Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3354/14 („JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo Centar pošta Bihać)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Kamata
- Dokazni postupak
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 124
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 3
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 3
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3354/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3354/14, rješavajući apelaciju JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo, Centar Pošta Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „BH Pošta“ d.o.o.
Sarajevo, Centar pošta Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 005662 13 Rev od 3.
aprila 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005662 12 Gž od 14. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005662 08 P od 24. februara 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo, Centar pošta Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa upravnik Kasim Mulalić, podnio je 16. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 005662 13 Rev od 3. aprila 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 005662 12 Gž od 14. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 005662 08 P od 24. februara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mehmeda Pašagića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 16. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je protiv tuženog podnio tužbu radi isplate, koju je zasnovao na tvrdnji da je tuženom, koji je sudskom presudom vraćen na posao, isplatio iznos veći od iznosa koji je u pogledu zakonskih zateznih kamata dosuđen sudskom presudom. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i istakao da mu je apelant na osnovu pravomoćne sudske presude 5. septembra 2005. godine isplatio iznos na ime neisplaćenih plaća, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka, i to dobrovoljno, a ne u izvršnom postupku. Stoga je, kako smatra tuženi, apelant imao priliku izvršiti isplatu samo nespornog dijela kamata, ali to nije učinio.
6. Općinski sud je Presudom broj 23 0 P 005662 08 P od 24. februara 2012. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženog tražio da mu nadoknadi iznos od 22.850,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. septembra 2005. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka. Navedeni iznos, kako je navedeno u obrazloženju presude, tiče se isplaćenih kamata na glavni dug. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, između ostalog, presuda donesenih povodom radnog spora između istih parničnih stranaka, te izvoda banke, Općinski sud je naveo nesporne činjenice, i to: da je apelant presudom iz radnog spora kojeg je pokrenuo tuženi (u tom postupku imao status tužitelja) obavezan da tuženom zbog nezakonitog otkaza isplati plaće za period od 1. januara 1996. godine do 1. augusta 2000. godine u iznosu od 24.861,80 KM i da mu na taj iznos isplati kamate počev od 22. jula 2004. godine pa dalje. Nesporno je dalje da je apelant tuženom isplatio glavni dug u navedenom iznosu 2. septembra 2005. godine i troškove postupka i da mu je osim toga isplatio kamate 7. septembra 2005. godine u iznosu od 26.234,58 KM. Iz naloga za isplatu kamata proizlazi da se radi o kamatama za period od 14. jula 1998. godine do 7. septembra 2005. godine i da tuženi nije prigovarao na isplatu glavnog duga, kamata i troškova postupka. Ovu obavezu, kako je dalje utvrđeno, apelant je učinio dobrovoljno, dakle bez pokretanja izvršnog postupka. Osim toga, u vrijeme isplate je egzistirala Presuda Općinskog suda broj Pr-15/00 od 16. septembra 2004. godine koja je postala pravomoćna presudom Kantonalnog suda od 20. jula 2005. godine, a protiv koje je apelant u svojstvu tuženog izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je navedenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate 22. oktobra 2006. godine.
7. Među strankama je sporno, kako je dalje obrazloženo, da li apelant osnovano potražuje iznos zakonske zatezne kamate u visini od 22.850,61 KM i da li taj iznos predstavlja stvarnu razliku zakonske zatezne kamate koju je apelant trebao isplatiti tuženom po konačnoj i pravomoćnoj sudskoj odluci, koje su, kako iz odluke proizlazi, trebale biti isplaćene počev od jula 2004. godine, a ne od jula 1998. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da su zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od jula 2004. godine pa do isplate iznosile 3.383,97 KM, već je u postupku samo dokazao da je tuženom isplatio glavni dug, troškove postupka i kamate u iznosu od 26.234,58 KM čija je visina u konkretnom slučaju sporna. Osim toga, Općinski sud je naglasio da tužbeni zahtjev kako ga je opredijelio apelant nije osnovan ni s aspekta njegove visine, jer sud ne raspolaže stručnim znanjem da vrši obračun zakonskih zateznih kamata na glavni dug bez obzira da li se radi o periodu koji bi počinjao od jula 1998. godine ili pak o periodu koji počinje od jula 2004. godine do konačne isplate. Iz navedenog po ocjeni Općinskog suda proizlazi zaključak da apelant u postupku nije dokazao da bi tuženom po pravomoćnoj sudskoj presudi pripadao iznos od 3.383,97 KM, a ne iznos od 26.234,58 KM koji mu je isplaćen. Iz navedenih razloga, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen na osnovu čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Osim toga, Općinski sud je obrazložio aspekt koji se tiče neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata, bez obzira što nije dokazana visina tog iznosa jer je protiv presude donesene u radnom sporu apelant izjavio reviziju u kojoj je u pogledu dosuđenih kamata počev od jula 1998. godine ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kojeg je Vrhovni sud u konačnoj odluci djelimično i prihvatio dosuđujući kamate od jula 2004. godine. U vezi s tim je navedeno da apelant raspolaže pravnom i stručnom službom koja je donijela odluku da tuženom dobrovoljno, bez pokretanja izvršnog postupka od tuženog, isplati glavni dug i kamatu iako na isplatu kamate sve do donošenja odluke od Vrhovnog suda nije bio obavezan, budući da isplatom glavnog duga kamate prestaju teći. Kako apelant nije postupio na način koji je propisan u odredbi člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dakle nije dokazao da je obračun i isplatu kamata tuženom izvršio zadržavajući pravo da traži vraćanje prekomjerno isplaćenog iznosa, po ocjeni suda, ne može tražiti vraćanje iznosa koji je tuženom isplatio na osnovu sopstvenog obračuna i isplate. Kako apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva niti je dokazao da je postupao u smislu člana 211. ZOO-a, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 005662 12 Gž od 14. marta 2013. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na osnovu čega je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbijen, pri čemu nije počinjena povreda odredbe člana 124. ZPP-a, kako apelant tvrdi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo sadržaj odredbi čl. 102. i 123. ZPP-a prema kojima su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvesti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Primjena odredbe člana 124. ZPP-a na koju je apelant ukazao dolazi u obzir samo kada sud utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, u smislu člana 3. ZPP-a. U konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem stranke mogu slobodno raspolagati svojim zahtjevima pa nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe iz člana 124. ZPP-a. Propust apelanta da predloži izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke kako bi dokazao nepravilan obračun zakonske zatezne kamate nije raspolaganje koje je protivno prinudnim propisima, a iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da je tuženi osporio visinu apelantovog tužbenog zahtjeva ističući da u tužbi nije navedeno na koji način je apelant došao do potraživanog iznosa (obračuna odnosno razlike isplaćenog i stvarnog iznosa kamate). Kantonalni sud je pri tom ponovio stav iz prvostepene presude prema kojem je apelant nesporno po donošenju drugostepene presude iz radnog spora tuženom isplatio glavni dug, troškove postupka i kamatu čiji je obračun sam izvršio. Međutim, u pogledu stava iz prvostepene presude prema kojem apelant prije donošenja odluke Vrhovnog suda povodom revizije nije imao obavezu isplate kamata, Kantonalni sud je izrazio svoje neslaganje ukazujući da revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude, ali je u konačnici ocijenjeno da ovaj žalbeni navod i obrazloženje prvostepene presude nije od utjecaja na zakonitost prvostepene presude. Osim navedenog, Kantonalni sud se u obrazloženju presude osvrnuo i na apelantov žalbeni navod istaknut povodom odluke Ustavnog suda BiH u predmetu AP 2086/09 od 10. oktobra 2012. godine koja je donesena povodom apelacije tuženog iz radnog spora kojom je preinačena presuda Općinskog i Kantonalnog suda u pogledu dosuđenih kamata na glavni dug. U vezi s tim je istaknuto da je odlukom broj AP 2086/09 tuženom dosuđena kamata na iznose pojedinačnih plaća, i to počev od 1. januara 1996. godine pa do 1. augusta 2000. godine, dakle za period koji je raniji od perioda za koji je apelant dobrovoljno izvršio svoju obavezu, a to po ocjeni Kantonalnog suda znači da će apelant u novom postupku izvršenja te presude vršiti obračun kamate na glavni dug i uračunati isplaćeni dio kamate koji je predmet ovog spora, pa se eventualno prigovor više isplaćenog iznosa može isticati u tom postupku. Na osnovu člana 226. ZPP-a apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 005662 13 Rev od 3. aprila 2014. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Nakon što je ispitao revizijske razloge te naveo suštinska činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je, suprotno rezoniranju apelanta, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a i njegov tužbeni zahtjev odbili. Naime, apelant je u postupku bio dužan dokazati činjenice koje predstavljaju stvarni osnov tužbe, što podrazumijeva kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, apelant je propustio izvesti dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke kako bi dokazao visinu svog zahtjeva, pa njegov neadekvatan angažman u konkretnoj parnici za sobom povlači štetne posljedice. U pitanju je, kako je dalje obrazloženo, dispozicija stranaka povodom koje se odluka suda može zasnivati samo na onim pravno relevantnim činjenicama koje su stranke dobrovoljno iznijele, na dokazima koje su predložile i izvele pa sud utvrđuje procesnu istinu za koju su se stranke opredijelile. Samo u imperativnim sporovima, kako je dalje obrazloženo, sud nije vezan za stranačku temu raspravljanja pa je ovlašten da utvrđuje i one pravno relevantne činjenice koje stranke nisu predložile i u odnosu na njih može strankama naložiti da izvedu dokaze koje nisu predložili. Pri tome, apelant po ocjeni Vrhovnog suda pogrešno tumači pojam nedozvoljenih raspolaganja poistovjećujući taj pojam sa činjenicom da je tuženi raspolagao njegovim novčanim sredstvima po pravnom osnovu koji je naknadno otpao. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari nisu ostvareni revizijski razlozi kao ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a revizija odbijena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, kao i postupka koji mu je prethodio povodom radnog spora kojeg je protiv apelanta pokrenuo tuženi, istaknuvši da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva kamata koja je dosuđena i isplaćena u većem iznosu nego što tuženom pripada. U vezi s tim, ukazao je na odluku Ustavnog suda broj AP 2086/09 kojom je usvojena apelacija tuženog i Vrhovni sud, postupajući po navedenoj odluci, donio presudu kojom su nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na datum početka računanja zateznih kamata. Međutim, i po toj odluci je novčana obaveza apelanta manja u odnosu na kamatu koju je tuženom obračunao i isplatio i ona iznosi 16.537,64 KM. Smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava u vezi s primjenom pravila o teretu dokazivanja, i da je stoga sud, prije svega prvostepeni, trebao imati u vidu odredbu člana 124. ZPP-a. Prema toj odredbi, sud ima ovlaštenje da naloži strankama izvođenje onih dokaza koje nisu predložili, a koji su bitni za donošenje odluke, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Apelant ukazuje da je pogrešan stav izražen u svim osporenim presudama koje su donesene na tri instance iz kojeg proizlazi da je putem finansijskog vještačenja morao precizirati visinu svog tužbenog zahtjeva i da je stoga njegov tužbeni zahtjev neosnovano odbijen. Nasuprot stavu redovnih sudova iz osporenih presuda, smatra da presuda ne mora biti izražena u nekom određenom novčanom iznosu i da je, stoga, njegov tužbeni zahtjev ipak bilo moguće usvojiti. Očito je, po mišljenju apelanta, da iz navedenih razloga nije bilo pravičnog suđenja, a osim toga, smatra da je bilo neophodno prvo okončati postupak u radnom sporu po tužbi i apelaciji tuženog. Smatra da je samo u ponovljenom postupku moguće ispraviti napravljene greške, pa je predloženo da Ustavni sud osporenu presudu ukine i vrati Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno apelantovom stavu, u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.
13. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod razloga i pravnih stavova datih u obrazloženju presude.
14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz navoda apelacije proizlazi apelantovo nezadovoljstvo osporenim presudama, i to iz razloga što je prvostepeni sud, po njegovom stavu, pogrešno utvrdio činjenice. S obzirom da je u prvostepenoj presudi izneseno mišljenje kod kojeg taj sud u cjelini ostaje, predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.
15. Tuženi je u odgovoru osporio navode iz apelacije i predložio da se apelacija kao neosnovana odbije. Ukazao je da je predmetni spor proistekao iz postupka koji je on pokrenuo protiv apelanta radi nezakonitog otkaza, da je apelant po donošenju drugostepene presude u tom postupku sam izvršio obračun i isplatu kamata iz čega proizlazi da je svoju obavezu izvršio dobrovoljno. Osim toga, ukazao je na odluku Ustavnog suda broj AP 2086/09 koja je donesena po njegovoj apelaciji i u kojoj je izražen stav da plaće u sebi sadržavaju pravo na zateznu kamatu počev od dospjelosti svake plaće mjesečno, te u vezi s tim ukazao da je i apelant imao mogućnost da u konkretnom postupku predlaže i izvodi dokaze, a ne da sud nalaže izvođenje dokaza, jer za tim nije bilo potrebe. Stoga smatra da apelant neosnovano ukazuje na primjenu odredbe člana 124. ZPP-a.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 3.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 124.
Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Kad se ne može tražiti vraćanje Član 211.
Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 005662 13 Rev od 3. aprila 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2014. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant ukazuje da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
25. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koje dovodi u vezu s pogrešnim zaključkom redovnih sudova u pogledu primjene pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li je pobijana presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih i procesnopravnih propisa.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev obligaciono pravnog karaktera zasnovao na potraživanju prema tuženom proizašlom iz radnog spora, smatrajući da je u konkretnom slučaju tuženom, na ime zakonske zatezne kamate na glavni dug (neisplaćene plaće), isplatio više nego što je sudskom presudom trebao isplatiti. Apelant je svoj tužbeni zahtjev opredijelio u fiksnom iznosu u visini 22.850,61 KM, tvrdeći da taj iznos predstavlja razliku u odnosu na isplaćeni i stvarni iznos zakonske zatezne kamate na glavni dug. U vezi s tim, apelant je u postupku pred prvostepenim sudom izveo dokaze na osnovu kojih su utvrđene nesporne činjenice među parničnim strankama, budući da tuženi nije osporio da je apelant po pravomoćnoj sudskoj odluci proistekloj iz radnog spora svoju obavezu izvršio dobrovoljno i u pogledu zakonskih zateznih kamata sam izvršio obračun i isplatu. Međutim, osporio je visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. U tom smislu je i prvostepeni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u određenom fiksnom iznosu, naveo da apelant u postupku nije izveo niti jedan dokaz na okolnost visine postavljenog tužbenog zahtjeva tako da nije dokazao da li potraživani iznos, onako kako ga je opredijelio, zaista predstavlja razliku između isplaćenog i stvarnog iznosa kamata. Pri tome je naglašeno da sud u postupku odlučivanja o apelantovoj tužbi ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao vršiti obračun kamata, a imajući u vidu da je apelant isplatu, dakle i obračun, izvršio dobrovoljno i da prilikom isplate tuženom nije zadržao pravo za eventualni povrat više isplaćenih kamata, na način kako je propisano u odredbi člana 211. ZOO-a, njegov tužbeni zahtjev je primjenom pravila o teretu dokazivanja, uz zaključak da u konkretnom slučaju svoj zahtjev nije dokazao, odbijen. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantovog prigovora u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno obavezne primjene odredbe člana 124. ZPP-a, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jasno naveo u kojim situacijama dolazi u obzir primjena ove zakonske odredbe (kad stranke raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati) u vezi s odredbom člana 3. stav 2. ZPP-a, uz zaključak da u konkretnom sporu stranke mogu slobodno raspolagati svojim zahtjevima jer zahtjevi nisu u suprotnosti sa prinudnim propisima. Iz navedenog je proizašao zaključak da je apelant propuštanjem da se izvede dokaz finansijskim vještačenjem propustio dokazati da li je kamata obračunata na glavni dug pravilna ili ne, odnosno da li potraživani iznos zaista predstavlja razliku između dosuđene i pripadajuće zakonske zatezne kamate na glavni dug. Vrhovni sud je povodom apelantove revizije koju je kao neosnovanu odbio posebno naglasio neosnovanost apelantovog revizijskog prigovora koji se tiče primjene pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud zapaža da je za takav stav Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, naveo iscrpne razloge naglašavajući da se u konkretnom slučaju radi o sporu proizašlom iz dispozicije stranaka te da se stoga odluka suda može zasnivati samo na onim pravno relevantnim činjenicama koje su stranke dobrovoljno iznijele i dokazima koje su stranke, dakle i apelant, iznijele i predložile. Apelantov neadekvatan angažman u konkretnoj parnici, propustom da izvede dokaz finansijskim vještačenjem, doveo ga je u situaciju da trpi štetne posljedice, kako je zaključio Vrhovni sud.
28. U vezi s naprijed navedenim obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova na tri instance da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer u postupku koji je protiv tuženog pokrenuo nije dokazao visinu svog potraživanja, koji je tuženi u odgovoru na tužbu osporio, a u smislu pravila o teretu dokazivanja reguliranog odredbama 7, 102. i 123. ZPP-a u vezi sa članom 2. ZPP-a je na to bio obavezan. Stoga, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s primjenom pravila o teretu dokazivanja smatra neosnovanim, cijeneći da su u konačnoj, osporenoj presudi Vrhovnog suda, kojom su potvrđene nižestepene presude, navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav iz kojeg proističe neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tom Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja iz činjenica predmeta ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti je apelant svojim navodima to doveo u pitanje. Stoga su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je regulirano odredbama ZPP-a koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili apelantov tužbeni zahtjev pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman