Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4813/16 (E.LJ.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Povjeravanje djeteta
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4813/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4813/16, rješavajući apelaciju E. Lj., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela E.
Lj., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 054657 16 Gž od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. Lj. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Visokog, koju zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnijela je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 054657 16 Gž od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 054657 15 P od 24. juna 2016. godine, kojom je promijenjena presuda Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 036985 14 P 2 od 5. januara 2015. godine u stavu II izreke i to tako što se zajedničko dijete mldb. M. D. povjerava na roditeljsko staranje ocu F. D. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i u dijelu ostvarivanja kontakata između mldb. M. D. i apelantice, kao majke, te se obavezuje tužitelj da osigura viđanje i kontaktiranje sina sa apelanticom svakog prvog i trećeg vikenda u mjesecu od petka poslije škole do nedjelje do 18:00 sati, svake srijede, druge i četvrte sedmice u mjesecu poslije škole do 20:00 sati, te mjesec dana za ljetni raspust i sedam dana za zimski raspust, a ostalo po dogovoru između roditelja i mldb. djeteta. Osim toga, apelantica je obavezana da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. M. D. plaća iznos od po 200,00 KM mjesečno, na način određen u izreci presude.
2. U obrazloženju osporene odluke navedeno je, između ostalog, da je Općinski sud pravilno odlučio da se mldb. dijete povjeri na roditeljsko staranje tužitelju, kao i da su pravilno određeni lični i neposredni kontakti mldb. djeteta sa apelanticom, jer je u interesu mldb. djeteta i njegovog daljnjeg psihofizičkog razvoja da održava redovne kontakte sa majkom i nastavi održavati emocionalnu vezu koja je za razvoj djece veoma bitna. Nadalje, konstatovano je da iz nalaza i mišljenja vještaka pedagoga – psihologa Dž. K. jasno proizilazi da je u sadašnjem trenutku bolje da dijete živi kod oca, uvažavajući i opservaciju JU „Centar za socijalni rad“ Visoko, posebno vodeći računa o uzrastu, potrebama, željama i interesima mldb. djeteta, te podobnost, sposobnost i želju roditelja za prihvat djece. Osim toga, Kantonalni sud navodi da nije osnovan apelanticin žalbeni navod u kome ističe da prvostepena presuda nije donesena u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom u pogledu označenja tužene - apelantice, iz razloga što je u uvodu pobijane presude kao tužena označena E. D., umjesto E. Lj., kako je na ročištu za glavnu raspravu od 25. aprila 2016. godine tužitelj izvršio ispravku u pogledu označenja apelantice, ali da time nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude, obzirom da je odredbom člana 195. Zakona o parničnom postupku predviđena mogućnost da se ispravljanje pogreške u pisanju obavi posebnim rješenjem. Isto tako, zaključeno je da su neosnovani i apelanticini žalbeni navodi o neurednosti tužbe u dijelu koji se odnosi na aktivnu legitimaciju stranaka kroz tvrdnju da je na tužiteljskoj strani trebao biti označen i mldb. M. D, iz razloga što je tužitelj podnio tužbu radi izmjene odluke o roditeljskom staranju u smislu odredbe člana 143. Porodičnog zakona, a obzirom da odredba člana 308. stav 2. istog zakona propisuje da će odluku o izdržavanju djeteta iz stava 1. navedenog člana sud donijeti i u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, proizilazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio o izdržavanju mldb. M. D.. Pored toga, zaključeno je da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 149. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer vještačenja provedena u toku postupka, nisu izvršena na iste okolnosti. Naime, konstatovano je da se vještak pedagog-psiholog Dž. K. u svom nalazu izjašnjavala na okolnosti javljanja i tretmana mldb. M. D. kod ovog vještaka nakon 20. jula 2016. godine, ponašanja i mišljenja, te okolnosti koji je roditelj podobniji za povjeravanje mldb. M. D., dok je vještačenje po vještaku psihologu N. R. izvršeno na okolnosti da li je apelantica zanemarivala roditeljske obaveze, zlostavljala i maltretirala mldb. M. D.. Pored toga, konstatovano je da je sud, djetetu koje je sposobno oblikovati svoje lično mišljenje, dužan osigurati slobodno izražavanje mišljenja o pitanjima koja se na njega osnose i isto uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta, ali da dijete svoje mišljenje ne mora izraziti neposredno pred sudom koji vodi postupak, već ono može biti izraženo preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe. Imajući u vidu da mldb. M. D. u potpunosti razumije razlog vođenja predmetnog postupka, te da nije spreman prihvatiti promjene u sadašnjem načinu života, zbog čega je u razgovorima sa stručnim službama i tokom psihološkog vještačenja ispoljavao napetost i nemir, zaključeno je da nisu povrijeđena pravila postupka od strane prvostepenog suda koji nije pozvao mldb. M. D. pred sud, a u cilju neposrednog izražavanja mišljenja.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman