Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4457/16 (S.P.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Doživotno izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4457/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4457/16, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. P., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 029865 15 Rev od 22. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozarca, kojeg zastupa Milenko Tomić, advokat iz Prijedora, podnio je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 029865 15 Rev od 22. avgusta 2016. godine. U konkretnm slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovorom o poklonu, zaključenim 25. avgusta 2009. godine, između P. H., kao poklonodavca i tužene R. P., kao poklonoprimca, sačinjenim i ovjerenim kod notara, povrijeđen apelantov nasljedni dio od ¼ dijela nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), te da se naloži tuženoj da u roku od 30 dana vrati učinjeni poklon, radi namirenja nužnog dijela apelantu, te tužbeni zahtjev da se utvrdi da je otac apelanta H. P. u braku sa tuženom stekao suvlasništvo sa ½ dijela na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), što je tužena dužna priznati i da se utvrdi da ½ dijela tih nekretnina predstavlja zaostavštinu H. P., na kojem dijelu apelantu pripada zakonski nasljedni dio od ½, što je tužena dužna priznati i dozvoliti upis u katastarske knjige. Pored toga, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da je tužena po osnovu sticanja u braku sa prednikom apelanta H. P. suvlasnik sa ½ dijela na nekretninama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), što je apelant dužan priznati, te je utvrđeno da je pravno valjan ugovoro doživotnom izdržavanju zaključen između tužene, kao davaoca izdržavanja i H. P, kao primaoca izdržavanja, koji je ovjeren kod Općinskog suda u Sanskom Mostu 12 . decembra 2001. godine, čiji predmet su nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), i kao takav proizvodi pravno dejstvo.

2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, pored ostalog, da je apelantov otac, a suprug tužene, umro 22. januara 2011. godine, a da je prije zaključenja braka sa tuženom bio u braku sa apelantovom majkom, koji brak je razveden 6. septembra 1995. godine, te da je u postupku podjele bračne imovine sačinjena sudska nagodba kojom se apelantov otac saglasio da mu apelantova majka, na ime suvlasničkog udjela u zajedničkoj imovini isplati 10.000,00 KM i prenese u vlasništvo dio parcele (pobliže opisana u obrazloženju osporene odluke), na kojoj je apelantov otac sa tuženom izgradio kuću, koja je predmet spora, obzirom da je bila predmet ugovora o poklonu i o doživotnom izdržavanju. Nadalje, utvrđeno je da je 12. decembra 2001. godine, zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između apelantovog oca, kao primaoca izdržavanja i tužene, kao davaoca izdržavanja, a kojim je predmetne nekretnine ostavio tuženoj poslije svoje smrti, dok je tužena preuzela obavezu njegovog doživotnog izdržavanja. Također, utvrđeno je da je apelantov otac sa tuženom 25. avgusta 2009. godine zaključio notarski obrađen ugovor o poklonu, kojim je tuženoj poklonio predmetne nekretnine u Kozarcu (kuća koju su zajedno gradili i zemljište). U vezi s tim, utvrđeno je da su apelantov otac i tužena stupili u brak 1998. godine, a da su 1999. godine započeli izgradnju kuće u Kozarcu na parceli koju je apelantov otac dobio u podjeli imovine sa bivšom suprugom, te da su kuću gradili majstori koje su plaćali apelantov otac i tužena, koja je i fizički pomagala izgradnju. Isto tako, konstatovano je da je tužena obaveze iz ugovora o izdržavanju izvršavala u potpunosti, sve do smrti apelantovog oca, što je utvrđeno na osnovu iskaza tužene, svjedoka, pa i samog apelanta, te da je i nakon zaključenja ugovora o poklonu, tužena postupala kao da tog ugovora nema, odnosno i dalje je ispunjavala obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud konstatuje da apelantov otac nije imao namjeru da raskine ugovor o doživotnom izdržavanju i zamijeni ga ugovorom o poklonu, niti je takvu namjeru imala tužena, te da iz navedenog proizilazi da je volja poklonodavca bila da zaštiti tuženu, u pogledu imovine, a što proizilazi iz sadržaja ugovora o poklonu koji ne sadrži odredbu kojom se utvrđuje da prestaje važiti ugovor o doživotnom izdržavanju ili da se isti raskida, iako je nesporno da se kod oba ugovora radi o istim nekretninama. U vezi apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je njegov otac u braku sa tuženom stekao suvlasništvo sa ½ dijela na nekretninama u Trnopolju, utvrđeno je da je predmetne nekretnine tužena naslijedila iza svojih roditelja i one predstavljaju njenu posebnu imovinu, a da se adaptacijom, nadogradnjom i sanacijom nekretnina ne može steći pravo svojine, već eventualno pravo na obligacionopravni zahtjev u visini izvršenih ulaganja. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4457/16 (S.P.) | Sudska praksa | Aktio