Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1398/14 (Zaštitni fond FBiH)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
Predmeti (1)
AP-1398/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1398/14, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda FBiH, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zaštitnog fonda FBiH podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 065017 13 Gž 2 od 24. siječnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaštitni fond FBiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Krešić i Bojan Krešić iz Čapljine, podnio je 31. ožujka 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 065017 13 Gž 2 od 24. siječnja 2014. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane člankom 21. stavak 2. Pravila Ustavnog suda (uz apelaciju nije bila dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 2. srpnja 2015. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 20. srpnja 2015. godine dostavio traženu dopunu. Apelant je 2. studenog 2011. godine dostavio i obavještenje Ustavnom sudu da je Vrhovni sud njegovu reviziju protiv navedenog rješenja odbacio zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa vrijednosti spora od 10.000,00 KM, ali apelacijske navode nije proširio i na ovu odluku.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 24. listopada 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. studenog 2016. godine, a Općinski sud 4. studenog 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Mal 065017 12 Mal od 31. srpnja 2013. godine naloženo je Željki Zeki (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati dug u iznosu od 650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. kolovoza 2007. godine kao dana dospjelosti pa do konačne isplate, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 932,40 KM. Presudom je odbijen kao neutemeljen dio apelantova zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 858,40 KM. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na troškove postupka navedeno da je odluka o troškovima donesena na temelju članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je stranka koja izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka. Navedeno je da su troškovi dosuđeni apelantu u ukupnom iznosu od 932,40 KM, a odnose se na sudsku taksu na tužbu i presudu od po 45,00 KM, te troškove odvjetnika za zastupanje, i to: sastavljanje tužbe, pristup pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu od po 280,80 KM sa uračunatim PDV-om. Navedeno je i da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 858,40 KM jer sud taj zahtjev smatra neutemeljenim.
6. Protiv navedene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 51 0 Mal 065017 13 Gž 2 od 24. siječnja 2014. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu Općinskog suda u osporenom dijelu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da suprotno tvrdnjama iz priziva i prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije mogao priznati apelantu troškove prijevoza njegova punomoćnika, kao ni naknadu za odsustvo iz ureda tijekom putovanja shodno članku 387. stavak 1. ZPP. Ovo iz razloga što je, kako je obrazložio taj sud, izbor punomoćnika - odvjetnika izvan sjedišta suda u kojem je vođen prvostupanjski postupak bio tužiteljev osobni izbor koji, u tom slučaju, treba osobno i da snosi troškove njegova putovanja do mjesta sjedišta suda, kao i troškove naknade za odsustvo iz ureda tijekom putovanja, a ne da takvi troškovi padaju na teret tuženog. Okolnost da u sjedištu prvostupanjskog suda ima odvjetnika koji su tužitelju mogli pružiti pravnu pomoć opravdava stajalište da troškovi punomoćnika tužitelja iz Čapljine u Travnik i natrag u iznosu od 328,00 KM i naknade na ime osam sati odsustva iz ureda za vrijeme putovanja u iznosu od 480,00 KM, nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Obrazloženo je da su točni navodi priziva da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), i to člankom 31. predviđena naknada odvjetniku za troškove prijevoza, a odredbom članka 26. stavak 1. točka 5. iste Tarife naknada za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja najviše osam sati dnevno, ali koje, prema mišljenju tog suda, treba da u konkretnom slučaju snosi apelant jer iz naprijed navedenih razloga oni nisu bili potrebni za vođenje parnice i ne mogu padati na teret suprotne strane.
7. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije mogao apelantu dosuditi troškove prijevoza za dolazak njegova punomoćnika na ročišta (na relaciji Čapljina - Travnik i obratno) i iz razloga što za ove troškove nije postavljen određen zahtjev u smislu članka 31. stavak 4. Tarife, a sud u smislu članka 396. stavak 1. ZPP odlučuje samo o određenom zahtjevu. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije mogao priznati apelantu ni troškove sastavljanja obrazložena podneska od 20. lipnja 2013. godine kojim se apelant izjasnio na odgovor na tužbu. Točno je, kako je obrazložio taj sud, da je člankom 13. stavak 1. točka 5.b, a u svezi sa člankom 12. Tarife određena nagrada za sastavljanje obrazloženih podnesaka. Međutim, ova radnja u smislu članka 387. stavak 1. ZPP nije bila potrebna radi vođenja parnice. Ovo iz razloga jer je sve ono što je navedeno u podnesku apelantov punomoćnik mogao iznijeti na pripremnom ročištu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da sudovi nisu imali zakonsko uporište da mu odbiju naknaditi troškove prijevoza za odvjetnika i njegov boravak izvan ureda obrazlažući to činjenicom da odvjetnik nije iz mjesta sjedišta suda, te da zbog toga apelant treba snositi te troškove. Apelant smatra da su redoviti sudovi, postupajući na ovaj način, prekršili njegovo pravo slobodnog izbora branitelja, te kada bi se ovakvo stajalište redovitih sudova provodilo dovelo bi do iseljavanja odvjetnika iz manjih mjesta jer bi svi morali živjeti i raditi u mjestima gdje su sjedišta sudova. Smatra da je jedno od temeljnih ljudskih prava pravo na slobodan izbor odvjetnika, čime se osigurava i nesmetan pristup sudu koji je zagarantiran instrumentima za zaštitu ljudskih prava, te kada bi se prihvatilo ovakvo stajalište redovitih sudova kao ispravno tada bi se osobe koje se odluče da izaberu odvjetnika za kojeg smatraju da će najbolje zastupati njihove interese, a koji se ne nalazi se u mjestima u kojima su sjedišta sudova, nalazile u nepovoljnom položaju u odnosu na osobe koje tako ne postupaju. Apelant navodi i da je pogrešno stajalište sudova da mu ne treba naknaditi troškove za sastavljanje podneska vezanog za odgovor na tužbu jer je te navode mogao istaknuti i na ročištima, a posebice iz razloga što je u odgovoru na tužbu apelant tuženom ponudio i nagodbu za rješavanje ovog spora koju tuženi nije prihvatio. Apelant smatra da su ovakva stajališta suprotna stajalištima Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu iskazana u njegovoj Odluci broj CH/02/12468.
b) Odgovor na apelaciju
9. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri svom stajalištu i obrazloženju osporenog rješenja, te da smatra da je apelacija neutemeljena.
10. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena i da je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Članak 383.
(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Članak 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.
Članak 396. st. 1, 2, 3. i 4.
(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.
(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
(4) U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari.
12. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 22/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26. stav 5.
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl., ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 Mal 065017 13 Gž 2 od 24. siječnja 2014. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 31. siječnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. ožujka 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dio odluka redovitih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud ističe da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenim postupcima radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta i tuženog, te su članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redoviti sudovi proizvoljno odbili dosuditi troškove postupka vezane za troškove odsustva iz ureda, troškove za gorivo za odvjetnika koji ga je zastupao, kao i za podnesak vezan za odgovor na tužbu u kojem je tuženom predložio nagodbu budući da takvo stajalište redovitih sudova, prema apelantovom mišljenju, nema uporište u pozitivnim propisima, što je rezultiralo nezakonitim miješanjem u apelantovo pravo na izbor odvjetnika, a i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje.
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stajalištu može iznimno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
24. Ustavni sud je u svojoj praksi, razmatrajući apelacijske navode koji su također ukazivali na proizvoljnost sudova u odlučivanju o troškovima postupka razmatrao pitanje u kojoj mjeri nadležni sudovi zadržavaju svoje diskrecijsko pravo kada odlučuju, tj. dosuđuju navedene troškove prilikom brižljive ocjene svih okolnosti predmeta. Slijedom toga, Ustavni sud se, prilikom razmatranja predmeta o troškovima postupka, rukovodio stajalištima i načelima iz odluke Povjerenstva za ljudska prava u predmetu br. CH/02/12468 i CH/03/15129 (vidi Odluke o prihvatljivosti i meritumu, Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine br. CH/02/12468 i CH/03/15129 od 7. rujna 2005. godine u kojima je utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje i nediskriminaciju kada je odbijen njihov zahtjev za naknadu putnih troškova i troškova boravka izvan ureda odvjetnika čije sjedište nije bilo u mjestu sjedišta suda), odnosno ispitivao okolnosti svakog pojedinačnog predmeta u kontekstu zaštite ustavnih prava i opravdanosti zahtjeva apelanata, uzimajući pri tome u obzir suštinu spora i načelo ostvarivanja legitimnog cilja, te je utvrđivao je li na apelante stavljen pretjeran teret u ostvarivanju njihovih građanskih i imovinskih prava. Takvo stajalište Ustavni sud je zauzeo i u svojoj Odluci broj AP 3310/14 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Ustavni sud je, pored istaknutih načela, prilikom donošenja navedene odluke broj AP 3310/14 imao u vidu i okolnost da redoviti sudovi o ovom spornom pitanju nisu imali jedinstveno stajalište, kao i da su u tom smislu donosili različite odluke. Upravo zbog različitog postupanja redovitih sudova u ovakvim situacijama, na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, na kojem su sudjelovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacijskog suda Distrikta Brčko BiH, održanom 30. siječnja 2014. godine (istina nekoliko dana nakon donošenja osporenog rješenja), razmatrano je ovo pitanje i usvojeno usuglašeno pravno shvaćanje o ovom pitanju. Ustavni sud podsjeća na to da se prema tom shvaćanju putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda. Iznimno, ovi troškovi se mogu dosuditi ako su oni, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stajališta odredbe članka 387. stavak 1. ZPP (članak 120. stavak
1. ZPPBD).
26. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir apelantove navode da je izbor punomoćnika pitanje odnosa povjerenja između zastupnika i zastupanog, Ustavni sud zapaža da je iz tih razloga apelant i izabrao konkretnog odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica, dakle da je slobodno izabrao odvjetnika shodno naprijed navedenim standardima. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi i da je apelant imao adekvatan pristup sudu jer je navedeni odvjetnik zastupao apelanta tijekom cijelog postupka i da iz činjenica predmeta nije vidljivo ništa što bi ukazivalo da je tom odvjetniku onemogućeno apelanta zastupati u istom kapacitetu kakav je imala i suprotna strana u postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelantu priznati troškovi postupka za koje su sudovi ocijenili da su bili neophodni za vođenje predmetne parnice, te da su zahtjev za dosuđenje naknade troškova apelantovog odvjetnika za boravak izvan ureda i putnih troškova za prijevoz od sjedišta odvjetnika do sjedišta suda odbili kao neutemeljen jer su utvrdili da ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje parnice. Pri tome su redoviti sudovi istaknuli i da apelant nije za ove troškove postavio određen zahtjev u smislu članka 31. stavak 4. Tarife. Uzimajući u obzir navedenu praksu, kao i stajalište Panela za ujednačavanje sudske prakse prema kojem, kako je već navedeno, sud može dosuditi troškove postupka za odvjetnika izvan sjedišta suda i preko visine troškova koji pripadaju odvjetnicima čije je sjedište u mjestu u kojem je i sud ako utvrdi da okolnosti konkretnog slučaja to zahtijevaju, Ustavni smatra da, suprotno apelantovim navodima, sudovi nisu u obvezi dosuditi ovakvu vrstu troškova s obzirom na diskrecijsko pravo sudova da zahtjev za naknadu takvih troškova odbiju ako utvrde da u predmetnom slučaju takvi troškovi nisu bili neophodni za vođenje parnice. S obzirom da su u konkretnom slučaju apelantu priznati troškovi u visini u kojoj bi mu pripadali da je odvjetnik iz istog mjesta kao i sjedište suda (priznati su troškovi za sudsku taksu na tužbu i presudu, troškovi odvjetnika za zastupanje, i to za: sastavljanje tužbe, pristup pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu), te da su zaključili da u konkretnom slučaju ostali troškovi odvjetnika nisu bili neophodni za vođenje parnice, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo kad su odbili apelantov zahtjev za naknadu predmetnih troškova, te da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
27. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant navodi i da redoviti sudovi nisu obrazložili svoju odluku za odbijanje apelantova zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelantova podneska od 20. lipnja 2013. godine u kojem je tuženom predložio nagodbu. U svezi s tim Ustavni primjećuje da su redoviti sudovi ovaj zahtjev odbili kao neutemeljen uz obrazloženje da je apelant mogao i ranije, na pripremnom ročištu, istaknuti ovaj zahtjev, ali da to nije učinio. Ustavni sud smatra da u ovakvom obrazloženju redovitih sudova nema proizvoljnosti i da je ovakvo obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neutemeljenim.
28. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantova prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja apelantova prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi na argumentiran i jasan način obrazložili zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova apelantova odvjetnika za boravak izvan ureda i putnih troškova, kao ni za sastavljanje akta vezanog za odgovor tuženog na tužbu.
31. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman