Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4215/16 (M. M.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4215/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4215/16, rješavajući apelaciju Milosave Milić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milosava Milić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 009403 16 Rev od 21. septembra 2016. godine i presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 009403 15 Pž 2 od 16. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milosava Milić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 3. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 009403 16 Rev od 21. septembra 2016. godine, kojim je odbačena, kao nedozvoljena apelanticina revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 009403 15 Pž 2 od 16. decembra 2015. godine. Imajuću i vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-733/16, konstatuje se da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je osnovano apelanticino potraživanje na ime troškova parničnog postupka u predmetu broj 95 0 Rs 015814 11 Rs pred Osnovnim sudom u Trebinju u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao previsoko postavljen. Osim toga, obavezan je tuženi („Agrokoop“ a.d. Trebinje, u stečaju) da apelantici naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je predmet odlučivanja u konkretnoj pravnoj stavri apelanticin zahtjev da se utvrdi da je osnovano njeno potraživanje u iznosu od 10.000,01 KM. Nadalje, konstatovano je da je apelantica 18. maja 2012. godine prijavila potraživanja – viši isplatni red u iznosu od 3.330,00 KM, koja su priznata od strane stečajnog upravnika, a da je 18. maja 2012. godine prijavila potraživanja – opšti isplatni red u iznosu od 7.163,94 KM, koja potraživanja je stečajni upravnik priznao. Osim toga, konstatovano je da je stečajni upravnik osporio apelanticinu prijavu potraživanja u iznosu od 11.951,43 KM, iz razloga što je dio potraživanja u iznosu od 6.058,38 KM već priznao kroz dvije naprijed navedene prijave, a da se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.893,05 KM odnosi na troškove apelantice u predmetu broj 95 0 Rs 015814 11 Rs pred Osnovnim sudom u Trebinju, što je vidljivo iz apelanticinog podneska od 26. avgusta 2014. godine. Također, navedeno je da su apelanticina potraživanja iz radnog odnosa, koja su bila predmet postupka broj 95 0 Rs 015814 11 Rs pred Osnovnim sudom u Trebinju, a koja je tuženi osporavao, u cjelosti priznata od stečajnog upravnika u stečajnom postupku, iz čega proizilazi da je tužba u predmetu broj 95 0 Rs 015814 11 Rs bila osnovana, pa se apelantici imaju naknaditi troškovi parničnog postupka. Viši privredni sud zaključuje da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi u kojima ističe da nije jasno iz kojeg je dokaza prvostepeni sud utvrdio činjenice u ovom predmetu, iz razloga što je na osnovu prijava potraživanja apelantice od 18. maja 2012. godine potpuno i tačno utvrđeno da joj je priznato potraživanje u naprijed navedenim novčanim iznosima. Pored toga, Viši privredni sud zaključuje da nisu osnovani niti apelanticini navodi u vezi njenog zahtjeva koji se odnosi na troškove korištenja ličnog automobila i odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja apelanticinog punomoćnika, iz razloga što je odredbama člana 387. Zakona o parničnom postupku propisano da pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman