Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3944/16 (S. B.,A. A.,F. U.,B. B. i M. K.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3944/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3944/16, rješavajući apelacije Sabita Brčaninovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sabit Brčaninović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 039113 16 Rev od 12. jula 2016.
godine;
Admir Arnaut protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 142411 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine;
Fikreta Ušanović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 190921 12 Rsž od 14. oktobra 2016. godine;
Branislav Brković i Munevera Kulenović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 224626 13 Rsž od 7.
oktobra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3944/16
1. Sabit Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sulejman Hasanović advokat iz Lukavca, podnio je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 039113 16 Rev od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla) da mu za određene periode isplati razliku između isplaćene naknade po osnovu invalidnosti, zajedno sa isplaćenom rentom, i pripadajuće plate za radno mjesto na kojem je radio prije povređivanja, kao i pripadajuće doprinose i troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog sve do 1. septembra 2009. godine, kada je penzionisan, zatim da je pretrpio povredu na radu u julu 2003. godine, da je u vrijeme povređivanja radio na radnom mjestu prvog kopača na komori, da mu je rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar od 7. decembra 2004. godine utvrđena druga kategorija invalidnosti zbog povrede na radu, te da se nalazio na čekanju na raspored na drugi odgovarajući posao ili zapošljavanje počev od 1. februara 2005. godine u cijelom utuženom periodu, kao i da su apelant i tuženi 6. juna 2005. godine zaključili vansudsko poravnanje, kojim je utvrđeno pravo apelanta na rentu. Vrhovni sud navodi da je pravilan stav drugostepenog suda da traženu razliku plate i naknadu plate, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud nije mogao utvrđivati primjenom odredbi Granskog kolektivnog ugovora, kojim je propisano da zaposleniku za obavljeni rad pripada plaća i ostala primanja u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, Pravilnikom i Ugovorom o radu, a apelant, kako smatra drugostepeni sud, nema taj status nego je osnov njegovih primanja utvrđen primjenom odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i aktima tuženog, na osnovu čega je i zaključio vansudsko poravnanje sa tuženim, koje je na snazi i na osnovu kojeg je u spornom periodu, apelant primao naknadu plaća kao i rentu zbog povrede na radu, a koju činjenicu apelant i prvostepeni sud, po ocjeni drugostepenog suda, zanemaruju. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 1089. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da se ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnog popuštanja, prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze. S tim u vezi Vrhovni sud, kao i drugostepeni sud, cijeni da apelanta obavezuje vansudsko poravnanje zaključeno između njega i tuženog, kojim je pristao da mu se renta isplaćuje u iznosu i na način kako je to ugovoreno, tako da su tim poravnanjem riješena njegova prava na naknadu štete u vidu rente u smislu člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima za utuženi i dosuđeni period, koje poravnanje apelant nije pobijao. Dakle, pravilno drugostepeni sud zaključuje i daje pravilno obrazloženje da apelantu kao invalidu II kategorije zbog tjelesne povrede na radu je utvrđena naknada u obliku novčane rente i da on može jedino u drugom postupku tražiti povećanje rente ako su promijenjene okolnosti u odnosu na period donošenja ranije odluke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
2. AP-4739/16
2. Admir Arnaut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tarčina, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 142411 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog (GP Bosnaputevi d.d. Sarajevo) od 24. septembra 2009. godine o otkazu ugovora o radu apelantu, da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status počev od 27. septembra 2009. godine, isplati plate i uplati pripadajuće doprinose za određeni period, te naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na radnom mjestu vozača B, C, E i D kategorije, da je radni odnos kod tuženog zasnovao na određeno vrijeme zaključenjem ugovorâ o radu dana 26. septembra 2007. godine i 27. septembra 2008. godine, da je strankama kao ugovaračima dogovoreno da se ugovor zaključuje na godinu dana tj. na određeno vrijeme, kao i da je 24. septembra 2009. godine tuženi rješenjem o prestanku ugovora o radu utvrdio prestanak radno pravnog statusa apelanta sa danom 27. septembar 2009. godine, radi isteka ugovora o radu. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 19. stav 4. Zakona o radu kojom je propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Naime, kako ističe Kantonalni sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelant nije kod tuženog po ugovorima na određeno vrijeme radio duže od dvije godine rada, pa se takvi ugovori o radu na određeno vrijeme ne mogu smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.
3. AP-4746/16
3. Fikreta Ušanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tarčina, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 190921 12 Rsž od 14. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (JU OŠ „Hilmi ef. Šarić“ Tarčin) da joj isplati, na ime razlike plate za određeni vremenski period, naknade za minuli rad, razlike naknade za topli obrok, razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2008., 2009. i 2010. godinu određene novčane iznose, kao i da joj uplati razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naknadi troškove postupka, dok je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) iz kog apelantica izvodi pravo za isplatu zahtijevanih razlika plate i naknada, po svojoj osnovi ima elemente posebnog kolektivnog ugovora kao granski kolektivni ugovor. Dalje se navodi da kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost, zaposlenike zastupa granski samostalni sindikat djelatnosti a poslodavce Udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili do formiranja Udruženja poslodavaca to može biti Vlada Federacije BiH, odnosno vlada kantona, sve prema članu 112. Zakona o radu kojom odredbom su regulisani kolektivni ugovori. Kantonalni sud konstatuje, da između parničnih stranaka nije sporno da je apelantici isplaćivana plata i zahtijevane naknade prema Zakonu o radi i Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Naime, Kolektivni ugovor čija je primjena sporna između parničnih stranaka, iz kog apelantica izvodi osnov za svoje zahtjeve, zaključen je između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH, kao predstavnika zaposlenika, i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao predstavnika poslodavca. Također se navodi, da nije sporna odredba člana 1. Kolektivnog ugovora kojom je određeno da se njom određuju prava i obaveze uposlenika u osnovnim školama, ali svakako pod uslovom da zaključenom ugovoru između naprijed navedenih ugovarača pristupe kao potpisnici ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskog sindikata kantona (član 71. Kolektivnog ugovora). Kantonalni sud zaključuje da se predmetni ugovor, bez naknadnog pristupanja, primjenjuje na sve škole u F BiH predviđeno u članu 1. Kolektivnog ugovora, kako to prikazuje apelantica, onda svakako ne bi bilo odredbe člana 71. tog ugovora, ona bi bila suvišna, a ta odredba donijeta je upravo na osnovu člana 115. Zakona o radu. Prema ocjeni Kantonalnog suda samo po zaključivanju ili pristupanju predmetnom Kolektivnom ugovoru, ugovor se primjenjuje, te da nema dokaza da je Kolektivnom ugovoru pristupljeno od strane Kantona Sarajevo. Kantonalni sud ističe, da apelantica zanemaruju bitnu činjenicu da se kolektivni ugovor, njegove izmjene i dopune objavljuju u službenom glasilu kantona sve u smislu člana 118. stav 1. Zakona o radu i on mora biti dostavljen nadležnom ministarstvu kantona na upoznavanje i registraciju, te da obzirom da je dostavljanje zaključenih kolektivnih ugovora nadležnim organima i njihovo objavljivanje utvrđeno kao zakonska obaveza, onda u situaciji kada nije dostavljen nadležnom organu i nije objavljen u službenom glasilu ne može se ni primjenjivati. Kantonalni sud, također, konstatuje, da prema rješenjima iz odredaba člana 118., 119. Zakona o radu i člana 73. Kolektivnog ugovora, nedostavljanje i neobjavljivanje Kolektivnog ugovora ima za posljedicu da se isti i ne može primjenjivati, zbog čega je odlučeno kao u izreci osporene odluke.
4. AP-4747/16
4. Branislav Brković i Munevera Kulenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. decembra 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 224626 13 Rsž od 7. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada KS-Ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantima na ime razlike naknade za topli obrok i razlike naknade za regres, za naznačene vremenske periode isplati određene novčane iznose i naknadi apelantima troškove postupka, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev drugoapelantice kojim je tražila isplatu jednokratne novčane naknade za slučaj teške bolesti. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kao najpovoljnije za apelante kao zaposlenike, te da je u skladu sa navedenim Granskim kolektivnim ugovorom pravilno dosuđena razlika naknade za topli obrok i regres u skladu sa nalazom vještaka. Međutim, u pogledu zahtjeva drugoapelantice za isplatu jednokratne novčane naknade za slučaj teške bolesti Kantonalni sud navodi da je isti neosnovan ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, drugoapelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da su se stekli uslovi za isplatu naknade za slučaj teške bolesti, odnosno nije dokazala da ispunjava uslove za ostvarivanje prava iz člana 5. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plate. Također, prvostepeni sud je pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o advokaturi, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3944/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, prava iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman