Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1587/16 (F. M.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1587/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1587/16, rješavajući apelaciju Fikreta Mehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Mehića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši u predmetu broj 23 0 P 012364 14 I.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fikret Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 7. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 23 0 P 012364 14 I.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 10. maja 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 19. maja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 9. juna 2014. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 23 0 P 012364 11 P od 17. juna 2013. godine, koja je ispravljena rješenjem od 19. augusta 2013. godine, protiv izvršenika Šefika Đogića (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate iznosa od 13.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. marta 2011. godine do isplate, troškova parničnog postupka u iznosu od 607,50 KM, i to na nekretninama izvršenika pobliže određenih u prijedlogu za izvršenje.
6. Općinski sud je zaključkom broj 23 0 P 012364 14 I od 12. augusta 2014. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od dana prijema zaključka dopuni prijedlog za izvršenje na način da dostavi dokaz da su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišno-knjižnog stanja u pogledu nekretnina koje su predmet izvršenja, kao i da dostavi dokaz o vlasništvu izvršenika na nekretninama.
7. Općinski sud je donio Rješenje broj 23 0 P 012364 14 I od 17. novembra 2014. godine i odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje pozivajući se na odredbu člana 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a u vezi sa članom 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 23 0 P 012364 14 Gži od 15. januara 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje Općinskog suda od 17. novembra 2014. godine.
9. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Općinski sud proizlazi da je apelant podnio prijedlog za utvrđivanje imovine izvršenika 7. septembra 2015. godine i tako inicirao I 2 fazu u konkretnom predmetu, nakon čega je taj sud donio Rješenje broj 23 0 P 012364 15 I 2 od 10. marta 2016. godine kojim se oglasio mjesno nenadležnim i odlučio da po pravomoćnosti rješenja cijeli spis dostavi Općinskom sudu u Cazinu. Protiv rješenja Općinskog suda apelant je podnio žalbu 25. marta 2016. godine i spis je 12. aprila 2016. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi.
10. Iz stanja spisa i informacija kojima Ustavni sud raspolaže, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 23 0 P 012364 16 Gži od 25. augusta 2016. godine kojim je uvažena apelantova žalba, ukinuto rješenje Općinskog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Predmet je pred Općinskim sudom zaveden pod poslovnim brojem 23 0 P 012364 16 I 3.
11. Prema stanju spisa, predmetni postupak je u toku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupaka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da Općinski sud do dana podnošenja apelacije nije preduzeo niti jednu radnju vezanu za utvrđenje imovine, kao i izvršenje radi naplate apelantovog potraživanja.
b) Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju izvršnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Općinski sud je istakao da su „navodi iz apelacije [...] prije svega nejasni i nerazumljivi, [...] da je I faza pravomoćno okončana odbijanjem žalbe na rješenje [tog] suda rješenjem Kantonalnog suda od 15. januara 2015. godine, [da je] I 2 faza također okončana rješenjem od 15. marta 2016. godine, po kom se rješenju [taj] sud oglasio mjesno nenadležnim, ali navedeno rješenje nije pravomoćno i nalazi se na rješavanju po žalbi kod Kantonalnog suda“.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 21. stav 1.
Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
15. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 42/98, 3/99 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 336. stav 3.
(3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
19. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
20. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).
23. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom kao predmet broj 23 0 P 012364 14 I.
24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
25. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
a)Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti na to da su apelanti u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud o tome da li je Općinski sud okončao predmetni izvršni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana
31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
31. Ustavni sud zapaža da je apelant 9. juna 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu i da, prema stanju spisa, postupak još uvijek nije okončan do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jest period od više od dvije i po godine.
b)Analiza dužine trajanja postupka
32. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud u pogledu ocjene složenosti predmeta zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je izvršenje predlagano na nekretninama izvršenika, te u kojem su se pojavile poteškoće sa utvrđivanjem imovine izvršenika, tako da se konkretan predmet može smatrati relativno složenim.
33. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud konstatira da apelant nije dopunio prijedlog za izvršenje u skladu sa zaključkom Općinskog suda od 12. augusta 2014. godine, nakon čega je Općinski sud njegov prijedlog za izvršenje odbio rješenjem od 17. novembra 2014. godine kao neosnovan, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 15. januara 2015. godine, na koji način je u izvjesnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.
34. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina) smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
35. Posmatrajući ponašanje redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u relativno kratkom roku donio zaključak kojim je pozvao apelanta da uredi prijedlog za izvršenje (12. augusta 2014. godine), a kako apelant nije postupio po uputama datim u predmetnom zaključku, Općinski sud je donio rješenje kojim je apelantov prijedlog odbio kao neosnovan (17. novembra 2014. godine), koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda (15. januara 2015. godine). Nakon toga, što proizlazi iz odgovora na apelaciju, apelant je podnio prijedlog za utvrđivanje izvršenikove imovine (7. septembra 2015. godine), čime je inicirao drugu fazu predmetnog izvršnog postupka. Međutim, Općinski sud je donio rješenje (10. marta 2015. godine) kojim se oglasio mjesno nenadležnim. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je apelant 25. marta 2016. godine podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, te da je cio spis dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje 12. aprila 2016. godine, koji je nakon toga donio rješenje (25. augusta 2016. godine) kojim je uvažio žalbu, ukinuo rješenje Općinskog suda kojim se oglasio nenadležnim i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije očitovao na dužinu trajanja predmetnog postupka, već je ukratko opisao hronologiju postupanja. Imajući u vidu izloženo činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u suštini, radi o specifičnom postupku izvršenja u kojem su se pojavile poteškoće sa utvrđivanjem imovine izvršenika, zbog čega Ustavni sud smatra da su u postupku postojale objektivne okolnosti zbog kojih izvršni postupak nije okončan. Navedeni period trajanja izvršnog postupka se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može staviti na teret Općinskom sudu. Naime, taj sud je kontinuirano preduzimao radnje iz svoje nadležnosti i u razumnim rokovima odlučivao o apelantovim prijedlozima, što sve ukazuje da je sud vodio postupak tako da se njegov tok ne ometa, odnosno da se efektivno okonča, preduzimajući pri tome sve radnje kako bi razumno pomogao izvršenju presude u apelantovu korist.
36. Stoga, imajući u vidu apelantov doprinos dužini predmetnog postupka, kao i da se radi o složenom postupku koji nije okončan zbog postojanja objektivnih okolnosti i da nema elemenata koji bi ukazivali da je Općinski sud bezrazložno odugovlačio postupak, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku još uvijek nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
37. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije iako izvršni postupak koji se, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra hitnim nije okončan ni nakon perioda od oko dvije i po godine, jer su apelantov doprinos dužini predmetnog postupka, složenost pitanja i objektivne okolnosti u tom postupku presudno utjecale na njegovu dužinu, a nema elemenata koji bi ukazivali da je Općinski sud odugovlačio postupak.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman