Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5564/14 (Ž. Š.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5564/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5564/14, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Živka Škrbića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049335 14 Rev od 1. oktobra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Živku Škrbiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Živku Škrbiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049335 14 Rev od 1. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049335 14 Gž 3 od 25.

juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049335 99 P od 22. novembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049335 14 Rev od 1. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049335 14 Gž 3 od 25. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049335 99 P od 22. novembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 17. novembra 2016. godine, Okružni sud i Osnovni sud 24. novembra 2016. godine, a tužena 22. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Apelant je 3. februara 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate nematerijalne štete.

6. Apelant je podneskom od 6. marta 2003. godine zahtijevao i naknadu materijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM, koji iznos je podneskom od 15. januara 2009. godine povećao na 50.000,00 KM, zatim, podneskom od 9. marta 2009. godine smanjio na iznos od 23.761,00 KM, a podneskom od 28. oktobra 2010. godine povećao na 50.000,00 KM.

7. Apelant je na ročištu od 30. maja 2011. godine postavio zahtjev za isplatu rente.

8. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 049335 99 P od 4. jula 2011. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da mu na ime nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, isplati iznos od 10.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Nezadovoljni navedenom presudom, apelant i tužena su izjavili žalbe, a Okružni sud je rješenjem od 23. januara 2012. godine žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 5. jula 2012. godine na kojem je apelantu naložio da uredi predmetnu tužbu, a imajući u vidu da apelant nije uredio predmetnu tužbu, Osnovni sud je donio rješenje od 23. avgusta 2012. godine kojim je apelantova tužba odbačena.

11. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je izjavio žalbu, a Okružni sud je rješenjem od 25. februara 2013. godine apelantovu žalbu uvažio, rješenje Osnovnog suda od 23. avgusta 2012. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Apelantov punomoćnik je 20. maja 2013. godine uredio predmetnu tužbu.

13. Osnovni sud je 13. juna 2013. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu 22. oktobra 2013. godine.

14. Apelantov aunomoćnik je na glavnoj raspravi precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 175,764,34 KM, kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu: 1) po osnovu nematerijalne štete na ime pretrpljenog duševnog bola zbog umanjenja opšte životne aktivnosti isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i 2) da apelantu po osnovu naknade materijalne štete, na ime obične štete, isplati iznos od 3.597,00 KM, na ime izmakle koristi po osnovu izgubljene dobiti u preduzeću PP „Dinara prom" Čelinac - Poslovna jedinica Banja Luka, isplati iznos od 10.330,52 KM, te da mu na ime naknade zbog smanjenja radne sposobnosti, u vidu kapitalizovane rente, isplati iznos od 141.836,82 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

15. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049335 99 P od 22. novembra 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je tužena da apelantu na ime nematerijalne štete, i to naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade materijalne štete, kao i tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja navedene presude proizilazi da je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza, između ostalog, utvrdio: da je krajem novembra 1991. godine apelant mobilizovan u JNA, da je u decembru 1991. godine, kada je vršio istovar municije iz kamiona, zadobio povredu u vidu pucanja mišića u ramenu desne ruke, da je Rješenjem Sekretarijata za opštu upravu i društvene djelatnosti - Odjeljenja branilačko-invalidske zaštite Opštine Banja Luka broj 06-560-1177/05 od 21. jula 2005. godine apelantu priznato svojstvo vojnog invalida V kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu oboljenja zadobijenog u JNA i VRS i da ima pravo na ličnu invalidninu, da je prema Rješenju Opštinskog sekretarijata Opštine Banja Luka broj 03-173-319/94 od 12. septembra 1994. godine utvrđeno da je apelant osnivač PP “Dinara prom“ Gornji Čelinac b.b., koje se bavi trgovinskom djelatnošću, da je na apelantovu radnju 11. aprila 1996. godine bačena eksplozivna naprava pri čemu mu je pričinjena šteta, zbog kojih oštećenja njegova radnja nije radila 1996. godine, te da počinilac navedenog djela nikada nije otkriven. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, dr M.S. proizilazi da je apelant liječen kod specijaliste psihijatra u vremenskom periodu od 12. decembra 1991. godine do 27. januara 2010. godine, da je, zbog navedenih dešavanja, kod apelanta nastupila duševna bol zbog pretrpljenih psihičkih patnji koje je imao uslijed posljedica niza ratnih dešavanja, kao i zatvaranja firme ili nemogućnosti da ona radi i da je kod apelanta dijagnosticirana trajna promjena ličnosti.

16. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je tužena odgovorna za naknadu nematerijalne štete apelantu po načelu objektivne odgovornosti zbog bavljenja opasnom djelatnošću na osnovu odredbe člana 121 Zakona o vojsci u vezi sa odredbama čl. 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) s obzirom na to da je tužena bila odgovorna za organizaciju sistema odbrane u Republici Srpskoj u vrijeme kada se desio štetni događaj a apelant je u tom sistemu učestvovao u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske iz čega proizilazi da nematerijalna šteta koja je predmet ovog postupka potiče od te opasnosti. Prilikom razmatranja iznosa naknade za umanjenje opšte životne sposobnosti, Osnovni sud je naveo da je ocijenio da se radi o licu rođenom 1957. godine, da je otac četvoro djece, da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, apelant u periodu zatvaranja preduzeća, te mjesec dana nakon odlaska u rat trpio duševnu bol od srednjeg do visokog intenziteta, a potom je trpio duševnu bol u rasponu od blagog do srednjeg intenziteta zbog nemogućnosti preduzeća da radi, te da apelant, zbog tjelesnog oštećenja, nije sposoban za teže fizičke poslove u kojima je izložen naprezanju i napornijem radu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je za taj vid štete dosudio iznos od 10.000,00 KM, smatrajući da je naknada adekvatna za taj stepen umanjenja opšte životne sposobnosti, dok je preko ovog iznosa apelantov zahtjev odbijen kao previsoko postavljen. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete-obične štete, kao i izmakle dobiti, Osnovni sud je naveo da izvedenim dokazima nije na pouzdan i nedvosmislen način dokazao činjenicu da je tužena odgovorna za nastanak štetnog događaja, odnosno za pričinjenu materijalnu štetu na poslovnom objektu, a samim tim je i neosnovan zahtjev za naknadu izmakle dobiti, jer je opštepoznata činjenica da je u vrijeme rata bila bitno smanjena privredna i poslovna aktivnost svih poslovnih subjekata, a apelant, prema mišljenju toga suda, nije izvedenim dokazima dokazao da li bi njegovo preduzeće zaista radilo kao i prije ratnih dešavanja, sve da i nije bio mobilizovan, sve zbog toga što izgubljena zarada predstavlja stvarnu štetu koju neko trpi, a ne neku pretpostavljenu dobit koju bi ostvario da nije ispunjavao neku svoju zakonsku obavezu kao što je u konkretnom slučaju. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena, zbog smanjenja radne sposobnosti u vidu kapitalizovane rente, isplati iznos od 141.836,82 KM, Osnovni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao činjenične navode da je izgubio radnu sposobnost, odnosno da mu je ona smanjena, jer je u tu svrhu trebalo da izvede dokaz uvidom i čitanjem rješenja nadležne Filijale Fonda PIO. Najzad, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od tužene zbog toga što je tužba podnesena u roku propisanom odredbom člana 376 stav 1 ZOO, računajući od dana ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine).

17. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 049335 14 Gž 3 od 25. juna 2014. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, a žalbu tužene uvažio i presudu Osnovnog suda u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stavak I izreke) preinačio tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da mu po osnovu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 10.000,00 KM, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da prvostepena presuda nije pravilna u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i dosuđena naknada nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu činjenicu da se vještak medicinske struke izjasnio da je kod apelanta duševna bol nastupila zbog pretrpljenih psihičkih patnji koje je imao uslijed posljedica niza ratnih dešavanja, kao i zatvaranja firme i nemogućnosti da ona rada i da je kod apelanta dijagnosticirana trajna promjena ličnosti, a da se nije izjasnio o postotku umanjenja životne aktivnosti, niti posljedicama umanjenja životne aktivnosti vezano za dijagnosticirano oboljenje, te da, po mišljenju vještaka druge specijalnosti, nije izvršeno vještačenje posljedica pretrpljene tjelesne povrede u predjelu ramena desne ruke, Okružni sud je naveo da smatra da apelant nije dokazao nemogućnost, odnosno smanjenu mogućnost funkcionisanja svog organizma, kao i činjenicu da ne može vršiti ili da ograničeno može vršiti životne funkcije, zbog čega Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu dosudio naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti. Takođe, Okružni sud je naveo da se vještak medicinske struke u nalazu i mišljenju nije izjasnio o stepenu umanjenja životne aktivnosti i posljedicama umanjenja životne aktivnosti, te da se zbog toga nepotpunost nalaza nije mogla otkloniti dopunskim vještačenjem, odnosno saslušanjem istog vještaka na raspravi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kojim traži naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti.

18. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena isplati naknadu štete u vidu rente zbog umanjene radne sposobnosti, Okružni sud je naveo da uslov za ostvarivanje naknade štete u vidu rente zbog umanjenja radne sposobnosti predstavlja ostvarenje određenog stepena invalidnosti prema propisima Zakona o penzionom osiguranju, kao i da se naknada štete po ovom osnovu ne dosuđuje zbog smanjene ili izgubljene radne sposobnosti, već zbog gubitka u imovini i zaradi koja je uslijed toga izostala, a apelant u toku postupka nije izveo dokaze na okolnosti utvrđivanja postotka umanjenja radne sposobnosti za bavljenje svojim zanimanjem - poslovima auto-mehaničara, a vještačenjem ovlašćenog aktuara, dr M.M. nije utvrđena razlika u apelantovim mjesečnim primanjima u odnosu na primanja koja bi on ostvario da nije povrijeđen, odnosno da kod njega nije nastupilo oboljenje. Razmatrajući apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete

- obične štete i izgubljene dobiti, koju apelant temelji na činjenici da je na njegovu radnju bačena bomba i da mu je tom prilikom nastupila šteta i da nikada nije identifikovan počinilac tog krivičnog djela iako je podnosio prijavu protiv N.N. lica, Okružni sud je ukazao da, u smislu odredaba člana 154 stav 1 ZOO i člana 155 ZOO, koje predstavljaju pravni osnov za odštetnu odgovornost tuženog i za obavezu naknade štete, apelant u toku postupka izvedenim dokazima nije dokazao da je predmetna šteta u uzročnoj vezi sa protivpravnim radnjama lica za koja odgovara tužena, a takav zaključak proizilazi čak i iz apelantovog iskaza koji je tvrdio da je štetu prouzrokovalo N.N. lice, a da je izgubljena dobit preduzeća posljedica lošeg poslovanja zbog opštepoznatih ratnih okolnosti, a koje predstavljaju višu silu za šta nema odgovornosti tužene za izgubljenu dobit. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 049335 14 Rev od 1. oktobra 2014. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije pogriješio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnog bola izazvanog umanjenjem životne aktivnosti, jer apelant sprovedenim dokazima nije dokazao da je do ovog umanjenja došlo, a za takav stav Okružni sud je dao opširne, jasne i argumentovane razloge koje u svemu prihvata i taj sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se, suprotno navodima revizije, utvrđenje da li je došlo do umanjenja apelantove životne aktivnosti, u kojem postotku i u kakvom obliku da bi uzrokovali duševnu bol-nematerijalnu štetu koja se traži od tužene u ovom postupku - nije moglo temeljiti na nalazu vještaka B.S., čije vještačenje nije sprovedeno u ovome postupku i po nalogu suda, nego na zahtjev advokata K.S. i to povodom povrede (luksacije desnog ramena) koju je apelant pretrpio u saobraćajnoj nesreći koja se desila 22. maja 1990. godine, zbog čega ta povreda i njene posljedice nisu u vezi sa obavljanjem vojne dužnosti kod tužene, nego su rezultat ranije saobraćalne nesreće, pa taj nalaz nije relevantan za rješenje ovoga spora. Vrhovni sud je, takođe, naveo da okolnost da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida nije od uticaja na utvrđenje postojanja i određivanje naknade štete za pretrpljeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti, jer je to rješenje doneseno u drugom upravnom postupku, pri ostvarenju prava propisanih odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, koja je apelant, uostalom, i ostvario u vidu invalidnine koju prima u određenim mjesečnim iznosima i u vidu ortopedskog dodatka, takođe, određenog u odgovarajućim novčanim mjesečnim iznosima.

20. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima kojima je osporavao zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o naknadi materijalne štete, Vrhovni sud je naveo da, čak pod uslovom da je utvrđeno, a nije, kako ispravno obrazlažu nižestepeni sudovi, da je tužena po nekom zakonskom osnovu dužna da ovu štetu naknadi, pokazuje se kao osnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja naknade materijalne štete s obzirom na to da je šteta uzrokovana uništenjem i otuđenjem stvari (podmetanjem eksplozivne naprave i provalnim krađama) iz poslovnog prostora tužioca, nastala 1996, 2001. i 2003. godine, a zahtjev za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelima postavljen je prvi put podneskom od 13. avgusta 2012. godine iz čega proizilazi da je protekao subjektivni i objektivni rok iz odredbe člana 376 ZOO u kojem je apelant mogao putem suda ostvarivati ovo pravo. Vrhovni sud je dalje naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili i kada su odbili zahtjev za naknadu materijalne štete koja se ogleda u izgubljenoj dobiti preduzeća čiji osnivač je bio apelant, zbog nemogućnosti da ovo preduzeće radi u periodu od 1. decembra 1991. godine do 19. juna 1996. godine. Naime, čak i pod uslovom da su osnov i visina ovog potraživanja dokazani, s obzirom na to da je ova šteta nastala 19. juna 1996. godine (do kada se traži naknada izgubljene dobiti), a zahtjev za naknadu materijalne štete stavljen je prvi put podneskom od 6. marta 2003. godine, apelant je, prema ocjeni Vrhovnog suda, zbog zastare, na koju se pozvala tužena, izgubio pravo da tu naknadu ostvaruje sudskim putem (član 360 stav 1 u vezi sa članom 376 ZOO). Pored navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao potpuni, a ni djelimični gubitak radne sposobnosti, na čemu zasniva zahtjev za isplatu rente, uzrokovan povredama ili oboljenjem zadobijenim u toku vršenja vojne obaveze s obzirom na to da je ranije obrazloženo zbog čega nalaz i mišljenje doktora B.S. (na kojem insistira revident, a koji je, istina, utvrdio djelimični gubitak radne sposobnosti tužioca od 35%, ali samo na osnovu povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći), nije relevantan za odluku u ovom sporu. Pored toga, apelant, prema utvrđenom činjeničnom stanju, nije radio od 1986. godine s obzirom na to da je bio prijavljen kao nezaposleno lice koje traži posao, a pogotovo nije obavljao poslove i radne zadatke auto-mehaničara, niti je tokom postupka dokazao da je u spornom periodu mogao raditi taj posao i ostvarivati određenu zaradu po tom osnovu i da je u tome bio spriječen gubitkom radne sposobnosti za koji bi bila odgovorna tužena. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov zahtjev i u ovom dijelu, uz jasno i temeljito obrazloženje, jer nije dokazano postojanje uslova i činjenica iz odredbe člana 188 u vezi sa članom 195 ZOO za naknadu toga vida štete.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, naveo da smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno proizvoljnom i pogrešnom primjenom člana 8 Zakona o parničnom postupku, te proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S tim u vezi, apelant je ukazao da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve izvedene dokaze iz kojih proizilazi da je, zbog psihičkog oboljenja i povreda koje je zadobio u toku ratnih dejstava, onemogućen da obavlja poslove auto-mehaničara, te da smatra da su redovni sudovi na osnovu slobodne ocjene dokaza i iskustva mogli utvrditi visinu nematerijalne štete i zaključiti da, zbog nemogućnosti daljeg radnog angažovanja, apelant trpi materijalnu štetu u vidu rente. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi mogli naložiti dopunska vještačenja na osnovu kojih bi se mogao utvrditi stepen umanjenja apelantove životne aktivnosti. U vezi sa dužinom trajanja postupka, apelant je naveo da redovni sudovi nisu postupali u rokovima koji su propisani odredbama Zakona o parničnom postupku zbog čega je predmetni postupak trajao više od 15 godina. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te da naloži Republici Srpskoj da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.250,00 KM i nadoknadi troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio činjenično stanje predmeta, te naveo da smatra da su apsolutno neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje.

23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud na utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava o čemu su dati razlozi i obrazloženje u presudi toga suda, zbog čega nije bilo povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima o dužini trajanja postupka, Okružni sud je naveo da je o žalbama stranaka protiv prvostepene presude odlučio nakon proteka nešto više od četiri mjeseca, zbog čega smatra da navedeni period odlučivanja ne predstavlja nerazuman rok.

24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom toga suda nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom i Evropskom konvencijom s obzirom na to da su prilikom rješavanja apelantovog predmeta na utvrđeno činjenično stanje predmeta primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim o čemu je taj sud dao iscrpno obrazloženje.

25. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neosnovani i da nisu ničim dokazani apelantovi navodi da je došlo do povrede njegovih prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Naknada u obliku novčane rente Član 188.

(1) U slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.

(2) Novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi šta drugo.

(3) Povjerilac ima pravo da zahtijeva potrebno osiguranje za isplatu rente, osim ako to prema okolnostima slučaja ne bi bilo opravdano.

(4) Ako dužnik ne pruži osiguranje koje sud odredi, povjerilac ima pravo da zahtijeva da mu se umjesto rente isplati jedna ukupna svota čija se visina određuje prema visini rente i vjerovatnom trajanju povjeriočevog života, uz odbitak odgovarajućih kamata.

(5) Iz ozbiljnih uzroka povjerilac može i u drugim slučajevima zahtijevati, odmah ili kasnije, da mu se umjesto rente isplati jedna ukupna svota.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

27. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizioni sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 049335 14 Rev od 1. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant presudu Vrhovnog suda primio 23. oktobra 2014. godine a da je apelaciju podnio 22. decembra 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Člana 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 3. februara 1999. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 1. oktobra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 15 godina i sedam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva radi naknade različitih vidova nematerijalne i materijalne štete, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.

38. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da je apelant u više navrata dopunjavao i precizirao tužbeni zahtjev, ali da navedeno, prema stanju u spisu, nije uticalo na dužinu trajanja postupka. Takođe, imajući u vidu da je apelant u predmetnom parničnom postupku nastojao da ostvari naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta.

39. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je predmetni parnični postupak trajao 15 godina i sedam mjeseci i da je dužina predmetnog postupka a priori nerazumna, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. S tim u vezi, analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio 3. februara 1999. godine, a da je Osnovni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, prvostepenu presudu donio 30. jula 2011. godine, dakle, nakon proteka više od 12 godina od podnošenja tužbe. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbama apelanta i tužene, svojim rješenjem od 23. januara 2012. godine ukinuo svoju odluku i predmet vratio na ponovni postupak, te da je u ponovljenom postupku Osnovni sud rješenjem od 23. avgusta 2012. godine apelantovu tužbu odbacio, ali da je i navedeno rješenje ukinuto rješenjem Okružnog suda od 25. februara 2013. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je u daljem toku postupka Osnovni sud u relativno kratkom roku u ponovljenom postupku zakazao i održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu od 22. novembra 2013. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda od 25. juna 2014. godine, a navedena presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 1. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu izloženo činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja predmetnog parničnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud kojem je trebalo više od dvanaest godina da u predmetnom postupku donese prvostepenu presudu. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije detaljnije obrazlagao razloge dužine postupka pred tim sudom iz čega proizilazi da nema razumnog opravdanja i objašnjenja za dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u predmetnom postupku postupao i nedjelotvorno s obzirom na to da su odluke toga suda u dva navrata ukidane kao nepravilne i nezakonite i predmet vraćan na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je na tri instance ukupno trajao 15 godina i sedam mjeseci, zbog perioda neaktivnosti i nedjelotvornog postupanja Osnovnog suda, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete, koji se prema zakonu ne smatra hitnim, te koji je trajao nešto više od 15 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.250,00 KM.

43. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

44. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, navodeći da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve izvedene dokaze iz kojih proizilazi da je, zbog psihičkog oboljenja i povreda koje je zadobio u toku ratnih dejstava, onemogućen da obavlja poslove auto-mehaničara, te smatra da su redovni sudovi na osnovu slobodne ocjene dokaza i iskustva mogli utvrditi visinu nematerijalne štete, te zaključiti da, zbog nemogućnosti daljeg radnog angažovanja, apelant trpi materijalnu štetu u vidu rente.

45. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

47. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti, u obrazloženju svoje presude, koje je prihvatio i Vrhovni sud, a na osnovu činjeničnih utvrđenja koja nisu bila predmet osporavanja od apelanta, dao iscrpne i jasne razloge zbog čega je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio dokaze na osnovu kojih bi, u smislu člana 200 ZOO, dokazao nemogućnost, odnosno smanjenu mogućnost funkcionisanja organizma, kao i činjenicu da ne može vršiti ili da ograničeno može vršiti životne funkcije s obzirom na to da se na osnovu sprovedenih vještačenja nije mogao utvrditi postotak i posljedice umanjenja životne aktivnosti uslijed utvrđenih povreda, odnosno apelantovog oboljenja, a što, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavlja uslov za dodjeljivanje naknade po navedenom osnovu. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova koji su za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je, zbog smanjenja radne sposobnosti, tražio isplatu naknade štete po osnovu rente naveli da se navedena naknada štete ne dosuđuje zbog smanjene ili izgubljene radne sposobnosti, već zbog gubitka u imovini i zaradi koja je uslijed toga izostala, a da apelant u toku postupka nije izveo dokaze na okolnosti utvrđivanja postotka umanjenja radne sposobnosti za bavljenje svojim zanimanjem i utvrđivanja razlike u mjesečnim primanjima apelanta u odnosu na primanja koja bi on ostvario da nije povrijeđen, odnosno da kod njega nije nastupilo oboljenje. Takođe, iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi da apelant nije radio od 1986. godine s obzirom na to da je bio prijavljen kao nezaposleno lice koje traži posao, te da nije obavljao poslove i radne zadatke auto-mehaničara, niti je tokom postupka dokazao da je u spornom periodu mogao raditi taj posao i ostvarivati određenu zaradu po tom osnovu i da je u tome bio spriječen gubitkom radne sposobnosti za koji bi bila odgovorna tužena. U vezi sa navedenim, ocjenjujući apelantove navode kojima ukazuje da su redovni sudovi trebali naložiti dopunsko vještačenje radi utvrđivanja stepena umanjenja njegove životne aktivnosti, Ustavni sud zapaža da je apelant, shodno odredbi člana 7 ZPP, bio dužan da iznese sve činjenice na kojima je zasnivao svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio učiniti, zbog čega redovni sudovi i nisu bili dužni sprovoditi dopunsko vještačenje s obzirom na to da na apelantu stoji teret dokazivanja navedenih činjenica, a da apelant nije isticao dokazni prijedlog u tome smislu. Stoga, dovodeći u vezu navedeno u kontekst apelantovih navoda iz kojih proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak trajao više od 15 godina za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji je imao izrazit period neaktivnosti i čije su presude u dva navrata ukidane i predmet vraćan na ponovno odlučivanje, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.

51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5564/14 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio