Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4513/16 (R. R.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4513/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4513/16, rješavajući apelaciju Radeta Radića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Radić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011294 14 Uvp od 14. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Radić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011294 14 Uvp od 14. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS). Rješenjem tuženog, koje je doneseno u izvršenju presude Okružnog suda Banja Luka od 27. decembra 2011. godine, je u postupku revizije tačkom 1. dispozitiva poništeno rješenje Odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu, Administrativne službe grada Banjaluka od 27. novembra 2008. godine, tačkom 2. dispozitiva je odbijen apelantov zahtjev za novu ocjenu vojnog invaliditeta, kao neosnovan, tačkom 3. dispozitiva je ukinuto rješenje Opštinske uprave Opštine Kupres od 23. novembra 2005. godine i rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Administrativne službe grada Banja Luka od 27. juna 2008. godine, a tačkom 4. dispozitiva apelantu se i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VIII kategorije sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i bolesti zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik Vojske Republike Srpske i priznaje pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 9% od osnovice.
2. Vrhovni sud navodi, između ostalog, da je osporeni upravni akt donesen u izvršenju presude nižestepenog suda, od 27. decembra 2011. godine, u kojoj su date upute u kom smislu treba upotpuniti osporeni akt u postupku revizije prvostepenih rješenja, odnosno da li ih treba poništiti ili ukinuti, a isto tako upotpuniti nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 10. juna 2011. godine sa uputom o primjeni Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), što je otklonjeno u ponovljenom vještačenju i osporenim aktom kako je to pravilno konstatovao nižestepeni sud u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud konstatuje, da je u nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 27. decembra 2012. godine dato obrazloženje zbog čega apelant nije cijenjen po osnovu tačke T-110, jer prilikom ranjavanja nije zadobio prelom butne kosti sa skraćenjem kao i da je analogijom cijenjen po T-201-v u vrijednosti od 90% iz razloga što apelant kao posljedicu diskushernije donjeg dijela kičme ima trajno oštećenje korjenova LS pleksusa koje je uslovilo leziju peroneusa lijevo težeg stepena sa hipotrofijom mišića i otežanim pokretima u lijevom skočnom zglobu i stopalu. Pored navedenog, Vrhovni sud ističe, da je na osnovu priloženih dokaza u spisu, nalazom i mišljenjem drugostepene ljekarske komisije od 27.12.2012. godine, osporenim aktom tuženi pravilno utvrdio, da kod apelanta ne postoji pogoršanje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 21. aprila 1999. godine, te da je prvostepena ljekarska komisija svojim nalazom i mišljenjem od 13. novembra 2008. godine, ocjenu vojnog invaliditeta kod apelanta nepravilno izvršila, jer kod oboljenja kičme po ocjenskoj tački T-201-v nije primijenila član 10. stav 2. Pravilnika iako se radilo o multifaktorijalno uslovljenom oboljenju što je pravilno konstatovao i nižestepeni sud u pobijanoj presudi, zbog čega se apelantovi navodi istaknuti u zahtjevu ukazuju kao neosnovani.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman