Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4550/16 (I. H.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4550/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4550/16, rješavajući apelaciju Izeta Hasanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izet Hasanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012093 16 Kž od 18. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Travnika, podnio je 6. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012093 16 Kž od 18. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih, kao i otežavajuće okolnosti.
3. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da suprotno iznesenim prigovorima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Vrhovni sud nalazi da je na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, kako iskaza saslušanih svjedoka, tako i nalaza vještaka neuropsihijatara, prvostepena presuda te dokaze kritički ocijenila, prije svega iskaz oštećene, koja je u pogledu činjenice pijanstva iskazivala da nije bila pod uticajem alkohola, iako su drugi saslušani svjedoci u svojim iskazima potvrdili da je bila pijana, da je bila u kontaktu sa optuženima (H.B. i apelant), naročito sa optuženim H. B.. Dalje se navodi, da je u vezi sa žalbenim prigovorima manjkavosti činjenične osnove prvostepene presude, prvostepeni sud prihvatio kao dokaz iskaz apelanta (koji je u svojstvu osumnjičenog dao u istrazi), prvo u Policijskoj stanici Gradiška, a potom i u Okružnom tužilaštvu Banja Luka, Podružna kancelarija Prijedor, kada je ispitan od strane okružnog tužioca. Također se navodi, da je prilikom tih ispitivanja apelant imao izabranog branioca, advokata D. R. i upozoren je na svoja prava u toku krivičnog postupka, kao i na to da će njegov iskaz koji bude dat u prisustvu branioca u daljem postupku moći biti korišten kao dokaz i bez njegove saglasnosti, te da je u tim iskazima apelant detaljno opisao način izvršenja obljube nad oštećenom, ističući da je obljubu nad oštećenom prvo izvršio optuženi H. B., a onda i on, što je detaljno izneseno i u obrazloženju prvostepene presude. Vrhovni sud konstatuje, da je istina da je na glavnom pretresu apelant porekao tvrdnje koje je dao u istrazi, u vezi sa djelom za koje je tada bio osumnjičen, međutim pravilnom ocjenom iskaza apelanta, koji je dao pred ovlaštenim službenim licima u prisustvu branioca i upozoren na posljedice takvog iskaza, te na osnovu iskaza svjedoka advokata D. R. koji je uz pristanak tada osumnjičenog - apelanta oslobođen dužnosti čuvanja tajne, kao i na osnovu iskaza svjedoka Lj. M., te ocjenom dokaza optužbe, prije svega svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, Vrhovni sud je zaključio da su činjenična utvrđenja pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na apelanta, potpuna i pravilna, a prigovori žalbe apelantovog branioca u ovom osnovu pobijanja presude, neosnovani.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman