Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1186/14 (D. V.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1186/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1186/14, rješavajući apelaciju Dragana Vučena na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragana Vučena.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000132 13 Gž 3 od 25. decembra 2013.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Draganu Vučenu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Draganu Vučenu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Vučena podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000132 13 Gž 3 od 25. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000132 12 P od 20. juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Vučen (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000132 13 Gž 3 od 25. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu(u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 000132 12 P od 20. juna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Republike Srpske - Republičke uprave civilne zaštite Istočno Sarajevo, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Palama (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 31. oktobra 2016. godine, a od Osnovnog suda i 22. novembra 2016. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 1. novembra 2016. godine, a tužena 7. novembra 2016. godine.
4. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Apelant je 9. novembra 2007. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pretrpljene povrede na radu.
7. Osnovni sud je Presudom broj 89 1 P 000132 07 P od 1. septembra 2008. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete.
8. Nezadovoljan navedenom presudom apelant je izjavio žalbu, a Okružni sud je Rješenjem broj 89 1 P 000132 08 Gž od 26. juna 2009. godine apelantovu žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
9. Osnovni sud je Presudom broj 89 1 P 000132 07 P od 2. aprila 2010. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete.
10. Nezadovoljan navedenom presudom apelant je izjavio žalbu, a Okružni sud je Rješenjem broj 89 1 P 000132 08 Gž od 29. septembra 2011. godine apelantovu žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
11. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000132 12 P od 20. juna 2013. godine odbijen je konačno opredijeljeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da se tužena obaveže da mu na ime nematerijalne štete, i to za pretrpljene bolove isplati iznos od 4.000,00 KM, za psihičke bolove zbog pretrpljenog straha isplati iznos od 3.000,00 KM, za trajno umanjenje životne sposobnosti isplati iznos od 1.000,00 KM, za troškove liječenja isplati iznos od 500,00 KM, za troškove prevoza isplati iznos od 120,00 KM, za izgubljenu zaradu isplati iznos od 1.200,00 KM, što ukupno iznosi 9.830,00 KM, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant 28. decembra 2005. godine s tuženom zaključio ugovor o radu i da je radio na radnom mjestu deminera; da je do povređivanja apelanta došlo kada se u minskom polju poskliznuo i pao na lijevu ruku, te da je na okolnosti pretrpljenog straha, bola, te umanjenja životne aktivnosti proveden dokaz uvidom u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 5. januara 2010. godine i saslušanjem navedenog vještaka, iz kojih proizlazi da je apelant pri padu povrijeđen u lijevu ruku, da je zadobio povrede lijevog ručnog zgloba u vidu preloma stiloidnog nastavka lijeve lakatne kosti u ručnom zglobu, da je liječen ambulantno, a da umanjenje opšte životne aktivnosti kao posljedica povrede lijevog ručnog zgloba iznosi 3%, da su bolovi jačeg intenziteta u momentu povrede trajali 1-2 dana, da su bolovi srednjeg intenziteta trajali 5-7 dana, bolovi manjeg intenziteta 2-3 sedmice, dok se kod vremenskih promjena bolovi malog intenziteta javljaju i kasnije, da je primarni strah trajao od nekoliko minuta do dva sata, sekundarni 2-3 dana, a strah srednjeg intenziteta bio je prisutan u trajanju od nekoliko dana manjeg intenziteta, tj. 10-12 dana. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prihvatio kao stručan i dat u skladu s pravilima struke i nauke i raspoloživom medicinskom dokumentacijom. Polazeći od naprijed navedenog činjeničnog stanja predmeta, a u vezi sa apelantovim zahtjevom da mu tužena nadoknadi nematerijalnu štetu zbog trajnog umanjenja životne sposobnosti, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka, koji je utvrdio da umanjenje apelantove životne sposobnosti kao direktne posljedice povrede iznosi 3%, zaključio da navedeno smanjenje životne aktivnosti predstavlja neznatan vid umanjenja životne aktivnosti za koje se prema sudskoj praksi, u pravilu, ne dosuđuje naknada štete, zbog čega je iznos apelantovog opredijeljenog tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je, takođe, imao u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da je apelant nakon povređivanja poslije izvjesnog vremena počeo da obavlja svoje redovno zanimanje deminera, a da iz dokaza tužene - uvjerenja o apelantovoj zdravstvenoj sposobnosti od 15. maja 2009 godine proizlazi da je apelant sposoban za obavljanje poslova deminera. U vezi s dijelom apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je potraživao i naknadu za pretrpljene bolove, Osnovni sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke apelant trpio bolove jačeg intenziteta u trajanju od 1 do 2 dana, zatim bolove srednjeg intenziteta koji su trajali 5-7 dana, a zatim bolove manjeg odnosno slabijeg intenziteta 2-3 sedmice, na osnovu čega je Osnovni sud, uzimajući stepen i dužinu trajanja bola, zaključio da se radi o neznatnom vidu naknade koju apelant potražuje s obzirom na stepen i intenzitet bola koji je kod apelanta utvrđen, zbog čega je sud zaključio da apelantu ne pripada naknada za ovaj vid nematerijalne štete. Osnovni sud je u vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah, takođe, naveo, uzimajući u obzir dužinu trajanja straha zbog povrede, da se prema već ustaljenoj praksi za ovaj vid straha koji je bio kratkog intenziteta ne dosuđuje naknada ukoliko taj strah nije trajao duži vremenski period, a što u konkretnom slučaju apelanta nije bio slučaj. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantu ne pripada naknada nematerijalne štete u smislu člana 200 ZOO, bez obzira na konstataciju vještaka da se radilo o težoj povredi, s obzirom da navedena povreda nije proizvela posljedice u smislu ostvarenja prava na naknadu nematerijalne štete. Razmatrajući apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati naknadu materijalne štete, Osnovni sud je u vezi sa zahtjevom za naknadu materijalne štete koja se odnosi na troškove liječenja u iznosu od 500,00 KM naveo da ih nije mogao dosuditi s obzirom da apelant na ove okolnosti nije pružio materijalne dokaze koji bi upućivali da je imao troškove liječenja u tom iznosu, te da je u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu troškova na ime prevoza za odlazak na fizikalnu terapiju u iznosu od 120,00 KM, Osnovni sud naveo da apelant sudu nije pružio relevantan dokaz o tome jer u dokazima na koje se apelant poziva to nije potvrđeno. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom, koji se odnosi na naknadu za izgubljenu zaradu u iznosu od 1.200,00 KM, Osnovni sud je naveo da je ovaj vid naknade materijalne štete, takođe, odbio kao neosnovan jer i sam apelant u svojoj izjavi, koja je data u svojstvu parnične stranke, izjavljuje da je imao punu platu za vrijeme dok se nalazio na bolovanju, a da se naknada za izlazak u minsko polje u iznosu od 30,00 KM, kao i dodatnih 25,00 KM na ime troškova noćenja i hrane, nije ni mogla ostvarivati jer se apelant nalazio na bolovanju, a navedene naknade se u smislu člana 7 isplaćuju samo ukoliko su ti poslovi i obavljeni. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da mu pripada naknada po osnovu materijalne štete.
13. Nezadovoljan navedenom presudom apelant je izjavio žalbu, a Okružni sud je Presudom broj 89 1 P 000132 13 Gž 3 od 25. decembra 2013. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi je odluka prvostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu, odnosno odredbi člana 200 ZOO. S tim u vezi Okružni sud je naveo da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašćen samo izuzetno da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, a da u smislu člana 8 ZPP, sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza koji će se dokazi izvesti, odnosno koje će dokaze stranka izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U vezi s navedenim, Okružni sud je ukazao da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da apelant nije ponudio dokaze koji bi, u smislu člana 200 ZOO, predstavljali osnov za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene psihičke bolove, strah i sl. jer za neznatnu, iako pravno priznatu štetu, oštećeniku ne pripada naknada, kao ni za trenutni strah jačeg intenziteta bez posljedica. Okružni sud je zaključio da su u prvostepenoj presudi iscrpno obrazloženi razlozi kojima se prvostepeni sud rukovodio prilikom donošenja odluke, s kojima je saglasan i Okružni sud i u cijelosti ih prihvata, zbog čega je i odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo kako smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu s obzirom da prema odredbama čl. 189-200 ZOO oštećenom pripada pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti, izgubljene zarade, troškova liječenja, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, te pravična naknada na ime pretrpljenih bolova i straha, a da je nesporno da je apelant u konkretnom slučaju pretrpio povredu na radu usljed koje su nastupile posljedice za koje je propisano pravo na naknadu štete. Apelant je, takođe, ukazao da je predmetni postupak trajao sedam godina zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine presude Okružnog i Osnovnog suda, te obaveže Republiku Srpsku da mu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i zaključcima iznesenim u osporenoj presudi, te smatra da osporenom presudom nije pogrešno primijenio materijalno pravo i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
16. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da apelant u apelaciji ne navodi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
18. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 000132 13 Gž 3 od 25. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant presudu Okružnog suda primio 20. januara 2014. godine, a da je apelaciju podnio 15. marta 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 9. novembra 2007. godine i da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 25. decembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od šest godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
28. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva radi naknade štete i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
29. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da apelant svojim postupanjem nije uticao na dužinu trajanja postupka. Takođe, imajući u vidu da je apelant u predmetnom parničnom postupku nastojao da ostvari naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica povrede na radu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od značaja za apelanta.
30. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu uočava da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio 9. novembra 2007. godine i da je Osnovni sud u relativno kratkom roku, nakon što je proteklo deset mjeseci, donio prvostepenu presudu od 1. septembra 2008. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud rješenjem od 26. juna 2009. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi, navedenu presudu ukinuo kao nepravilnu i nezakonitu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Osnovni sud u relativno kratkom roku od donošenja navedenog rješenja Okružnog suda, u ponovljenom postupku donio prvostepenu presudu od 2. aprila 2010. godine, ali da je i navedena presuda rješenjem Okružnog suda od 29. septembra 2011. godine ukinuta kao nepravilna i nezakonita i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U daljem toku postupka, Osnovni sud je, nakon što je proteklo nešto više od godinu dana, u ponovljenom postupku donio prvostepenu presudu od 20. juna 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 25. decembra 2013. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno činjenično stanje predmeta, Ustavni sud nije mogao primijetiti nerazumne periode neaktivnosti u postupanju redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u predmetnom postupku postupao nedjelotvorno s obzirom da su odluke toga suda u dva navrata ukidane kao nepravilne i nezakonite i predmet vraćan na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Stoga, Ustavni sud smatra da se, posmatrano u cijelosti, zbog nedjelotvornog postupanja Osnovnog suda dužina trajanja predmetnog postupka koji je na dvije instance okončan nakon što je proteklo nešto više od šest godina ne može smatrati razumnom.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
32. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete, koji se prema zakonu ne smatra hitnim i koji je trajao nešto više od šest godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 900,00 KM.
34. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
a)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
35. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu, te da su mu trebali odrediti naknadu štete s obzirom da je nesporno da je u konkretnom slučaju pretrpio povredu na radu usljed koje su nastupile posljedice za koje je propisano pravo na naknadu štete.
36. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
38. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u žalbi pred Okružnim sudom, te da je Okružni sud u pogledu tih apelantovih navoda dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, na osnovu činjeničnih utvrđenja Osnovnog suda koji nisu bili predmet osporavanja od strane apelanta, prilikom prihvatanja razloga koje je Osnovni sud naveo prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, zaključio da apelant nije ponudio dokaze koji bi, u smislu člana 200 ZOO, predstavljali osnov za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene psihičke bolove, strah i umanjenje životne aktivnosti jer za neznatnu, iako pravno priznatu štetu, oštećeniku ne pripada naknada, kao ni za trenutni strah jačeg intenziteta. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova, prema kojem se naknada nematerijalne štete ne određuje u slučaju kada je šteta neznatna, u cijelosti u skladu sa odredbom člana 200 stav 1 ZOO prema kojoj će sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Takođe, u vezi sa apelantovim navodima kojima osporava zaključke redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka saglasno zaključili da apelant tokom postupka nije ponudio dokaze iz kojih bi proizlazila visina navedene štete, što je u smislu člana 7 ZPP bio dužan da učini. Stoga, dovodeći naprijed navedeno u kontekst apelantovih navoda iz kojih proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.
39. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke nalazeći da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak na dvije instance trajao nešto više od šest godina, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud čije su presude u dva navrata ukidane i predmet vraćan na ponovno odlučivanje, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode već razmotrio u okviru analize prava na pravično suđenje i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani.
44. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda sudija Seada Palavrić je dala izjavu o djelimičnom neslaganju sa odlukom većine.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman