Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4564/16 (L. I.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4564/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4564/16, rješavajući apelaciju L. I., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. I., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 009663 14 Rev od 20. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. L. I. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 009663 14 Rev od 20. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju od 5. februara 1990. godine, zaključen između prvotuženog (M. I.) kao davaoca izdržavanja i A. I., kao primaoca izdržavanja, te da se utvrdi da je apelant po osnovu kupoprodajnog ugovora i prava građenja na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude).
2. Vrhovni sud navodi, da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio da su, A. I. kao primalac izdržavanja i prvotuženi kao davalac izdržavanja, zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, da se tim ugovorom prvotuženi, kao davalac izdržavanja, obavezao brinuti o A. I., na način pobliže opisan u ugovoru, a A. I. kao primalac izdržavanja, se obavezao da prvotuženom, za uzvrat, nakon smrti ostavi nekretnine pobliže opisane u navedenom ugovoru o doživotnom izdržavanju, da je A. I. umro i da je iza njega otvoren ostavinski postupak koji je prekinut rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru i apelant upućen na parnicu, radi osporavanja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud konstatuje, da je za uspjeh u konkretnoj parnici, apelant bio u obavezi da dokaže, shodno odredbama člana 7. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da prvotuženi nije izvršavao svoje obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju, te kada se ima u vidu, da iz iskaza gotovo svih saslušanih svjedoka, I. Č., A. Š., E. D., Š. Z. i M. M., jasno proizlazi, da je prvotuženi brinuo o svom ocu i svojoj majci, na način da im je obezbijedio sve što je bilo potrebno u njihovom životu, te da im je to poznato, jer da su gotovo svakodnevno bili u njihovoj kući, obzirom da su živjeli u njihovoj neposrednoj blizini, Vrhovni sud nalazi, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da apelant nije dokazao, da prvotuženi nije izvršavao svoje ugovorene obaveze iz predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Kada se ima u vidu da su gotovo svi saslušani svjedoci potvrdili, da je prvotuženi izvršavao svoje obaveze po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, a da su apelant i njegova supruga, koji su zainteresovani za ishod predmeta spora, izjavili drugačije, Vrhovni sud nalazi, da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim prigovorima, na osnovu slobodne ocjene dokaza u smislu člana 8. ZPP, došli i do pravilnog zaključka u pogledu činjenica relevantnih za odluku u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud naglašava, da na navedeni zaključak ne utiče ni činjenica, da je i drugotužena (M. Š.), inače sestra parničnih stranaka, potvrdila navode apelanta i njegove supruge, obzirom da isti takve svoje iskaze nisu potkrijepili materijalnim dokazima. Također se navodi, da u prilog prednjem je i činjenica, da A. I. za života nije tražio raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud ističe, da je zahtjevom iz tužbe, apelant također tražio da se utvrdi da je po osnovu kupoprodajnog ugovora i građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, pa kako na okolnosti, da je navedenu parcelu stekao po osnovu kupovine i građenjem na tuđem zemljištu, apelant nije proveo ni jedan dokaz, po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da apelant, shodno odredbama člana 7. i člana 123. ZPP nije dokazao osnovanost i ovog svog potraživanja.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman