Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3471/15 (N. T.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3471/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3471/15, rješavajući apelaciju Nade Trkulja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nade Trkulja.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci pod brojem 071 0 I 07 003833.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni postupak, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nada Trkulja (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 071 0 I 07 003833.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 3. novembra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 15. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 26. juna 2007. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog sudskog poravnanja Osnovnog suda broj Rs-676/5 od 7. februara 2007. godine protiv izvršenika „Uslužne djelatnosti“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 2.600,00 KM na ime neisplaćenih plata i regresa, sa zakonskom zateznom kamatom ukoliko izvršenik ne izvrši dogovorenu isplatu. Apelantkinja je predložila da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstva izvršenika na transakcijskim računima otvorenim kod komercijalnih banaka i prenosom na račun apelantkinje, te da joj nadoknadi troškove izvršenja po odluci suda.
6. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 071 0 I 07 003833 od 13. septembra 2007. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje, te isto dostavio bankama na provođenje.
7. Osnovni sud je službenom Zabilješkom broj 071 0 I 07 003833 od 27. maja 2008. godine konstatovao da je u sud pristupila apelantkinja koja se interesovala za predmetno izvršenje, te je upoznata da je banka vratila rješenje o izvršenju iz razloga što je blokiran račun drugog pravnog lica a ne pravnog lica koje je označeno kao izvršenik u predmetu. Nadalje, naloženo je apelantkinji da u određenom roku dostavi sudu aktivne transakcijske račune izvršenika.
8. Apelantkinja je 30. jula 2008. godine podnijela Osnovnom sudu prijedlog radi promjene predmeta izvršenja, s obzirom da je bilo nemoguće provesti izvršenje na računu izvršenika, te je predložila da se predmetno izvršenje provede popisom, procjenom, pljenidbom i prodajom nepokretnosti izvršenika, kao i da se izvršeniku zabrani raspolaganje predmetnom nepokretnošću. Prema apelantkinjinim navodima kako Osnovni sud nije postupio po navedenom apelantkinjinom prijedlogu, apelantkinja je 14. septembra 2009. godine podnijela prijedlog za nastavak izvršenja na drugom predmetu izvršenja – nepokretnostima izvršenika, zapljenom, procjenom i prodajom nepokretnosti, te prenosom sredstava dobijenih prodajom na račun apelantkinje. Apelantkinja je zatim 16. septembra 2009. godine podnijela podnesak kojim je dostavila dodatnu dokumentaciju i tražila hitno postupanje suda.
9. Osnovni sud je Zaključkom broj 071 0 I 07 003833 od 11. juna 2015. godine pozvao apelantkinju da se u određenom roku izjasni da li je namirena u predmetnom postupku, imajući u vidu dobrovoljne uplate izvršenika i prenos sredstava sa računa izvršenika izvršen od strane „NLB Banke“ 22. juna 2012. godine. Apelantkinjin punomoćnik je 24. juna 2015. godine obavijestio Osnovni sud da apelantkinja smatra da dug nije izmiren, te je predložila da Osnovni sud utvrdi šta i koliko je plaćeno, te iz uplata pokrije apelantkinjino potraživanje sljedećim redoslijedom: sudski troškovi, kamata, glavni dug, te nakon toga da se utvrdi da li je izvršenik izmirio svoje obaveze po predmetu. Apelantkinja je zatražila hitno postupanje suda.
10. „NLB Razvojna banka“ je dopisom od 24. septembra 2015. godine obavijestila Osnovni sud da je izvršila zapljenu i prenos sredstava na teret izvršenika a u korist apelantkinje, i to iznos od 300,00 KM na ime troškova i 1.996,02 KM na ime dijela glavnog duga, dok nisu bili u mogućnosti izvršiti obračun zakonske zatezne kamate jer u rješenju o izvršenju nisu bili navedeni datumi dospijeća pojedinčanih iznosa.
11. Osnovni sud je Zaključkom broj 071 0 I 07 003833 od 8. novembra 2016. godine, naložio apelantkinji da u određenom roku uredi, odnosno, dopuni prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja od 30. jula 2008. godine, te prijedlog za promjenu predmeta i sredstava izvršenja od 14. septembra 2009. godine, na način da dostavi dokaz – izvod iz zemljišnih knjiga u kojima je izvršenik upisan kao vlasnik određenih nepokretnosti.
12. Prema stanju spisa, postupak je još uvijek u toku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da je neizvršenjem predmetnog rješenja o izvršenju povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je ukratko opisala hronologiju predmetnog postupka, te navela da je preduzela sve potrebne mjere kako ne bi došlo do daljnjeg odugovlačenja postupka. Apelantkinja je posebno istakla da ju je Osnovni sud oštetio kada nije odlučio po njenom prijedlogu za nastavak postupka od 14. septembra 2009. godine, jer je izvršenik u međuvremenu prodao nepokretnosti koje su navedene kao predmet izvršenja. Apelantkinja je tražila i naknadu nematerijalne štete u iznosu od najmanje 2.100,00 KM, kao i troškove sastavljanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog izvršnog postupka.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
19. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažnog sudskog poravnanja, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
20. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj kao jednom od entiteta Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
23. U konkretnom slučaju apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 071 0 I 07 003833.
24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
25. Apelantkinja ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kog nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
30. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, u predmetima gdje nijedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne da se izvrši presuda u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev v. Ukrajina, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, sudovi u izvršnom postupku nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 26. juna 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu i da postupak još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste devet i po godina. Analiza dužine trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelantkinja pokrenula radi izvršenja pravosnažnog sudskog poravnanja. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantkinjinog potraživanja na novčanim sredstvima izvršenika, odnosno izvršenje na nepokretnostima izvršenika), Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.
33. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja djelimično doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka, jer je u prvobitnom prijedlogu za izvršenje navela transakcijske račune drugog pravnog lica, kao i da je očigledno podnijela neuredne prijedloge za promjenu predmeta izvršenja, s obzirom da je Osnovni sud tražio da ih uredi, odnosno, dopuni. U pogledu značaja koji predmetni postupak ima za apelantkinju, Ustavni sud zapaža da je u pitanju izvršni postupak radi provođenja sudskog poravnanja kojim je apelantkinji dosuđen određeni novčani iznos na ime potraživanja iz radnog odnosa, pa se može zaključiti da je predmetni postupak od značaja za apelantkinju.
34. Posmatrajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u razumnom roku donio rješenje o izvršenju (13. septembra 2007. godine), te je 27. maja 2008. godine službenom zabilješkom naložio apelantkinji da dostavi aktivne transakcijske račune izvršenika. Nakon toga, Osnovni sud u predmetnom postupku u periodu od sedam godina nije preduzimao procesne radnje, tj. sve do donošenja zaključka od 11. juna 2015. godine kada je pozvao apelantkinju da se izjasni da li je namirena u predmetnom postupku. U toku navedenog perioda apelantkinja je dva puta, 2008. i 2009. godine, podnosila prijedloge radi promjene predmeta izvršenja i nastavka postupka, međutim, Osnovni sud nije postupao po navedenim prijedlozima sve do 8. novembra 2016. godine, kada je naložio apelantkinji da navedene prijedloge uredi, odnosno dopuni. Uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud svojim nepostupanjem, odnosno odsustvom aktivnosti nakon donošenja rješenja o izvršenju od 13. septembra 2007. godine i službene zabilješke 27. maja 2008. godine, propustio izvršiti svoju obavezu da učinkovito i ekonomično provede izvršni postupak koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. Zbog toga Ustavni sud smatra da se odgovornost za neokončanje predmetnog izvršnog postupka u periodu od devet i po godina može u odlučujućoj mjeri pripisati Osnovnom sudu, iako je apelantkinja u određenoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da se period od devet i po godina u kom nije okončan izvršni postupak, ne može smatrati razumnim s aspekta standarda prava na pravično suđenje.
35. Stoga, imajući u vidu ukupno trajanje postupka, neaktivnosti Osnovnog suda, a naročito činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je hitne naravi, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog neokončanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. Apelantkinja traži da joj Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka u iznosu od najmanje 2.100,00 KM. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. U konkretnom slučaju, s obzirom na djelimičan apelantkinjin doprinos dužini trajanja predmetnog postupka, te okolnost da je apelantkinja u određenoj mjeri namirila svoje potraživanje, Ustavni sud smatra da je apelantkinji dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njenog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Osnovnom sudu da po hitnom postupku okonča postupak.
38. Apelantkinja je u apelaciji zatražila i naknadu troškova za sastav apelacije. Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastav apelacije, na osnovu čega proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelantkinje.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada izvršni postupak traje duže od devet i po godina i još uvijek nije okončan zbog toga što je Osnovni sud, nepreduzimanjem izvršnih radnji u značajnom vremenskom periodu, propustio izvršiti svoju obavezu da učinkovito i ekonomično provede izvršni postupak.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman