Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-743/14 (D. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dostava
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-743/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 743/14, rješavajući apelaciju Dušana Babića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Babića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 037415 13 Gž od 10. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 037415 02 Mal od 20.

septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dušan Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 17. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 037415 13 Gž od 10. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 037415 02 Mal od 20. septembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. jula 2016. godine i 1. aprila 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, prvotužioca Zavoda za izgradnju grada a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužilac) zatraženo je 2. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 16. novembra 2016. godine zatražen spis predmeta.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. avgusta 2016. godine, Okružni sud 9. septembra 2016. godine, drugotužilac 22. avgusta 2016. godine, dok prvotužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 24. novembra 2016. godine dostavio spis predmeta.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prvotužilac (tražilac izvršenja) je 30. avgusta 2002. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje kojim je zatražio da se apelant obaveže da mu isplati dug po osnovu stanarine, naknade za korišćenje građevinskog zemljišta i komunalne naknade, zaključno sa 31. majem 2002. godine, u ukupnom iznosu od 1.814,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja se ima računati od dana podnošenja prijedloga, a sve u roku od osam dana.

6. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 1-5510/02 od 7. jula 2003. godine kojim je usvojen prijedlog tražioca izvršenja.

7. Apelant je 4. aprila 2005. godine uložio prigovor na navedeno rješenje, te je sud 28. aprila 2005. godine donio Rješenje broj 1-5510/02 kojim je odložio izvršenje i odredio da će se izvršni postupak nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja, nakon što se pravosnažno okonča parnični postupak, ukoliko uspije u tom postupku.

8. U prigovoru izvršenik je istakao ,,apsolutnu“ zastaru naplate potraživanja, navodeći da kao raniji povremeni korisnik stana nije trenutno nosilac stanarskog prava, pa ne može da izmiruje obaveze bez zakonskog osnova.

9. Pošto je predmet zaveden na parnični referat, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 Mal 037415 02 Mal od 19. jula 2012. godine prijedlog za izvršenje od 30. avgusta 2002. godine vratio prvotužiocu na uređenje zbog toga što je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljem tekstu: ZPP), a prema čijim odredbama ona nije uredna.

10. Postupajući po navedenom rješenju suda, prvotužilac je 6. avgusta 2012. godine dostavio sudu podnesak kojim je uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, predlažući sudu da obaveže tuženog da mu nadoknadi iznos od 1.817,59 KM na ime duga po osnovu neplaćene stanarine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2002. godine, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U istom podnesku prvotužilac je naveo da aktivna legitimacija u pogledu potraživanja komunalne naknade i naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta pripada Gradu Banja Luka (drugotužilac).

11. Drugotužilac je 27. septembra 2012. godine sudu dostavio zahtjev kojim traži stupanje u parnicu.

12. Pripremno ročište je održano 15. maja 2013. godine

13. Apelant je 13. juna 2013. godine sudu dostavio prigovor u kojem navodi da mu nije poznat iznos duga koji potražuje prvotužilac - Zavod za izgradnju, te da se od 30. oktobra 2010. godine sa suprugom nalazi u SAD, te da nije u mogućnosti preuzimati bilo kakva pismena, niti je u mogućnosti da prisustvuje ročištu. Takođe je istakao i prigovor zastare potraživanja.

14. Imajući u vidu ove navode tuženog, sud je odložio glavnu raspravu zakazanu za 17. juni 2013. godine i poziv za glavnu raspravu tuženom dostavio u SAD uz istovremeni poziv da sebi postavi punomoćnika za prijem pismena u smislu člana 353 stav 2 ZPP, a što je tuženi i učinio, te kao punomoćnika za prijem pismena, kao i punomoćnika za zastupanje u konkretnoj parnici označio Stanu Crnić iz Banje Luke, koju je sud pozvao na glavnu raspravu. Takođe, na ovom ročištu punomoćnik prvotužioca je uložio podnesak kojim je konačno precizirao tužbeni zahtjev tako što ga je smanjio i predložio da sud obaveže tuženog da mu nadoknadi iznos od 635,59 KM na ime duga po osnovu neplaćene stanarine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2002. godine, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate.

15. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 037415 02 Mal od 20. septembra 2013. godine djelimično je usvojen zahtjev prvotužioca i apelant obavezan da prvotužiocu isplati iznos od 609,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2002. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 50,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2013. godine do isplate (stav 1 izreke).

16. Djelimično je usvojen i tužbeni zahtjev drugotužioca, te je apelant obavezan da drugotužiocu na ime komunalne naknade isplati iznos od 152,72 KM i na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta isplati iznos od 223,27 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2002. godine (stav 2 izreke).

17. Kako je naveo Osnovni sud, među parničnim strankama, prvotužiocem i apelantom, nije sporno, a što je sud utvrdio na glavnoj raspravi, da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, Ulica beogradska broj 5, i to na osnovu Ugovora o privremenom korišćenju stana broj 0303-3168/93 od 23. septembra 1993. godine. Na osnovu navedenog ugovora apelant je prema Zavodu (tadašnjem SIZ-u stanovanja) imao obavezu da plaća naknade utvrđene članom 3 Ugovora, a obaveza plaćanja tih naknada počinje 1. septembra 1993. godine. Stoga, činjenica da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu ugovora o privremenom korišćenju stana i bio obavezan da plaća naknade utvrđene ugovorom sud nije posebno obrazlagao, a s obzirom na to da one nisu sporne, a shodno članu 125 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da se osnov potraživanja prvotužioca zasniva na odredbi člana 38 stav 1 Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/04) i člana 63 Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01 i 35/01).

18. U pogledu zahtjeva drugotužioca, u odnosu na naknadu na ime komunalne naknade, iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da je prigovor zastare koji je istakao apelant na potraživanja za period koji tužilac potražuje je djelimično osnovan. Naime, u konkretnom slučaju radi se o povremenim novčanim davanjima čija je visina unaprijed poznata, pa se primjenjuju trogodišnji rokovi zastarjelosti, shodno odredbi člana 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev (prijedlog za izvršenje) sudu podnesen 30. avgusta 2002. godine i da je njegovim podnošenjem nastupio prekid zastarijevanja, u smislu člana 388 ZOO, kao i da je njime potraživan dug zaključno sa 31. majem 2002. godine, period potraživanja prvotužioca i drugotužioca koji nije obuhvaćen trogodišnjim rokom zastare je od 1. avgusta 1999. godine do 31. maja 2002. godine. Sabiranjem mjesečnih iznosa stanarine (24 mjeseca) koji nisu obuhvaćeni zastarom Osnovni sud je utvrdio da Zavodu za izgradnju za period od 1. juna 2000. godine, pa zaključno do 31. maja 2002. godine pripada iznos od 609,75 KM, dok sabiranjem mjesečnih iznosa komunalne naknade i naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (33 mjeseca) koja nisu obuhvaćena zastarom sud je utvrdio da Gradu Banja Luka za komunalnu naknadu, zaključno do 31. maja 2002. godine, pripada iznos od 152,72 KM, a za tzv. zemljarinu 223,27 KM. Potraživanja prvotužioca i drugotužioca u odnosu na juni 2002. godine su obuhvaćena zastarom u smislu člana 388 („Službeni list SFRJ“ br. 27/78, 39/85, 46/85 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljem tekstu: ZOO), jer navedeni mjesec nije bio potraživan podnošenjem prijedloga iz 2002. godine, već, naprotiv, Zavod za izgradnju iznos knjižen za navedeni mjesec potražuje prvi put 6. avgusta 2012. godine, a Grad Banja Luka 15. maja 2013. godine.

19. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 037415 13 Gž od 10. decembra 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev drugotužioca ( stav 2 izreke) tako što je tužbeni zahtjev ovog tužioca u cijelosti odbijen. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena, a označena presuda u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužioca ( stav 1 izreke) potvrđena.

20. Iz ovog proizilazi da je za isplatu stanarine aktivno legitimisan Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka, a za komunalnu naknadu i naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta aktivno je legitimisan Grad Banja Luka. Imajući u vidu istaknuti prigovor zastarjelosti, prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud je samo djelimično prigovor uvažio iako je, prema stavu ovog suda, u odnosu na tužioca Grad Banju Luku cjelokupan dug zastario.

21. Na potraživanja naknade na ime stanarine i komunalne naknade i naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta primjenjuje se trogodišnji rok zastarjelosti shodno odredbi člana 372 ZOO. Prijedlog za izvršenje je podnio tužilac Zavod za izgradnju Banja Luka na osnovu vjerodostojne isprave a kojim je tražio prinudnu naplatu duga na ime stanarine, komunalne naknade i naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta zaključno sa 31. majem 2012. godine. Prijedlog je podnesen 30. avgusta 2002. godine. Imajući u vidu trogodišnji rok zastarjelosti, proizilazilo bi, a što je pravilno zaključio prvostepeni sud, da ovom tužiocu pripada naknada na ime stanarine po osnovu zaključenog ugovora sa tuženim za period od 1. jula 2001. godine do 30. jula 2002. godine u ukupnom iznosu od 275,99 KM, a za period od 1. jula 2001. godine, pa do 30. juna 2002. godine mjesečni iznosi od po 30,36 KM, što ukupno iznosi 640,31 KM. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud na ovaj iznos duga na ime stanarine pravilno dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 30. avgusta 2002. godine pa do isplate s obzirom na to da se radi o povremenim potraživanjima, a na koje zakonska zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju prijedloga za izvršenje.

22. U pogledu odluke o isplati duga na ime komunalne naknade i na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, prema stavu ovog suda, prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi je osnovan. Grad Banja Luka je prvostepenom sudu dostavio zahtjev za pristupanje u parnicu. Prvostepeni sud je na ročištu koje je održano 10. decembra 2012. godine dozvolio Gradu Banja Luka pristup u parnicu na strani tužioca. U ovakvoj situaciji, kada novi tužilac pristupa tužbi sa novim tužbenim zahtjevom, radi se o podnošenju nove tužbe, te je prvostepeni sud, imajući u vidu tužbeni zahtjev Grada Banja Luka kojim potražuje komunalnu naknadu i naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, trebalo da postupa kao po novoj tužbi novog tužioca koji je svoj tužbeni zahtjev postavio i uredio pismenim podneskom. Tužbeni zahtjev tužioca za komunalnu naknadu i naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta koji je postavljen opredijeljenim podneskom od 30. januara 2013. godine se može smatrati samo novom tužbom koju je postavio novi tužilac pa se, saglasno tome, i istaknuti prigovor zastarjelosti ima ocjenjivati prema vremenu kada je postavljen ovaj tužbeni zahtjev. Kako se dug drugotužioca za komunalnu uslugu u iznosu od 236,15 KM i naknadu za korišćenje u iznosu od 306,79 KM odnose na period do 30. juna 2002. godine, proizilazi da je apelantov prigovor u pogledu zastarjelosti ovih potraživanja osnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

24. Apelant navodi da je prvotužilac protiv apelanta podnio tužbu (prijedlog za izvršenje) 30. avgusta 2002. godine a prvostepena presuda je donesena 20. septembra 2013. godine, dakle, nakon 11 godina, što je očigledna povreda ZPP koji propisuje da je sud dužan sprovesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da stranka ima pravo na pravično suđenje. Apelant je tokom vođenja sudskog postupka isticao nepriznavanje duga u više navrata i zastaru potraživanja dugovanja, čija je posljedica odgovor prvotužioca da je ponovo precizirao tužbeni zahtjev ne uzimajući u obzir da su sva dugovanja zastarjela.

25. Apelant je, takođe, ukazivao tokom vođenja postupka na povredu odredbi parničnog postupka i njegovih ljudskih prava, jer na glavnoj raspravi apelantovom punomoćniku nije omogućeno da preda sudu podnesak od 1. jula 2013. godine, čime su punomoćniku i apelantu uskraćena osnovna ljudska prava na pravično saslušanje i suđenje. Apelantu se navedenim presudama, zbog odugovlačenja vođenja parničnog spora, nanosi velika materijalna šteta obračunom zateznih kamata i plaćanjem sudskih troškova a i činjenicom da je, iako nezaposlen i bez primanja, platio 23. oktobra 2013. godine iznos od 100,00 KM na ime troškova žalbe Okružnom sudu.

b) Odgovor na apelaciju

26. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, kao i njegove primjedbe u vezi sa činjenicom da mu sud nije omogućio da preda podnesak zbog toga što je postupak određen Zakonom o parničnom postupku o čemu sud vodi računa. Apelant ne živi u Banjoj Luci na adresi iz apelacije, već u Americi, u Čikagu, o kojoj činjenici je sud saznao tek nakon što je više puta pokušao da dostavi pismena ovom tuženom na adresu iz tužbe zbog čega je postupak trajao duže nego obično (upravo apelantovom krivicom). I u apelaciji apelant navodi svoju pogrešnu adresu u Banjoj Luci na kojoj već godinama ne živi, što upućuje na zaključak da mu nisu mogla ni biti povrijeđena prava. Tek izjavom ovjerenom kod notara od 1. jula 2013. godine kojom je ovlastio Stanu Crnić da ga zastupa u ovom predmetu postupak je odmah nakon toga završen. Dakle, apelantovi navodi iz apelacije da je povrijeđen razuman rok kao segment prava na pravično suđenje iz odredaba člana 6 Evropske konvencije su netačni.

27. Okružni sud navodi da apelacijom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se on poziva u apelaciji koja su regulisana članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti se mogu prihvatiti navodi da je došlo do nerazumnog odugovlačenja parničnog postupka radi naplate duga u sporu male vrijednosti. Predmet je po žalbi Okružnom sudu dostavljen 5. novembra 2013. godine a drugostepena odluka je donesena 10. decembra 2013. godine, tako da se ne mogu prihvatiti navodi o nepotrebnom odugovlačenju postupka pred ovim sudom. Okružni sud ističe da u njegovoj odluci nije došlo do proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, niti je vođenjem ovog postupka apelantu nanesena velika materijalna šteta. Zaključuje da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci i smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju navedenih prava, slijedom čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Drugotužilac navodi da se nesporno može zaključiti da u postupanju Grada Banja Luka kao tužioca u predmetnoj parničnoj stvari pred prvostepenim i drugostepenim sudom nisu preduzimane bilo kakve pravne ili druge radnje koje bi kao posljedicu imale odugovlačenje predmetnog sudskog postupka. Slijedom navedenog, drugotužilac navodi da predmetna apelacija nema osnova.

V. Relevantni propisi

34. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 353. stav 2.

Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalazi u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostavljanja prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog odnosno njegovog zastupnika o tom postavljenju.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 037415 13 Gž od 10. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem je utvrđivana obaveza isplate duga apelanta prema tužiocima iz čega proizilazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

37. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, u odnosu na primjenu procesnog prava proizvoljno primijenili materijalno pravo na predmet koji se odnosi na isplatu duga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazivao tokom vođenja postupka na povredu odredbi parničnog postupka i njegovih ljudskih prava, jer na glavnoj raspravi apelantovom punomoćniku nije omogućeno da preda sudu podnesak od 1. jula 2013. godine, čime su navodno punomoćniku, odnosno apelantu uskraćena osnovna ljudska prava na pravično saslušanje i suđenje, zaključujući da je sud vodio postupak na štetu apelantovih procesnih prava.

39. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na konkretnu procesnu situaciju, sud je primijenio član 353 stav 2 koji predviđa da tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalazi u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostavljanja prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će, u suprotnom, sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i posredstvom toga zastupnika obavijestiti tuženog, odnosno njegovog zastupnika o tom postavljenju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su, s obzirom na to da je sud u konkretnom slučaju postupio prema članu 353 stav 2 ZPP, neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih parnično-procesnih prava u predmetnom postupku, te da, stoga, apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na povredu apelantovih parnično-procesnih prava. U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

41. Apelant, takođe, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 30. avgusta 2002. godine, kada je prvotužilac podnio tužbu protiv apelanta Osnovnom sudu, a da je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 037415 13 Gž od 10. decembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od 11 godina, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b) Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

45. Analizirajući dužinu postupka, iz spisa slijedi da je Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj 1-5510/02 od 7. jula 2003. godine kojim je usvojen prijedlog tražioca izvršenja (prvotužioca). Apelant je 4. aprila 2005. godine uložio prigovor, te je sud 28. aprila 2005. godine donio Rješenje broj 1-5510/02 kojim je odložio izvršenje i odredio da će se izvršni postupak nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja, nakon što se pravosnažno okonča parnični postupak, ukoliko uspije u tom postupku. Nadalje, od 28. aprila 2005. godine do 19. jula 2012. godine je vidljivo da Osnovni sud nije preduzimao nikakve pravne radnje za okončanje spora. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud nalazi da je on preduzimao pravne radnje koji su se ticale tužbenog zahtjeva tužilaca, ali da apelant u vrijeme trajanja parnice nije živio u Banjoj Luci, na adresi iz apelacije, već u Americi, u Čikagu, o kojoj činjenici je sud saznao tek nakon što je više puta pokušao da dostavi pismena ovom tuženom na adresu iz tužbe, zbog čega je postupak trajao duže nego obično (upravo apelantovom krivicom). Tek izjavom ovjerenom kod notara od 1. jula 2013. godine kojom je ovlastio Stanu Crnić da ga zastupa u ovom predmetu, postupak je odmah nakon toga završen iz čega proizilazi da je apelant, ipak, uticao na dužinu postupka.

46. Stoga, ocjenjujući ponašanje prvenstveno Osnovnog suda, te uzimajući u obzir činjenicu da je apelant svojim ponašanjem, ipak, doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

VIII. Zaključak

47. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog prava kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pritom proizvoljno primijenili zakonske propise, niti postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje pri čemu je apelant sa svoje strane, nedostavljanjem adrese, ipak, doprinio da postupak traje tako dugo.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-743/14 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio