pžp od 2. novembra 2016. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 134618 16 Pžp od 10.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BH PLAY“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maida Grizović, advokatica iz Zenice, podnio je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 132154 16 Pžp od 2. novembra 2016. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 134618 16 Pžp od 10. novembra 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 132154 16 Pžp od 2. novembra 2016. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 12. Zakona o jednistvenom sistemu, registracije kontrole i naplate doprinosa, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM, dok je obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 20,00 KM. Isto tako, u prekršajnom postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 134618 16 Pžp od 10. novembra 2016. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 12. Zakona o jedinstvenom sistemu, registracije kontrole i naplate doprinosa, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM, dok je obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 20,00 KM.

2. U obrazloženjima osporenih odluka navodi se, između ostalog, da je 13. februara 2016. godine, izvršenim inspekcijskim nadzorom utvrđeno da apelant na uplatnom mjestu u Brezi upošljava lice A. Z. za koju nije podnesena prijava na osiguranje, dok je 22. aprila 2016. godine izvršenim inspekcijskim nadzorom utvrđeno da kod apelanta na uplatnom mjestu u Visokom radi neprijavljeni radnik. U vezi sa izrečenim novčanim kaznama apelantu, Kantonalni sud ističe da ovlašteni organ Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine opravdano ukazuje žalbom, u oba predmeta, na nepravilnost odluke o sankciji koje su apelantu izrečene od strane prvostepenih sudova. Naime, imajući u vidu težinu prekršaja u odnosu na ostala kršenja javnog poretka, te činjenicu da se radi o višestrukom povratniku, Kantonalni sud smatra da će se izrečenom novčanom kaznom ostvariti opća i posebna svrha kažnjavanja, a naročito da će se apelant ubuduće suzdržati od izvršenja prekršaja iz ove ili bilo koje druge oblasti. Osim toga, Kantonalni sud ističe da je prilikom odmjeravanja vrste i visine sankcije imao u vidu sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, pa obzirom na težinu i vrstu počinjenog poreznog prekršaja, koji za posljedicu ima neostvarivanje prava zaposlenika, što se smatra težim prekršajem iz ove oblasti, smatra da će izrečena kazna djelovati na apelanta u smislu budućeg suzdržavanja od činjenja prekršaja. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4434/16 („BH PLAY“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio