Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4551/16 (S.K.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4551/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4551/16, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. K., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 546294 16 Pžp od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnijela je 5. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 546294 16 Pžp od 26. septembra 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena odgovornom zbog počinjenog prekršaja iz člana 8. stav 4. tačke c) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, također je obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.

2. Kantonalni sud navodi, da je cijenio da li je došlo do pogrešne primjene Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a u odnosu na apelanticine navode da se u apelanticinim radnjama ni u kom slučaju ne stiču obilježja predmetnog prekršaja, obzirom da nedostaje osnovno obilježje potrebno za izvršenje konkretnog prekršaja – javnost mjesta. Kantonalni sud nalazi da apelantica u konkretnom slučaju daje pogrešno i paušalno tumačenje člana 4. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pri tome dajući utvrđenim činjenicama u prvostepenom postupku drugi smisao od onog koji mu je dao prvostepeni sud. Međutim, članom 4. stav 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, određeno je šta se podrazumijeva pod javnim mjestom, a to je mjesto na koje je slobodan pristup neodređenim licima bez uslova ili pod određenim uslovima, kao i druga mjesta koja u određenom vremenskom periodu služe za ovakve svrhe, stav 2. istog člana propisuje: “smatrat će se da je prekršaj iz ovog zakona izvršen na javnom mjestu i kad je radnja izvršena na mjestu koje se u smislu stava (1) ovog člana ne smatra javnim mjestom, ako je to mjesto dostupno vidiku sa javnog mjesta (balkoni, terase, hodnici, dvorišta i si.) ili ako je posljedica nastupila na javnom mjestu". Kantonalni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju apelantica reprodukciju glasne muzike vršila iz svog stana, (stan kao takav ne može se smatrati javnim mjestom kako to propisuju odredbe člana 4. stav 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), te da se kritične prilike glasna muzika čula u hodniku ispred apelanticinog stana. Kantonalni sud ističe, da kako je u konkretnom slučaju jedini uslov za pristup stanovima navedene etaže prolazak kroz hodnik, time se radnje i posljedice počinjenja na navedenom mjestu odnese na stanare konkretne etaže, i njihove eventualne posjetioce, te se u konkretnom slučaju hodnik ima smatrati javnim mjestom u smislu odredbi Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, dovođenje navedenog u vezu sa članom 2. istog Zakona gdje je data definicija prekršaja protiv javnog reda i mira između ostalog navedeno je da su to djela kojim se na nedozvoljen način remeti mir, rad i normalan način života građana, stvara neraspoloženje, uznemirenost ili ometa ostvarivanje njihovih prava i dužnosti, mišljenje je Kantonalnog suda da se ponašanjem apelantice stiču sva obilježje predmetnog prekršaja, odnosno ispunjeni su svi elementi istog. Radi svega navedenog Kantonalni sud je navode apelanticinog branioca ocijenio neutemeljenim i pravno neprihvatljivim, te u pogledu ovih navoda žalbu odbija kao neosnovanu. Shodno navedenom, Kantonalni sud i navode u žalbi koji se odnose na bitnu povredu prekršajnog postupka iz razloga da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen od strane neovlaštenog organa Prve PU PS Centar Sarajevo (apelantica u žalbi navodi, da obzirom da se nije radilo o javnom mjestu da se nije mogao primijeniti Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nego eventualno Odluka o kućnom redu u stambenim zgradama, te da za takav prekršaj nije ovlaštena policija nego Kantonalna inspekcija), ocjenjuje kao neutemeljene, te prigovor apelanticinog branioca u pogledu ovih navoda odbija kao neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4551/16 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio