Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4525/16 (E.H.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4525/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4525/16, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. H., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 032870 16 Kž od 30. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnio je 2. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 032870 16 Kž od 30. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
2. Kantonalni sud navodi, da se u konkretnom slučaju, cjelokupni predmetni događaj odigrao u prostorija JU Dom zdravlja Kakanj u ordinaciji dr. O. Ć., specijaliste ortopeda koji je obavljao specijalističke preglede, da su se u navedenoj ordinaciji nalazili samo apelant, oštećeni dr. O. Ć. i S. P. koja je radila u ordinaciji sa navedenim doktorom. Prema tome, Kantonalni sud ističe, navedena lica su jedina koja su bila prisutna svemu što se dogodilo i što je rečeno u navedenoj ordinaciji. Kantonalni sud konstatuje, da apelant, u koncepciji svoje odbrane, tvrdi da nije ništa prijetio oštećenom doktoru u smislu da će se fizički obračunati sa njim, međutim oštećeni dr. O. Ć. je posvjedočio da nije htio staviti pečat na potvrdu za ortopedska pomagala apelantu, obzirom da apelant nije imao protezu sa sobom, koju je doktor htio prethodno da pregleda prije nego ovjeri potvrdu, što je diskreciono pravo ljekara, nakon čega je došlo do verbalne prepirke između apelanta i oštećenog, te je oštećeni posvjedočio da mu je apelant zaprijetio da će se obračunati sa njim, a prisutna svemu svjedok S. P., je posvjedočila da je apelant zaprijetio da će se sa doktorom obračunati ako treba i fizički. Također se konstatuje, da je oštećeni apelantovu prijetnju u navedenom kontekstu razumio da može biti fizički ugrožen od apelanta, jer se radi o ratnom vojnom invalidu, pa je logično pretpostaviti da možda posjeduje vatreno oružje, da može da mu dođe u ambulantu i da ga upuca, fizički ugrozi, a što se vidi iz iskaza navedenog svjedoka, oštećenog datog na glavnom pretresu, a apelant je također rekao da će doktora prijaviti ministrici što je kasnije i učinio. Kantonalni sud, također, navodi da što se tiče ostalih svjedoka, da isti nisu bili prisutni u navedenoj ordinaciji, svjedok H. J. se nalazila na poslovima u kartoteci, a ostali svjedoci u hodniku ispred ordinacije pa je moguće da su čuli samo dijelove razgovora između apelanta i oštećenog, ali nisu bili prisutni u samoj ordinaciji gdje se razgovor odvijao, jer kako se vidi iz iskaza svjedoka S. P. ista je apelanta uvela u ordinaciju gdje se cjelokupni događaj i odigrao. Po ocjeni Kantonalnog suda, nema nijednog razloga za sumnju u vjerodostojnost iskaza oštećenog dr. O. Ć. i svjedoka S. P., a u vezi sadržine njihovog iskaza o tome kako se događaj odigrao i Kantonalni sud nalazi da se u radnjama apelanta stječu sva zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela za koje je oglašen krivim i da je krivičnopravna sankcija koja mu je za isto izrečena u prvostepenoj presudi, adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman