Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2481/14 („Handling d.o.o. Ruše)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2481/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine, u predmetu broj AP-2481/14, rješavajući apelaciju „Handling“-a d.o.o. Ruše na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Handling”-a d.o.o.
Ruše podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Ip 022496 13 Pž od 27. ožujka 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 p 022496 12 Ip od 4. travnja 2013. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Handling d.o.o. Ruše (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, kojeg zastupa Edin Šabanović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 29. svibnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Ip 022496 13 Pž od 27. ožujka 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 p 022496 12 Ip od 4. travnja 2013. godine.
2. Apelant je podnio tužbu protiv izvršenika radi isplate duga. U tom postupku 28. studenog 2011. godine zaključena je sudska nagodba prema kojoj se izvršenik obvezao da će apelantu isplatiti dio duga u iznosu od 275.239,75 EUR-a u ratama (u sudskog nagodbi naveden iznos rata i rokovi uplate). Osim toga, prema sudskoj nagodbi obvezani su apelant i izvršenik da do 1. lipnja 2012. godine zaključe ugovor o reguliranju sudjelovanja apelanta u iznosu od 149.5550,83 EUR-a (u daljnjem tekstu: ugovor) u skladu sa člankom 15. Ugovora o izvođenju radova za izradu i monatažu opreme za pripremu bazenske vode vodenog parka „Aqvareumal“ Fojnica od 15. lipnja 2009. godine. Također prema sudskoj nagodbi ukoliko se ugovor ne zaključi krivnjom izvršenika obvezan je izvršenik da apelantu iplati iznos od 149.550,83 EUR-a najkasnije do 5. listopada 2012. godine. Osim toga, prema sudskoj nagodbi ako sudska nagodba ne bude ispoštovana obvezan je izvršenik da apelantu uplati zakonsku zateznu kamatu od 1. siječnja 2010. godine za svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos duga.
3. Apelant kao tražitelj izvršenja 21. siječnja 2013. godine podnio je prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na temelju sudske nagodbe. U prijedlogu za izvršenje apelant je naveo da traži da mu izvršenik uplati: dio četvrte rate iznosu od 3.140,00 EUR-a sa zakonskim kamatama koji mu nije nikada isplaćen, iznos od 149.550,83 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama, te isplatu zakonskih zateznih kamata zbog kašnjenja u isplati duga u ratama (u prijedlogu preciziran period kašnjenja i visina uplata).
4. Rješenjem od 8. veljače 2013. godine Općinski sud dopustio je predloženo izvršenje na koje je izvršenik izjavio prigovor. Odlučujući o prigovoru, Općinski sud donio je rješenje broj 49 0 p 022496 12 Ip od 4. travnja 2013. godine kojim je usvojio prigovor, obustavio izvršenje i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je izvršenik u prigovoru istakao da je isplatio cijeli dug uz beznačajana kašnjenja, zbog čega osporava izvršnost sudske nagodbe u pogledu kamata, zatim osporava isplatu dijela duga od 3.140,00 EUR-a, te navodi razloge kašnjenja u zaključenju ugovora. U odgovoru na prigovor apelant je naveo da ugovor nije zaključen krivnjom izvršenika, te da se obračun zatezne kamata vrši prema Zakonu o visini stope zatezne kamate bez obzira na valutu.
5. Nadalje, Općinski sud je istakao da je odredbama članka 26. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) određeno da je sudsko poravnanje izvršno ako je potraživanje koje se prema njemu treba ispuniti dospjelo. Istim člankom stavak 2. određeno je da se dospjelost potraživanja dokazuje zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom ispravom. Također istim člankom stavak 3. određeno je da ako se dospjelost ne može dokazati na način propisan u stavku 2. dospjelost se dokazuje pravosnažnom presudom donesenom u parničnom postupku. Stavkom 4. također istog članka propisano je da se na temelju poravnanje koje je postalo izvršno u jednom dijelu izvršenje može provesti samo u odnosu na taj dio. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama članka 31. ZIP-a propisano izvršenje uzajamnih i uvjetnih obveza sa posebnim naglaskom da ako izvršenje ovisi od ispunjenja obveze ili nastupanja uvjeta određuje se izvršenje ako tražitelj izvršenja dokaže da obvezu ispunio odnosno da je uvjet nastupio. Sukladno navedenim odredbama o utvrđivanju izvršnosti poravnanja i dokazivanja dospjelosti potraživanja do izražaja dolazi načelo formalnog legitimiteta u izvršnom postupku prema kojem se postojanje činjenica od kojih ovisi izvršnost može dokazivati samo javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom odnosno pravosnažnom presudom donesenom u parničnom postupku. Općinski sud je istakao da sudska nagodba nije provodiva u izvršnom postupku, jer je rok za ispunjenje obveze tj. dospjelosti dijela potraživanja iz sudske nagodbe uvjetovan zaključenjem ugovora između stranaka do 1. lipnja 2012. godine, te utvrđivanjem krivnje strane koja nije zaključila ugovor. Kako se sukladno odredbama članka 26. stavak 3. ZIP-a dospjelost utvrđuje u parničnom postupku, ako se ne može dokazati na propisani način, to sud u izvršnom postupku ne može utvrđivati zbog čije krivnje do dogovorenog roka nije zaključen ugovor.
6. Osim toga, iz sudskog poravnanja proizilazi da su iznosi potraživanja određeni u stranoj valuti, a da nije precizno određeno po kojem zakonu će se obračunavati zatezne kamate, tako da je neprovodivo izvršenje i tom dijelu. Kako nije provodivo sudsko poravnanje u pogledu načina obračuna kamata nije od značaja niti odluka o spornom iznosu od 3.140,00 EUR-a za koji apelant tvrdi da predstavlja dio četvrte rate prema sudskoj nagodbi i nije plaćen, što izvršenik osporava, tako da je izvršenje i u tom dijelu neprovodivo.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 49 0 Ip 022496 13 Pž od 27. ožujka 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je potraživanje apelanta u iznosu od 149.550,83 EUR-a bilo uvjetovano zaključenjem ugovora do 1. lipnja 2012. godine što nije učinjeno i što nije sporno. Dakle nije sporno da dospijeće naplate navedenog iznosa nije utvrđeno u sudskoj nagodbi tako da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 26. stavak 3. ZIP-a zaključio da se ta činjenica može utvrditi samo pravosnažnom presudom donesenoj u parničnom postupku tako da nije stekla svojstvo izvršnosti u izvršnom postupku. Zbog navedenog nisu utemeljeni apelantovi navodi pogotovo u svezi sa člankom 47. ZIP-a, jer je upravo u ovom članku stavak 1. točka 1. regulirano da je prigovor utemeljen i ako izvršna isprava nije stekla svojstvo izvršnosti. Vezano za iznos od 3.140,00 EUR-a, izvršenik je u tijeku izvršnog postupka dokazao da je 8. lipnja 2012. godine uplatio taj iznos i da taj iznos nije predmet sudske nagodbe i za taj iznos sudska nagodba nije izvršni naslov.
8. U odnosu na naplatu zakonskih zateznih kamata, Kantonalni sud je naveo da su iznosi potraživanja određeni u stranoj valuti, a da nije precizno navedeno po kojem će se zakonu obračunavati zatezne kamate tako da je neprovodivo izvršenje i tom dijelu. Naime, nije sporno da je sudskom nagodbom regulirano da će izvršenik uplatiti zakonske zatezne kamate što je suprotno Zakonu o visini stope zatezne kamate (obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju u stranoj valuti) i Uredbi sa zakonskom snagom o deviznom postovanju i stavom koji je Ustavni sud zauzeo u predmetu AP-2311/07 na koju se utemeljeno pozvao izvršenik. Da je izvršenje po osnovu zakonskih zateznih kamata neizvršivo potrvđuje i stav Privredne banke d.d. Sarajevo kod koje izvršenik ima otvoren račun
9. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je primjena zakona bila proizvoljna što je dovelo do toga da je on onemogućen u ostvarivanju svojih prava koja su utvrđena sudskom nagodbom. Naime, Zakon o visini stope zatezne kamate uopće nije definirao valutu na koju se isti primjenjuje, a niti je propisao da se isključivo primjenjuje prilikom kašnjenja ispunjenja novčanih obaveza iskazanih u domaćoj valuti, tako da se navedeni zakon primjenjuje bez obzira u kojoj je valuti dug iskazan. Također, člankom 66. Zakona o deviznom poslovanju predviđeno da danom stupanja na snagu ovog zakona, na teritoriji Federacije prestaje primjena zakona i drugih propisa iz oblasti deviznog poslovanja koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona tako da je danom stupanja na snagu ovog zakona prestala primjena i Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju. Apelant dalje navodi da stav u odluci Ustavnog suda BiH broj AP-2311/07 nije primjenljiv u ovoj pravnoj situaciji i ne može se dovesti u vezu sa činjenicama ovog predmeta, budući da se u ovom slučaju radi o postupku izvršenja koji je određen na osnovu pravosnažne i izvršne sudske nagodbe. Osim toga, potraživanja u postupku o kojem se odlučivalo u odluci Ustavnog suda BiH br. AP- 2311/07 su potraživanja koja potiču iz perioda u kojem se primjenjivala Uredba sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju, a što ovde nije slučaj.
10. Apelant dalje navodi da je u dopisu Privredne banke navedeno da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti kamatna stopa utvrđena zakonom o visini stope zatezne kamate 12%, već bi kamatnu stopu trebalo obračunati i isplatiti po stopi koju na štedne uloge po viđenju plaćaju komercijalne banke u sjedištu povjerioca tako da navedeno ne ukazuje na neizvršivost rješenja o izvršenju, kako to proizvoljno konstatira Kantonalni sud.
11. Apelant dalje navodi da su sudskom nagodbom obvezani apelant i izvršenik da do 01.06.2012.godine zaključe ugovor koji nije zaključen do 01.06.2012.godine krivnjom izvršenika, tako da je nastupio uvjet predviđen sudskom nagodbom, odnosno da je njegovo potraživanje u iznosu od 149.550,83 EUR-a dospjelo za plaćanje dana 05.10.2012. godine.
12. Apelant dalje tvrdi kako nije pravilna odluka redovitih sudova, jer je nesporno da iznos od 3.140,00 EUR-a nije plaćen, tako da je ocjena Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da iznos od 3.140,00 EUR-a predstavlja dio četvrte rate očito proizvoljna.
13. Apelant navodi da Kantonalni sud nije na jasan i detaljan način obrazložio svoju odluku, nego je prepričavao sadržaj rješenja Općinskog suda.
14. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:
Članak 26.
Izvršnost poravnanja (1) Sudsko odnosno upravno poravnanje izvršno je ako je potraživanje koje se prema njemu treba da ispuni dospjelo.
(2) Dospjelost potraživanja dokazuje se zapisnikom o poravnanju, javnim dokumentom ili prema zakonu ovjerenim dokumentom.
(3) Dospjelost koja se ne može dokazati na način iz stavka 2. ovog članka dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospjelost. (4) Na osnovu poravnanja koje je postalo izvršno u jednom dijelu izvršenje se može odrediti samo u odnosu na taj dio.
Članak 47. st.1. 2.
Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
1)dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju nije izvršni dokument, ili ako dokument nije stekao svojstvo izvršnosti;
2)je izvršni dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;
Članak 63. stavak. 1.
Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.
15. U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH" br. 27/98 i 51/01) relevantne odredbe glase:
Članak 1.
Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za dužničko-povjeriteljske odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obveze.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te primijenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud uočava da je u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP-2311/07 od 11. studenog 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) konstatirao da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključio da su apelantovi navodi o povredi ovih prava očito prima facie neutemeljeni. Zato što su redoviti sudovi nakon provedenog postupka donijeli osporene odluke kojim su u konačnici udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta za isplatu neisplaćenog osobnog dohotka za period 1991.-1993. godina u iznosu od 22.168,56 USA $ (glavni zahtjev) i za isplatu kamata (sporedno potraživanje) s tim što su zaključili da apelantu pripada kamata u visini kamatne stope koju na štedne uloge po viđenju plaćaju komercijalne banke u sjedištu povjeritelja, a ne u visini stope propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate kako je to tražio apelant postavljenim tužbenim zahtjevom.
20. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman