Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4568/16 (M. Š.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4568/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4568/16, rješavajući apelaciju Maide Šehić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Maida Šehić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 011717 16 Kž 2 od 16. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maida Šehić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 011717 16 Kž 2 od 16. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepene presude, kojom je usvojen apelanticin zahtjev da joj se izrečena kazne zatvora, u trajanju od jedne godine, zamijeni novčanom kaznom.

2. Vrhovni sud navodi, da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud usvojio zahtjev koji je podnio apelanticin branitelj za zamjenu kazne zatvora u trajanju od jedne godine, novčanom kaznom, tako da je ista zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 36.500,00 KM, nalazeći da će se tako izrečenom novčanom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja, te da je pri tome prvostepeni sud dao razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog iz pomenutog zahtjeva na način kako je to apelanticin branitelj tražio, odnosno, zbog čega nije prihvatio da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom u dnevnim iznosima. Tako je navedeno, da se prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke rukovodio odredbom člana 43 a. stav 2. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), te našao da je pitanje odabira jedne od ponuđenih alternativa propisanih u toj zakonskoj odredbi, isključivo na sudu koji će se opredijeliti za jednu ili drugu opciju i da se ne može posmatrati isključivo sa aspekta šta je povoljnije za apelanticu, kako je to njen branitelj u zahtjevu tražio. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni razlozi u obrazloženju pobijane presude, opravdavaju zaključak prvostepenog suda da se apelantici, kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, na način i u iznosu kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Ovo stoga, što i Vrhovni sud nalazi da pitanje odabira jedne od ponuđenih alternativa propisanih odredbom člana 43a. stav 2. KZ F BiH, je isključivo na sudu, koji će se opredijeliti za jednu ili drugu opciju, kada se takav zahtjev podnese, ovisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Vrhovni sud ističe, da se prvostepeni sud upravo u skladu sa pomenutom odredbom, rukovodio konkretnim okolnostima, gdje je prije svega imao u vidu svrhu kažnjavanja i svrhu izvršenja krivičnopravnih sankcija. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud se opredijelio za drugu opciju, tj. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zamijenio novčanom kaznom, tako da je apelantici jedan dan zatvora izjednačio sa 100,00 KM, i obavezao je na novčanu kaznu u ukupnom iznosu od 36.500,00 KM. Pored naprijed navedenog, Vrhovni sud nalazi da je neosnovana tvrdnja apelanticinog branitelja da je apelantica u svom zahtjevu predložila da joj se jedan dan zatvora zamijeni novčanom kaznom koji se utvrđuje u dnevnom iznosu, obzirom na njeno loše imovno stanje. Ovo stoga, Vrhovni sud zaključuje, što zamjena kazne zatvora novčanom kaznom nije obligatorna za osuđenu osobu, već joj je ostavljeno na izbor da takav zahtjev podnese, čime onda prihvata i posljedice takve svoje odluke, pa se onda podrazumijeva da će osuđena osoba koja želi da iskoristi takvu zakonsku mogućnost, imati u vidu i svoje imovno stanje. Slijedom navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, sasvim je pogrešna žalbena teza prema kojoj je sud dužan da se prilikom odabira načina zamjene kazne zatvora novčanom kaznom rukovodi time koji je od načina povoljniji za osuđenu osobu. Suprotno tome, Vrhovni sud nalazi da bi se takvim postupanjem, potpuno izgubila iz vida i zanemarila svrha kažnjavanja propisano u članu 42. KZ F BiH.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4568/16 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio