Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2452/14 (J. M. i drugi)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Neovlašteno lice
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dionice
- Društveno vlasništvo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Uredba o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2452/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2452/14, rješavajući apelaciju V. K. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V. K., Lj. K., B. K., M. B., K. S., R. K., B. K., R. V., V. B., J. L., N. Dž., P. I., B. I., G. M., Z.
K., S. V., S. P., B. G., T. V., Lj. P., A. P., R. J., Lj. B., M. B., Z. B., H. B., B. B., S. B., M. B., B. B., K. B., M. C., M. D., V. D., D. G., C.
I., V. K., M. K., M. K., R. K., M. K., M. K., R. M., R. M., B. N., Đ.
N., N. N., R. N., N. P., M. P., B. R., B. R., G. S., B. S., D. S., G. S., M. S., R. S., N. S., M. Š., R. T., B. L., B. V., B. V., R. V., M. V., O.
G., A. M., Z. B., R. B., Z. S., T. M., I. T., P. B., I. R., M. B., J. Š., T.
Š., A. A., T. Š., M. Č., A. Z., I. B., I. Z., Z. S., N. N., A. Č., M. S., I.
B., S. Č., S. P., I. U., I. M., D. U., P. J., D. U., A. A., S. B., I. B., M.
B., A. K., I. P., J. B., S. A., M. P., I. B., M. B., V. Č., M. B., J. T., T.
V., I. V., M. C., S. R., I. P., B. Z., M. Č., S. T., A. C., E. P., B. P., S.
A., M. R., Z. M., M. J., F. B., J. R., Z. T. V., J. K., N. K., M. B., T.
D., R. R., J. G., Z. B., D. J., I. T., D. T., M. T., M. P., M. P., I. T., N.
S., P. B., M. Đ., M. L., I. A., D. M., N. P., M. F., R. G., D. M., B. A., P. V., E. L., P. R., O. O., M. Đ., S. D., R. P., Lj. M., R. P., V. E., B.
P., M. M., M. B., V. K., S. K., R. Đ., B. Č., P. Č., N. Đ., R. D., M. Č., D. V., S. S., S. K., V. V., A. B., M. P., J. S., R. P., P. S., D. P., A. O., D. J., M. R., G. R., S. T., M. R., D. B., Lj. Č., R. D., M. K., Z. K., S.
L., M. M., N. R., D. T., M. V., R. V., A. J., D. B., Ž. B., S. Č., B. Č., S. J., G. J., M. K., G. K., M. K., B. L., M. M., D. M., M. M., D. R., R. R., G. R., M. S., B. T., M. V., M. V., M. I., M. P., S. K., R. L., Z.
B., R. R., M. B., J. R., S. R., J. M., Z. V., M. V., Lj. K., J. K., D. K., F. M., E. M., S. M., S. M., S. M., Z. S., V. S., D. S., F. V., D. V., D.
D., D. V., M. R., I. G., K. R., M. R., M. Ž., D. Ž., J. S., S. S., V. S., B. M., B. M., V. M., A. M., T. M., E. B., E. B., D. B., O. B., N. B. i G. S., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050199 10 Rsz od 24. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050199 08 P od 21. maja 2010. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Marić, advokat iz Jablanice, u ime D. Ž., J. S., M. S., I. A.
i N. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050199 10 Rsz od 24. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050199 08 P od 21. maja 2010. godine, zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B., Đ. G. i V. I.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050199 10 Rsz od 24. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050199 08 P od 21. maja 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasmina Marić, advokat iz Jablanice, podnijela je 26. maja 2014. godine u ime V. K., Lj. K., B. K., M. B., K. S., R. K., B. K., R. V., V. B., J. L., N. Dž., P. I., B. I., G. M., Z. K., S. V., S. P., B. G., T. V., Lj. P., A. P., R. J., Lj. B., M. B., Z. B., H. B., B. B., S. B., M. B., B. B., K. B., M. C., M. D., V. D., D. G., Đ. G., C. I., V. K., M. K., M. K., R. K., M. K., M. K., R. M., R. M., B. N., Đ. N., N. N., R. N., N. P., M. P., B. R., B. R., G. S., B. S., D. S., G. S., M. S., R. S., N. S., M. Š., R. T., B. L., B. V., B. V., R. V., M. V., O. G., A. M., Z. B., R. B., Z. S., T. M., I. T., P. B., I. R., M. B., J. Š., T. Š., A. A., T. Š., M. Č., A. Z., I. B., I. Z., Z. S., N. N., A. Č., M. S., I. B., S. Č., S. P., I. U., I. M., D. U., P. J., D. U., A. A., S. B., I. B., M. B., A. K., I. P., J. B., S. A., M. P., I. B., M. B., V. Č., M. B., J. T., T. V., I. V., M. C., S. R., I. P., B. Z., M. Č., S. T., A. C., E. P., B. P., S. A., M. R., Z. M., M. J., F. B., J. R., Z. T. V., J. K., N. K., M. B., T. D., R. R., J. G., Z. B., D. J., I. T., D. T., M. T., M. P., M. P., I. T., N. S., P. B., M. Đ., M. L., I. A., D. M., N. P., M. F., R. G., D. M., B. A., P. V., E. L., P. R., O. O., M. Đ., S. D., R. P., Lj. M., R. P., V. E., B. P., M. M., M. B., V. K., S. K., R. Đ., B. Č., P. Č., N. Đ., R. D., M. Č., D. V., S. S., S. K., V. V., A. B., M. P., J. S., R. P., P. S., D. P., A. O., D. J., M. R., G. R., S. T., M. R., D. B., Lj. Č., R. D., M. K., Z. K., S. L., M. M., N. R., D. T., M. V., R. V., A. J., D. B., Ž. B., S. Č., B. Č., S. J., G. J., M. K., G. K., M. K., B. L., M. M., D. M., M. M., D. R., R. R., G. R., M. S., B. T., M. V., M. V., V. I., M. I., M. P., S. K., R. L., Z. B., R. R., M. B., A. B., J. R., S. R., J. M., Z. V., M. V., Lj. K., J. K., D. K., F. M., E. M., S. M., S. M., S. M., Z. S., V. S., D. S., F. V., D. V., D. D., D. V., M. R., I. G., K. R., M. R., M. Ž., D. Ž., D. Ž., J. S., S. S., V. S., B. M., B. M., V. M., A. M., T. M., E. B., E. B., D. B., O. B., N. B., G. S., J. S., M. S., I. A. i N. A. (ukupno 277 osoba – u daljnjem tekstu: apelanti) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 050199 10 Rsz od 24. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050199 08 P od 21. maja 2010. godine. Kako uz apelaciju nije bila priložena punomoć za zastupanje apelanata od Jasmine Marić, advokata iz Jablanice, koja je u ime apelanata podnijela apelaciju, od navedenog advokata je dopisom od 10. aprila 2015. godine zatraženo da je dostavi. Jasmina Marić, advokat iz Jablanice, 14. maja 2015. godine dostavila je punomoć za zastupanje gotovo svih apelanata, izuzev za apelante D. Ž., J. S., M. S., I. A. i N. A.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i GIK „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 15. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 20. decembra 2016. godine, dok Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 12. februara 2008. godine podnijeli tužbu protiv tuženog Općinskom sudu radi utvrđivanja prava na dionice.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050199 08 P od 21. maja 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (izuzev apelanata A. B., Đ. G. i V. I.) da se utvrdi da su apelanti vlasnici određenog broja dionica, na ime kojih im je tuženi dužan isplatiti određene novčane iznose (sve kako je pobliže opisano u izreci presude). Predmetnom presudom primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante A. B., Đ. G. i V. I.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatirao da su apelanti tužbom tražili da se utvrdi da su vlasnici dionica u broju kako je to navedeno u izreci presude i da je tuženi dužan isplatiti svakom od apelanata nominalnu vrijednost u iznosu od 12,5 KM po jednoj dionici. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je tuženi shodno Zakonu o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“ br. 84/89 i 46/90) izvršio privatizaciju i da su apelanti, odnosno prednici istih, kao radnici tuženog vršili upis internih dionica, po osnovu oglasa za kupovinu internih dionica od 10. jula 1991.godine. Općinski sud je dalje konstatirao da je nesporno je da je kod tuženog u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ broj 27/97) i Uredbom o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije („Službene novine FBiH“ broj 1/98; u daljnjem tekstu: Uredba) izvršena revizija prethodno izvršene vlasničke transformacije. Također, Općinski sud je utvrdio da je o rezultatima revizije Zavod za računovodstvo i reviziju 4. augusta 1999. godine donio rješenje na koje su dioničari imali pravo žalbe Federalnom ministarstvu finansija. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da su, u skladu sa članom 13. Uredbe, rezultati revizije osnov za utvrđivanje vlasničke strukture sa stanjem na dan 31. decembar 1997. godine. Općinski sud je dalje ukazao da je članom 1.ž stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom („Službeni list SFRJ“ broj 46/90) propisano da ako kupac otplaćuje interne dionice u ratama, dužan je da svoje obaveze izvrši najkasnije u roku od deset godina od dana donošenja odluke o izdavanju internih dionica, u skladu sa Odlukom o izdavanju internih dionica. Općinski sud je ukazao da je stavom 6. istog člana propisano da ako imalac internih dionica ne uplati u cjelini njihovu vrijednost u roku iz stava 4. tog člana, gubi pravo na dio internih dionica čiju vrijednost nije uplatio i odgovarajući dio popusta. Pored toga, Općinski sud je ukazao da je članom 1.b stav 2. navedenog Zakona propisano da interne dionice dobijaju svojstvo dionica iz Zakona o vrijednosnim papirima pod uvjetom da su uplaćene u cjelini i da su ispunjeni ostali uvjeti utvrđeni tim Zakonom.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da shodno Zakonu o državnom kapitalu interne dionice svojstvo redovnih dionica mogu steći nakon njihove potpune otplate. Pri tome, Općinski sud je konstatirao da činjenica da su apelanti, a što je u toku postupka utvrđeno, upisani u internu knjigu dioničara u toku postupka vlasničke transformacije, na osnovu Zakona o društvenom kapitalu i Zakona o isplati ličnih dohodaka, ne znači da su i stekli pravo vlasništva nad dionicama. Naime, Općinski sud je ocijenio da iz dokaza provedenih u toku postupka, odnosno iskaza saslušanih svjedoka, materijalnih dokaza i vještačenja po vještaku finansijske struke, proizlazi da apelanti, odnosno prednici istih, koji su upisali interne dionice, iste nisu u zakonskom roku otplatili, niti ličnim uplatama, niti im je tuženi vršio uplate u skladu sa Zakonom o isplati ličnih dohodaka. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali pravo vlasništva nad dionicama, kao ni pravo isplate novčanog ekvivalenta po osnovu istih, zbog čega je u smislu odredbe člana 126. u vezi sa članom 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci. Konstatirajući da je punomoćnik apelanata povukao tužbu u odnosu na apelante A. B., Đ. G. i V. I., čemu se tuženi nije protivio, Općinski sud je primio na znanje povlačenje tužbe u odnosu na te apelante.
9. Apelanti su, po punomoćniku, 24. juna 2010. godine podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 050199 10 Rsz od 24. marta 2014. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima, pravilno zaključio da, shodno Zakonu o državnom kapitalu, svojstvo internih dionica u vlasništvu dioničara mogu steći nakon njihove potpune otplate. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti upisani u internu knjigu dioničara u toku postupka vlasničke transformacije, na osnovu Zakona o društvenom kapitalu i Zakonu o isplati ličnih dohodaka, ali da to ne znači da su stekli pravo vlasništva nad dionicama. Kantonalni sud je, naime, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza u toku postupka pravilno zaključio da apelanti, odnosno prednici istih, koji su upisali interne dionice, iste nisu u zakonskom roku uplatili, kako ličnim uplatama tako i na način da im je tuženi vršio uplate u skladu sa Zakonom o isplati ličnih dohodaka, te da je pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali pravo vlasništva nad dionicama i da su dioničari, kao i da su stekli pravo na isplate ekvivalenta po osnovu istih, pa da je pravilno, u smislu odredbi člana 126. a u vezi sa članom 7. ZPP-a, odbio njihov tužbeni zahtjev u cijelosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elemenat tog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti, između ostalog, tvrde da su u toku postupka ponudili dokaz (finansijsko vještačenje) da niko od upisanih dioničara nije izvršio plaćanje dionica pa su ipak ostvarili pravo na dionice, dok je apelantima bez valjanog razloga onemogućeno da postanu dioničari i da budu upisani u dioničku knjigu, a koji sudovi nisu cijenili.
b) Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud tvrdi da u toku postupka pred tim sudom nisu učinjene povrede prava apelanata na koje je ukazano u apelaciji.
13. Tuženi je naveo da je nad njegovom imovinom otvoren stečajni postupak, pa je, shodno tome, predložio da se prekine postupak pred Ustavnim sudom.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom („Službeni list SFRJ“ broj 46/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom […] naziv zakona mijenja se i glasi „Zakon o društvenom kapitalu".
Član 1.b. stav 2.
Interne dionice dobijaju svojstvo dionica iz Zakona o vrijednosnim papirima pod uslovom da su uplaćene u cjelini i da su ispunjeni ostali uslovi utvrđeni tim zakonom.
Član 1.ž. st. 4. i 6.
Ako kupac otplaćuje interne dionice u ratama, dužan je da svoje obaveze izvrši najkasnije u roku od 10 godina od dana donošenja odluke o izdavanju internih dionica, u skladu sa odlukom o izdavanju internih dionica.
Ako imalac internih dionica ne uplati u cjelini njihovu vrijednost u roku iz stava 4. tog člana, gubi pravo na dio internih dionica čiju vrijednost nije uplatio i odgovarajući dio popusta.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na apelante D. Ž., J. S., M. S., I. A. i N. A.
18. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelante D. Ž., J. S., M. S., I. A. i N. A., Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
19. Budući da je predmetnu apelaciju u ime apelanata podnijela Jasmina Marić, advokat iz Jablanice, a uz apelaciju nisu bile priložene punomoći za zastupanje, Ustavni sud je 10. aprila 2015. godine od navedenog advokata zatražio dostavu punomoći za zastupanje apelanata u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, advokat Jasmina Marić je u ostavljenom roku djelimično udovoljila zahtjevu dostavljajući punomoć za gotovo sve apelante, izuzev za apelante D. Ž., J. S.,
M. S., I. A. i N. A.
20. Budući da advokat Jasmina Marić nije u cijelosti udovoljila zahtjevu Ustavnog suda, te je propustila da i u naknadno ostavljenom roku dopuni apelaciju sa traženom punomoći za sve apelante, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda u odnosu na apelante D. Ž., J. S., M. S., I. A. i N. A., koji su u svojstvu tužitelja učestvovali u predmetnom parničnom postupku, odlučio kao u izreci ove odluke.
b) u odnosu na apelante A. B., Đ. G. i V. I.
21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelante A. B., Đ. G. i V. I., Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m):
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;
22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
23. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud Presudom broj 65 0 P 050199 08 P od 21. maja 2010. godine primio na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante A. B., Đ. G. i V. I., a da iz dostavljene dokumentacije (prije svega žalbe koja je podnesena protiv te presude) proizlazi da navedeni apelanti uopće nisu osporavali predmetnu presudu u tom dijelu, pa je slijedom toga, u odnosu na te apelante, ona postala pravomoćna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da navedeni apelanti propustom da izjave žalbu protiv presude Općinskog suda u navedenom dijelu, odnosno povlačenjem tužbe u konkretnom slučaju, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove i zbog toga, nisu ispunjene procesne pretpostavke za razmatranje podnesene apelacije u odnosu na te apelante (kako sa aspekta navoda o nedonošenju odluke u razumnom roku, tako i sa aspekta osporenih odluka).
24. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
c) u odnosu na ostale apelante
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 050199 10 Rsz od 24. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti smatraju da im je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor oko prava vlasništva apelanata na dionicama tuženog, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene presude
31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti u suštini smatraju da je osporenim odlukama kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog toga što se te presude zasnivaju na pogrešnoj ocjeni dokaza i, s tim u vezi, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, suprotno mišljenju apelanata, dokazni postupak proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom i da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kako pojedinačno tako i u vezi sa ostalim dokazima. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili sporna pitanja u konkretnom predmetu i da su dali jasne razloge za svoju odluku da odbiju tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, u osporenim odlukama pozvali na odredbu čl. 1.b stav 2. Zakona o društvenom kapitalu kojom je propisano da interne dionice dobijaju svojstvo dionica iz Zakona o vrijednosnim papirima pod uvjetom da su uplaćene u cjelini i da su ispunjeni ostali uvjeti utvrđeni tim zakonom. Također, redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 1.ž stav 4. istog Zakona kojom je propisano da ako kupac otplaćuje interne dionice u ratama, dužan je da svoje obaveze izvrši najkasnije u roku od deset godina od dana donošenja odluke o izdavanju internih dionica, u skladu sa Odlukom o izdavanju internih dionica. Redovni sudovi su se, osim toga, pozvali na odredbu stava 6. istog člana navedenog Zakona, kojom je propisano da ako imalac internih dionica ne uplati u cjelini njihovu vrijednost u roku iz stava 4. tog člana, gubi pravo na dio internih dionica čiju vrijednost nije uplatio i odgovarajući dio popusta. Ustavni sud primjećuje da su, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da te dionice, shodno Zakonu o državnom kapitalu, svojstvo internih dionica u vlasništvu dioničara mogu steći nakon njihove potpune otplate. Pri tome, Ustavni su primjećuje da su redovni sudovi jasno obrazložili da činjenica da su apelanti upisani u internu knjigu dioničara u toku postupka vlasničke transformacije na osnovu Zakona o društvenom kapitalu i Zakona o isplati ličnih dohodaka (dakle prije postupka revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije), ne znači da su i stekli pravo vlasništva nad dionicama. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u vezi s tim jasno obrazložili da iz dokaza provedenih u toku postupka, odnosno iskaza saslušanih svjedoka, materijalnih dokaza i vještačenja po vještaku finansijske struke, proizlazi da apelanti, odnosno prednici istih, koji su upisali interne dionice, iste nisu u zakonskom roku otplatili, niti ličnim uplatama, niti im je tuženi vršio uplate u skladu sa Zakonom o isplati ličnih dohodaka. Ustavni sud primjećuje da navedene činjenice apelanti i ne osporavaju u apelaciji. Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi, imajući u vidu naprijed navedeno, dali jasne razloge za svoj zaključak da apelanti nisu dokazali pravo vlasništva nad dionicama, kao ni pravo isplate novčanog ekvivalenta po osnovu istih, zbog čega su odbili njihov tužbeni zahtjev s pozivom na odredbe člana 126. u vezi sa članom
7. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno, te konstatirajući da apelanti ničim nisu dokazali svoje tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te s tim u vezi proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ustavni sud ukazuje da u prilog takvom zaključku ide i praksa Ustavnog suda u predmetu koji se ticao gotovo istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4818/15 od 16. marta 2016. godine) kao u konkretnom slučaju, odnosno u kojoj je razmatrana apelacija podnesena protiv odluka redovnih sudova (konačna odluka Vrhovnog suda FBiH) donesenih u parničnom postupku vođenom protiv istog tuženog kao i u konkretnom slučaju radi utvrđenja prava na status dioničara, kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u tom predmetu iz gotovo identičnih razloga kao u konkretnom slučaju, a u čijim obrazloženjima Ustavni sud, također, nije našao elemente proizvoljnosti.
34. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantni principi
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započet 12. februara 2008. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 24. marta 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od šest godina, što je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka.
37. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja su se u konkretnom slučaju trebala raspraviti, obim dokaznog postupka, te veliki broj tužitelja-apelanata u konkretnom sporu, koje okolnosti objektivno utječu na dužinu postupka, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi doprinos apelanata dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zatim primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom okončan nakon nešto više od dvije godine od podnošenja tužbe, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjeren rok za donošenje prvostepene odluke u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko tri godine i devet mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se radi o relativno dugom periodu. Međutim, evidentno je da je postupanje Kantonalnog suda prevashodno determinirano brojem tužitelja što je zahtijevalo vještačenje, te ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a time i žalbe u odnosnu na svakog tužitelja.
38. Stoga, imajući u sve vidu naprijed navedeno, i uzimajući u obzir sve navedene faktore, te ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, Ustavni smatra da, bez obzira na nešto duži period trajanja žalbenog postupka, ukupan period od oko šest godina u kojemu je na dvije sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Pravo na imovinu
39. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i s tim u vezi pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
40. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Također, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama o različitom postupanju u odnosu na druga lica koja nisu izvršila plaćanje dionica. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti uz apelaciju nisu ponudili dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.). S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke u vezi s ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu dužina predmetnog postupka, koji je na dvije sudske instance trajao oko šest godina, nije prekršila standard donošenja odluke u razumnom roku.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešnu ocjenu dokaza i s tim u vezi pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo apelanata.
44. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. d) i m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman