Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/16 (M. M.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4536/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4536/16, rješavajući apelaciju Milana Mihajlovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Mihajlović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 083461 16 Kž od 28. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, podnio je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 083461 16 Kž od 28. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesna povrede iz člana 169. stav 7. u vezi sa stavom 3. i 1. istog člana Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Apelant je, također, obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.

3. Apelacioni sud, između ostalog, navodi da povredu krivičnog zakona, branitelj apelanta vidi u tomu što prvostepeni sud na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, na temelju kojeg je apelanta oglasio krivim za predmetno krivično djelo, nije primijenio odredbe člana 26. KZ-a, jer je na temelju provedenih dokaza sa potpunom sigurnošću utvrđeno da je apelant u vrijeme počinjenja predmetnog krivičnog djela bio izložen vrlo žestokom verbalnom i fizičkom napadu od strane povrijeđenog S. I., te da u prilog takvim svojim tvrdnjama apelantov branitelj detaljno analizira kronologiju događanja koja je prethodila nanošenu teške tjelesne povrede oštećenom, zaključujući da je apelant bio napadnut od strane S. I., što je apelantu davalo legitimitet da se brani, pa kako krivično djelo počinjeno u nužnoj obrani, u smislu člana 26. KZ-a, ne predstavlja krivično djelo, po mišljenju branitelja, sud je apelanta trebao osloboditi od optužbe ili u situaciji da je utvrdio da se eventualno radi o prekoračenju nužne obrane, onda ga je trebao osloboditi od kazne. Apelacioni sud konstatuje, da navedene tvrdnje apelantovog branitelja nisu prihvatljive jer se isključivo temelje na njegovom viđenju cjelokupnog događaja koji je prethodio nanošenju teške tjelesne povrede oštećenom, odnosno na impresiji apelanta o cjelokupnom događaju, međutim do zaključka da je apelant prilikom počinjenja krivičnog djela, za koje je oglašen krivim, postupao u nužnoj obrani ili njenom prekoračenju, u smislu člana 26. KZ-a, Apelacioni sud, kao i prvostepeni sud, nije mogao doći na temelju svestrane ocjene provedenih dokaza, u skladu sa članom 281. stavak 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Naime, nije upitno da je počinjenju krivičnog djela od strane apelanta prethodio, prvo verbalni sukob putem mobilnih telefona, a potom njihov susret u neposrednoj blizini obiteljske kuće apelanta, prilikom kojeg se nastavio prvo verbalni, a potom i fizički napad oštećenog S. I. na apelanta, kojom prilikom je sa sigurnošću utvrđeno da je apelant zadobio lake tjelesne povrede, te da mu je oštećeni izbio mobilni telefon iz ruke, a potom zadao udarac u lice, te mu je razbio naočale. Dalje se navodi, da je isto tako sasvim izvjesno da je taj verbalni i fizički napad oštećenog na apelanta prestao u trenutku kada je apelant, očito prepadnut i razjaren takvim ponašanjem oštećenog, otišao u svoju kuću iz koje je nakon kraćeg vremena izašao sa kuhinjskim nožem, kojeg je držao u desnoj ruci skrivenog iza leđa, da bi već pri prvom kontaktu oštećenom zadao ubodnu ranu u predjelu gornjeg dijela lijevog prsišta. Po ocjeni Apelacionog suda, kod takvog stanja stvari, nema uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju, da je u trenutku povređivanja trajao ili predstojao ozbiljan protupravni napad oštećenog, koji bi zahtijevao od apelanta da se brani, jer bez obzira što je naknadnim pregledom vozila oštećenog utvrđeno da je u pretincu automobila, naspram sjedala suvozača, imao „lovački nož“, raspoloživi dokazi i na temelju njih utvrđene činjenice, ne ukazuju da je oštećeni u trenutku zadobivanja povrede od apelanta namjeravao posegnuti za tim nožem, kako bi ugrozio život ili zdravlje apelanta. Apelacioni sud ističe, da sve i da se pretpostavi da je oštećeni imao takvu namjeru, u situaciji kada je apelant isprovociran fizičkim napadom od strane oštećenog, otišao u kuću po kuhinjski nož, sa očitom namjerom da se razračuna sa oštećenim, niti jedna strana u takvom sukobu, neovisno od njegovog ishoda, ne može se pozivati na nužnu obranu, a time niti na njeno prekoračenje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu, pravo na privatan život i pravo na slobodu kretanja), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/16 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio