Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1438/14 (M. Z.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Šta se ne smatra domom
  • Građanski postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Propisano zakonom
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1438/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1438/14, rješavajući apelaciju Marice Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marice Zovko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003615 12 Rev od 19. decembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 003615 12 Gž od 5. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 003615 09 P od 30.

marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marica Zovko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Refika Jaramaz, advokat iz Doboja, podnijela je 29. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 003615 12 Rev od 19. decembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 003615 12 Gž od 5. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 003615 09 P od 30. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 26. septembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 003615 09 P od 30. marta 2012. godine apelantica je odbijena s tužbenim zahtjevima kojima je tražila da se utvrdi da je Stjepan Zovko nosilac stanarskog prava na stanu u Doboju u Ulici Vojvode Stepe 4-14, da je apelantica član njegovog porodičnog domaćinstva i da se tužena obaveže da apelantici umjesto pripadajućeg prava na otkup stana preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan koji je u obavezi da za tuženu izgradi „Grad- Promet“ d.o.o. Doboj u zgradi koju će izgraditi na k.č. broj 5723/15 (n.p.), koja odgovara k.č. broj 289/1 (s.p.) k.o. Doboj, stan površine 33,08 m , kao i da apelantici nadoknadi troškove postupka.

Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude se navodi da je apelantica Osnovnom sudu ranije podnijela prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Postupanje po apelanticinom prijedlogu je obustavljeno, odnosno odlučeno je da će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka s obzirom da je apelantica nakon prigovora tužene opredijelila svoj zahtjev na utvrđivanje člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Istaknuto je da je apelantica u tužbi i tokom postupka ukazala da je supruga Stjepana Zovke koji je nosilac stanarskog prava na stanu u Doboju u Ulici Vojvode Stepe 4-14/4, koji je dobio od tužene. Nadalje je istaknuto da je apelanticin suprug kao nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za otkup spornog stana, uz napomenu da je u zahtjevu naznačio da će otkup spornog stana izvršiti apelantica kao član porodičnog domaćinstva i kao sunosilac stanarskog prava. Apelantica je ukazala da je nakon izbijanja ratnih dejstava na ovom području i izlaska njezinog supruga iz Doboja ostala u predmetnom stanu i koristila ga.

7. Osnovni sud je naveo da je apelantica u toku postupka, a nakon saznanja da je predmetni stan porušen, te zaključen ugovor između tužene i „Grad-Prometa“ d.o.o. Doboj uredila svoj tužbeni zahtjev i predložila da se utvrdi da je njezin suprug Stjepan Zovko nosilac stanarskog prava na stanu koji je predmet spora, da je apelantica član njegovog porodičnog domaćinstva i da se slijedom toga utvrđuje apelanticino pravo na otkup stana i obaveza tužene da joj omogući to pravo, kao i da joj preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan koji je u obavezi da za tuženu izgradi „Grad- Promet“ d.o.o. Doboj u zgradi koja će se izgraditi u Doboju u Ulici Vojvode Stepe u ukupnoj površini od 33,08 m .

8. Dalje je u prvostepenoj presudi navedeno da je nesporna činjenica da je apelanticin suprug od tužene dobio na korištenje stan koji se nalazi u Ulici Josipa Jovanovića broj 10 u Doboju, kao i da je nakon toga zaključio ugovor o korištenju stana. Također je kao nesporno utvrđeno da su apelantica i njezin suprug u predmetnom stanu boravili odnosno živjeli, i to apelanticin suprug do 1992. godine, dok je apelantica i nakon toga nastavila da koristi navedeni stan. Dalje je nesporno utvrđeno da je i apelantica sporni stan napustila, odnosno da se iz njega iselila i da je predmetni stan porušen. Pored navedenog, ukazano je da je nesporno i to da su apelantica odnosno njezin suprug tuženoj podnijeli zahtjev za otkup stana.

9. Istaknuto je da je sporno da li je apelantica aktivno legitimirana za podnošenje dijela tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da je Stjepan Zovko kao njezin suprug nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Prema mišljenju suda, također je sporno da li su apelantica, odnosno njezin suprug izgubili svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno da li su blagovremeno podnijeli zahtjev za njegov povrat, kao i da li su uz zahtjev za otkup stana podnijeli svu potrebnu dokumentaciju i dokaze predviđene odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa slijedom toga i apelanticino pravo da od tužene zahtijeva predaju zamjenskog stana.

10. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio cijenivši sve provedene materijalne dokaze, kao i izjave saslušanih svjedoka. Ukazano je da je u konkretnom slučaju Osnovni sud našao da je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je Stjepan Zovko nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan. Navedeno iz razloga što je utvrđeno da apelantica nije aktivno legitimirana za utvrđivanje ovog prava, te da utvrđivanje ovog prava u odnosu na Stjepana Zovku nije predmet ovog postupka s obzirom da on nije tražio utvrđenje navedenog, a niti je to osporavano odnosno predmet dokazivanja u ovom postupku. Nadalje je Osnovni sud utvrdio da su apelantica i Stjepan Zovko bračni supružnici i da su živjeli u istom porodičnom domaćinstvu, te da taj dio tužbenog zahtjeva nije osporavan. Prema mišljenju suda, također je neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi obaveza tužene da joj umjesto pripadajućeg prava na otkup stana preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan koji je u obavezi da za tuženu izgradi „Grad-Promet“ d.o.o. Doboj prema ugovoru zaključenom između njih. Ukazano je da u konkretnom slučaju iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da apelantica, odnosno njezin suprug u postupku otkupa stana nisu pribavili sve potrebne materijalne dokaze kojim bi dokazali pravo na otkup spornog stana, a kako je to predviđeno odredbama čl. 10. i 70. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pored navedenog, apelantica, prema mišljenju prvostepenog suda, nije dokazala da su ona i njezin suprug podnijeli zahtjev za povrat spornog stana kako je to predviđeno odredbom člana 18. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, a sve do 19. aprila 2000. godine, kako je to predviđeno odredbom člana 19. navedenog zakona. Stoga, kako apelantica u smislu odredbi čl. od 123. do 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazala da je stekla pravo na otkup spornog stana ne pripada joj pravo od tužene zahtijevati predaju zamjenskog stana, bliže opisanog u izreci presude, odnosno apelanticinom tužbenom zahtjevu.

11. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 85 0 P 003615 12 Gž od 5. septembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da je Stjepan Zovko u toku 1992. godine napustio predmetni stan zbog ratnih dejstava, da nije podnosio zahtjev za povrat stana nadležnom ministarstvu u zakonskom roku, da je 2007. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana i u zahtjevu naveo apelanticu kao bračnog druga, ali do zaključenja ugovora o otkupu stana nije došlo jer Stjepan Zovko uz zahtjev nije priložio svu potrebnu dokumentaciju, tj. ličnu kartu. S tim u vezi je navedeno da Stjepan Zovko nije imao ličnu kartu u Bosni i Hercegovini, tj. od strane CJB Doboj u podnesku od 9. aprila 2009. godine je potvrđeno da Stjepan Zovko od napuštanja navedenog stana nije bio njegov korisnik. Također je ukazano da je prema podacima iz podneska MUP CJB Doboj od 9. aprila 2009. godine apelantica od 17. jula 2007. godine evidentirana s prebivalištem na adresi Doboj, Nikole Pašića broj 1/2, tj. da ni apelantica u vrijeme rušenja predmetnog stana nije bila njegov korisnik. Okružni sud je istakao da navedeno nije sporno među strankama.

13. Okružni sud se pozvao na odredbu čl. 9. stav 1, 52. i 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Prema mišljenju Okružnog suda, tužena nema obavezu da apelantici osigura zamjenski stan prema odredbi člana 56. Zakona o privatizaciji s obzirom da sporni stan nije porušen u ratnim dejstvima nego po proteku više od dvije decenije nakon završetka rata, tj. apelantica nije dokazala da je navedeni stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, pravilno zaključio da apelantica nije stvarno legitimirana za ovakav tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naglasio da apelantica nije u smislu odredbi čl. 123. i 126. ZPP dokazala da je u materijalno-pravnom odnosu s tuženom u pogledu predmetnog stana, pa joj stoga ne pripadaju ovlaštenja da sa osnovom polaže bilo kakvo pravo na spornom porušenom stanu. Ukazano je da je iz odgovora na tužbu i kasnijih navoda tužene vidljivo da je tužena osporavala apelanticin zahtjev u cijelosti i upravo isticala da je sa apelanticinim suprugom, a ne sa apelanticom zaključen ugovor o korištenju stana, da je Stjepanu Zovki prestao status nosioca stanarskog prava, a i apelantici, pa je stoga tužena tokom prvostepenog postupka prigovorila stvarnu legitimaciju apelantici. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je imao uporište za odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva u stanju spisa i u primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava, za šta je dao jasne i valjane razloge. Također, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda nije obuhvaćena povredom odredaba parničnog postupka.

14. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 85 0 P 003615 12 Rev od 19. decembra 2013. godine odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju revizione presude se navodi da je drugostepeni sud ispravno potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelanticin zahtjev za utvrđenje da je Stjepan Zovko nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu budući da takav zahtjev u konkretnom slučaju mogao postaviti njezin suprug. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica nije imala ovlaštenje od Stjepana Zovke da navedeno u njegovo ime traži u predmetnoj parnici. Pored toga, apelantica je u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima po zakonu imala svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i bila je ovlaštena da zahtijeva u ovoj parnici utvrđivanje postojanja svog prava, a zatim i ostala prava koja traži. Istaknuto je da je pravilna i odluka u pogledu zahtjeva za utvrđenje da je apelantica član porodičnog domaćinstva supruga Stjepana Zovke jer to nije ni bilo sporno, ali da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala osnovanost zahtjeva za obavezivanje tužene da apelantici umjesto pripadajućeg prava na otkup stana preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan koji je u obavezi za da tuženu izgradi „Grad-Promet“ d.o.o. Doboj. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepena presuda ispravna i u ovom dijelu, te revizionim navodima nije dovedena u pitanje.

16. Vrhovni sud je dalje naveo da je objekt u kojem se nalazio stan koji je apelantica koristila za vrijeme rata i poslije rata, a na kojem pravu zasniva pravo na osiguranje drugog odgovarajućeg stana, bio star i oštećen, što nije bilo sporno među parničnim strankama. Ukazano je da je prema navodima u tužbi i tokom postupka stan bio neuvjetan za stanovanje i bila je potrebna sanacija i adaptacija stana s obzirom na okolnosti da je porušen. Istaknuto je da apelantica tvrdi da je stan napustila zbog dotrajalosti i neuvjetnosti za stanovanje. Vrhovni sud je naglasio da stanarsko pravo predstavlja svojevrstan vlasnički interes u vidu ekonomske vrijednosti jer sadrži i neka od vlasničko-pravnih ovlaštenja, kao što su pravo korištenja i posjedovanja. Zato se ovo pravo, kao i ostala prava vlasništva gubi, pored ostalog, i propašću stvari u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima.

17. Vrhovni sud je naveo da kako 2011. godine objekt u kojem se stan nalazio nije postojao to apelantica nije mogla ni ostvariti bilo kakva prava na stanu koji ne postoji. Istaknuto je da je apelantica stan dobrovoljno napustila i time se opredijelila da trajno prestane koristiti stan u objektu koji je kasnije zbog starosti i nekorištenja srušen. Navedeno je da prema podnesku MUP CJB Doboj od 9. aprila 2009. godine apelantica od 17. jula 2007. godine živi na drugoj adresi. Razlog da prestane koristiti raniji stan nije bio napuštanje uzrokovano ratom, odsustvo iz stana s gubitkom posjeda stana i statusom izbjeglice i raseljenog lica u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma u Bosni i Hercegovini nego dobrovoljno prihvaćanje drugog stana i dobrovoljno napuštanje ranijeg i prepuštanje istog razornom dejstvu vremena. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica se nije brinula o tome šta će biti sa stanom na kojem je ranije imala stanarsko pravo. Pod takvim uvjetima i okolnostima očigledno je apelanticina svijest bila usmjerena ka tome da pravo na dom ostvaruje na drugom stanu. Istaknuto je da je navedeni objekt nesporno bio u lošem stanju i da je 2011. godine konačno uništen, da je stan bio napušten i da je bio izložen dejstvu vremenskih nepogoda. Zbog toga je Vrhovni sud ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov po kojem apelantica traži da sud tuženu obaveže da joj osigura drugi zamjenski stan, zbog čega revizija nije osnovana.

18. Vrhovni sud je naveo da se pravo vlasništva na stanu u državnom vlasništvu stječe otkupom stana prema članu 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Ukazano je da se otkupiti može stan u državnom vlasništvu na kojem postoji stanarsko pravo, a pravo na otkup ima nosilac stanarskog prava. Istaknuto je da je u drugostepenoj presudi pravilno navedeno da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala osnovanost postavljenog zahtjeva. Navedeno je da je apelantica prije ostvarenja prava na otkup po svojoj odluci napustila stan, bez prethodnog obraćanja nadležnom organu zbog neuvjetnosti stana i time prekinula faktičku vezu sa stanom na kojem je do tada na osnovu člana 19. Zakona o stambenim odnosima bila sunosilac stanarskog prava. Ukazano je da kako je stan dobrovoljno napustila prije ostvarenja prava na otkup stana i prije pokretanja postupka pred sudom to, prema mišljenju Vrhovnog suda, na pravilnost nižestepenih presuda nemaju utjecaja navodi revizije da je apelantica odjavila mjesto prebivališta sa adrese stana 2007. godine kada je već bio podnesen zahtjev za otkup stana, da se radi o neuvjetnom stanu u baraci staroj 60 godina koja nije održavana, da tužena nije osporavala stanarsko pravo apelantici, već je samo tražila da Stjepan Zovko dostavi ličnu kartu i da je osporavanje počelo kada se pojavio investitor za gradnju nove zgrade, da je baraka srušena u maju 2011. godine, a da je sudski postupak pokrenut 2008. godine.

19. Istaknuto je da se apelantica neosnovano u reviziji poziva na Ugovor o ispunjenu obaveza s prenosom prava vlasništva na nekretninama broj OPU-203/11, zaključenim između „Grad-Prometa“ d.o.o. Doboj, tužene i Općine Doboj, kojim je ugovorena obaveza predaje tuženoj, odnosno ranijem nosiocu stanarskog prava drugog zamjenskog stana koji će izgraditi „Grad-Promet“ d.o.o. Doboj prema uvjetima iz ugovora. Istaknuto je da bi obaveza tužene da apelantici preda drugi zamjenski stan s pravom otkupa postojala samo u slučaju da je apelantica u ovoj parnici dokazala svoje stanarsko pravo na predmetnom stanu u vrijeme podnošenja tužbe. S tim u vezi je navedeno da je apelanticino stanarsko pravo prestalo po samom zakonu napuštanjem stana i prestankom korištenja stana po vlastitoj odluci, a ne u smislu člana 52. Zakona o stambenim odnosima. Navedeni član se odnosi na prava nosioca stanarskog prava u tri slučaja prestanka ugovora o korištenju stana: kada se zgrada ili dio zgrade u kojoj se stan nalazi mora rušiti na osnovu pravomoćnog rješenja nadležnog organa, na osnovu rješenja o eksproprijaciji zgrade u kojoj se stan nalazi i kada se mora izvršiti iseljenje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost po život stanara. Navedeno je da u predmetnoj situaciji nije ostvaren nijedan navedeni razlog prestanka ugovora o korištenju stana, pa proizlazi da nema ni zakonske obaveze da se apelantici, koja u ovom postupku nije dokazala postojanje stanarskog prava na stanu u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno u vrijeme rušenja osigura zamjenski stan.

20. Navedeno je da nižestepenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom zbog toga što je stan napuštanjem prestao biti apelanticin dom. Ukazano je da iako je stan bio u lošem stanju, iz provedenih dokaza proizlazi da se apelantica nije obraćala nadležnom stambenom organu radi rješavanja pitanja nezadovoljavanja minimalnih uvjeta stanovanja u stanu, a što je bila dužna u smislu člana 52. stav 1. Zakon o stambenim odnosima. Istaknuto je da je apelantica bez rješenja nadležnog organa napustila stan, odjavila prebivalište sa adrese stana i prebivalište prijavila na drugoj adresi gdje je osigurala drugi smještaj. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je na taj način izrazila svoju volju da stan koji je do napuštanja koristila prestane biti njezin dom. Ukazano je da prestankom korištenja stana od strane nosioca stanarskog prava i svih članova porodičnog domaćinstva neprekidno duže od šest mjeseci u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, koji regulira pitanje prestanka stanarskog prava, apelantica je kao sunosilac stanarskog prava na stanu izgubila stanarsko pravo, što je dovelo do nemogućnosti ostvarenja njezinog prava na otkup stana, a zatim i prava na zamjenski stan. Istaknuto je da to ograničenje apelanticinog prava vezano za predmetni stan opravdano, proporcionalno i u skladu sa zakonom, zbog čega je neosnovan revizioni prigovor da je nižestepenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na dom. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je njezin suprug Stjepan Zovko početkom rata odveden u logor, dok je apelantica i dalje ostala u predmetnom stanu. Kasnije je njezin suprug kao logoraš po osnovu azila primljen u Njemačku. Ističe da ni apelantica ni njezin suprug nisu zahtijevali povrat predmetnog stana jer su cijelo vrijeme bili u posjedu tog stana. Smatra da se Vrhovni sud nije uopće upuštao u suštinu problema, niti je prilikom donošenja svoje odluke poštovao odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova. Smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

23. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude, te da njome nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

24. Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju pred tim sudom nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji budući da je taj sud postupao u skladu s važećim materijalnim i procesnim pravom.

25. Tužena je navela da je prestankom korištenja stana od strane nosioca stanarskog prava i svih članova porodičnog domaćinstva neprekidno duže od šest mjeseci u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, koji regulira pitanje prestanka stanarskog prava, apelantica kao sunosilac stanarskog prava na stanu izgubila stanarsko pravo, što je dovelo do nemogućnosti ostvarenja njezinog prava na otkup stana, a zatim i prava na zamjenski stan.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 19. stav 2.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Član 47. stav 1.

Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:

1. ako je nosilac stanarskog prava pozvan u službu u JNA;

2. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju;

3. ako se nosilac stanarskog prava nalazi u domu starih, iznemoglih, penzionera i sl.;

4. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na izdržavanju kazne za vrijeme izdržavanja kazne;

5. ako sa prema nosiocu stanarskog prava izvršava određena mjera bezbjednosti;

6. ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inostranstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona.

7. Ukoliko je nosilac stanarskog prava živio na drugom mestu, odnosno kao raseljeno lice, nakon 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob.

Član 52.

Ugovor o korišćenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprisana u svrhu rješenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život stanara.

U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana moga se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije pošto im se obezbijedi odgovarajući stan.

U skladu sa propisima skupštine opštine utvrđuje se u slučajevima iz prethodnog stava da li drugi stan zadovoljava minimalne potrebe stanovanja.

Žalba izjavljena protiv rješenja iz stava 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.

27. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 - prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10), koji se primjenjivao u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup predmetnog stana, relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 1.

Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.

Član 10.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.

Član 56.

Nosiocu stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni su u roku od deset godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.

Član 70.

Ministar nadležan za poslove stanovanja, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeće posebno uputstvo za utvrđivanje otkupne cijene stana, kao i obrasce akata za jedinstvenu primjenu ovog zakona.

28. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Pravo svojine prestaje propašću stvari.

Na ostatke propale stvari vlasnik zadržava pravo svojine.

29. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 16/10) relevantne odredbe glase:

Član 18. stav 2.

Nadležni organ prihvaća zahtjeve bez obzira da li je podnosilac zahtjeva priložio popratnu dokumentaciju ili ne. U slučaju da podnosilac zahtjeva ne može da osigura potrebnu popratnu dokumentaciju, nadležni organ provjerava evidenciju kod davaoca stana na korištenje, odgovarajućeg suda ili upravnog tijela, kao i svu drugu raspoloživu dokumentaciju da bi potvrdio prava podnosioca zahtjeva.

Član 19.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 003615 12 Rev od 19. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje nosioca stanarskog prava i prava na otkup stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

41. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelanticine tužbene zahtjeve za utvrđivanje da je njezin suprug nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je apelantica član njegovog porodičnog domaćinstava, kao i da se tužena obaveže da apelantici umjesto pripadajućeg prava na otkup stana preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan. Naime, redovni sudovi su utvrdili da u predmetnom postupku apelantica nije imala ovlaštenje svog supruga da u njegovo ime traži da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava. Dakle, apelantica nije bila aktivno legitimirana za utvrđivanje ovog prava u predmetnom postupku. Nadalje, redovni sudovi su utvrdili da u predmetnom postupku i nije bilo sporno da je apelantica član porodičnog domaćinstva svog supruga, te da ona ima svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, prema obrazloženju osporenih odluka, apelantica u postupku nije dokazala osnovanost zahtjeva za obavezivanje tužene da apelantici umjesto pripadajućeg prava na otkup stana preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan koji je u obavezi da za tuženu izgradi „Grad-Promet“ d.o.o. Doboj. Navedeno iz razloga što su redovni sudovi nesporno utvrdili da je da apelantica predmetni stan dobrovoljno napustila, te da od 17. jula 2007. godine živi na drugoj adresi. Prema tome, po mišljenju redovnih sudova, prestankom korištenja predmetnog stana od strane apelantice njoj je, kao sunosiocu stanarskog prava, prestalo stanarsko pravo u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, a što je dovelo do nemogućnosti ostvarenja njezinog prava na otkup stana i prava na zamjenski stan. Dakle, apelanticino stanarsko pravo prestalo je po samom zakonu njezinim napuštanjem stana i prestankom korištenja stana po vlastitoj odluci, a ne u smislu člana 52. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu činjenicu da je predmetni stan bio u veoma lošem stanju, zbog čega je 2011. godine objekt u kojem se nalazio predmetni stan porušen. Međutim, apelantica u predmetnom postupku ničim nije dokazala da se prije napuštanja predmetnog stana obraćala nadležnim organima radi rješavanja pitanja u pogledu postojanja minimalnih uvjeta stanovanja u tom stanu, a što je bila dužna u smislu člana 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, apelantica je, prema utvrđenju redovnih sudova, predmetni stan dobrovoljno napustila bez rješenja nadležnog organa tako što je odjavila prebivalište sa adrese predmetnog stana i svoje prebivalište prijavila na drugoj adresi gdje je osigurala drugi smještaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je apelantica odbijena s postavljenim tužbenim zahtjevima, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na poštovanje doma

43. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

44. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

45. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C).

46. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin „dom” u smislu značenja člana 8. stav

1. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na „miješanje” javnih vlasti u poštovanje toga „doma“. Drugo, da bi “miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).

47. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ postići jedan od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr. Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).

48. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f) i op. cit. Kroon protiv Holandije, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li u konkretnom slučaju sporni stan predstavlja apelanticin dom u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije.

50. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelantica sa svojim suprugom, koji je bio nosilac stanarskog prava, živjela u predmetnom stanu, te da je imala svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, u predmetnom postupku su redovni sudovi nesporno utvrdili da apelantica od 17. jula 2007. godine ne živi u tom stanu. Naime, utvrđeno je da je tada apelantica dobrovoljno napustila predmetni stan bez rješenja nadležnog organa tako što je odjavila svoje prebivalište na predmetnom stanu i prebivalište prijavila na drugoj adresi gdje je sebi osigurala drugi smještaj. Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da se prije napuštanja stana obraćala nadležnim organima zbog neuvjetnosti predmetnog stana za stanovanje u kom bi slučaju, uz ispunjavanje zakonom propisanih uvjeta iz člana 52. Zakona o stambenim odnosima, postojala obaveza zainteresiranog lica, odnosno stambenog organa da joj osigura drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je kriterij za određivanje da li se neki prostor može smatrati nečijim domom intenzitet i opseg veza koje je lice uspostavilo s prostorom (op. cit. Gillow protiv Velike Britanije). Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica dobrovoljno napustila predmetni stan, čime je prekinula faktičku vezu sa stanom na kojem je do tada na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bila sunosilac stanarskog prava. Dakle, dobrovoljno napuštajući predmetni stan apelantica je prekinula vezu s predmetnim stanom budući da je ona prestala da u njemu živi i obavlja svoje uobičajene životne aktivnosti, a zbog čega Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 531/12 od 26. februara 2015. godine, stav 35. i AP 1948/06 od 8. jula 2007. godine, stav 80, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. Stoga, kako se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

c) Pravo na imovinu

52. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

53. Apelantica ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno navela, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (žalba, revizija), a činjenica da ti postupci nisu rezultirali odlukom u apelanticinu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek neosnovani. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije kada je apelantica, dobrovoljno napuštajući predmetni stan, prekinula faktičku vezu s predmetnim stanom, zbog čega se taj stan ne može smatrati apelanticinim domom.

56. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila raspoložive pravne lijekove (žalba, revizija), te da činjenica da apelantica nije zadovoljna ishodom tog postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1438/14 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio