Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3580/14 (D. D.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3580/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3580/14, rješavajući apelaciju Dušana Dejanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Dejanovića podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu 71 0 I 110663 11 I.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Dejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 110633 11 I od 2. februara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 17. februara 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049771 05 P od 1. jula 2010. godine „Uslužna djelatnosti“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik) je obavezana da apelantu na ime neisplaćenih plata, regresa i drugih prava iz radnog odnosa plati utvrđene iznose, kao i da mu plati troškove parničnog postupka.
6. Apelant je, kao tražilac izvršenja, podnio pred Osnovnim sudom prijedlog za izvršenje 28. januara 2011. godine radi naplate potraživanja utvrđenih na osnovu pravosnažne sudske presude, te je tražio da sud donese rješenje o izvršenju koje se određuje zabilježbom, procjenom i prodajom preciziranih nepokretnosti izvršenika. U prijedlogu za dozvolu izvršenja apelant je tražio da se izvršeniku zabrani raspolaganje nepokretnostima koje su predmet izvršenja, kao i da se izvrši zabilježba izvršenja na imovini (nepokretnostima) izvršenika u zemljišnim knjigama.
7. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 110 633 11 I od 2. februara 2011. godine.
8. Izvršenik je na navedeno rješenje uložio prigovor dana 13. februara 2011. godine, a apelant je izjavio odgovor na prigovor 11. marta 2011. godine.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 110 633 11 I od 1. aprila 2013. godine odbio kao neosnovan prigovor izvršenika, te je rješenje o izvršenju u cijelosti održao na snazi.
10. Osnovni sud je dana 3. juna 2013. godine održao ročište radi identifikacije i procjene nepokretnosti koje su određene kao predmet izvršenja, a u skladu sa članom 80 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je Osnovni sud istog dana donio zaključak kojim je odredio vještačenje po vještaku geodetske struke, a kom je naloženo da utvrdi tačnu identifikaciju precizirane parcele.
11. Dana 28. avgusta 2013. godine Osnovni sud je apelantu dostavio podnesak vještaka od 4. jula 2013. godine. Iz podneska vještaka proizlazi da je na nepokretnostima čiju identifikaciju treba da izvrši upisano nekoliko lica, kao sukorisnika sa različitim sukorisničkim dijelovima, te da je u toku vanparnični postupak oko diobe ovih nepokretnosti (u kom je takođe angažovan kao vještak), te s obzirom da nije utvrđen način diobe i donijeto pravosnažno rješenje, vještak ne može izjasniti šta od ovih nepokretnosti pripada izvršeniku.
12. Apelant je urgirao pred Republičkom upravom za geodetske imovinsko-pravne poslove da se po osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 2. februara 2011. godine izvrši zabilježba izvršenja.
13. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 110633 od 11.februara 2015. godine kojim je utvrđeno da je izvršenje u cijelosti provedeno u predmetu 71 0 I 110663 14 I2.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud postupio u skladu sa odredbom člana 64 ZIP-a, a na osnovu podneska apelanta od 10. februara 2015. godine, u kom je obavijestio sud da je namiren u potpunosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant u apelaciji naveo povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog neprovođenja rješenja o izvršenju od 2. februara 2011. godine od strane suda. Apelant je naveo da ničim nije doprinio dužini postupka, te da je neopravdano Osnovni sud odlučivao dvije godine po prigovoru izvršenika, kao i da je prvu radnju preduzeo tek 3. juna 2013. godine. Takođe, apelant ukazuje da sud nije dostavio rješenje o izvršenju ni nadležnom organu radi zabilježbe u zemljišnu knjigu, „zbog čega je apelant izgubio mogućnost da se namiri iz prodaje nekretnine izvršenika“. Apelant ukazuje da je zbog nepostupanja suda apelant trpio štetu, te da je pristao na ispunjenje obaveze od izvršenika koja je za apelanta nepovoljnija (znatno manja), te da čak sud nije ni nakon što ga je apelant obavijestio da je namiren donio rješenje o obustavi izvršenja (u momentu podnošenja apelacije). Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete kao i troškova podnošenja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je u odgovoru hronološki naveo radnje koje je preduzeo, te dostavio rješenje od 12. februara 2015. godine, te predložio da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 48/14), u relevantnom dijelu glasi:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Dovršenje izvršenja Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant se žalio na dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nepostupanje suda po rješenju o izvršenju od 2. februara 2011. godine. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi da je namiren, ali je nezadovoljan samim namirenjem za koji je prema mišljenju apelanta „odgovoran sud“ koji nije postupao u skladu sa zakonom. S obzirom da je apelant istakao da je namiren, ali da sud nije donio formalno rješenje o „obustavi izvršenja“, kao i da se apelant žalio na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, polazeći od svoje utvrđene prakse da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donijetog u izvršnom postupku, nalazi da je apelacija dopustiva i da je u momentu podnošenja apelacije pokretala ozbiljna pitanja, koja se trebaju meritorno ispitati.
21. Dakle, imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Opštinskim sudom, odnosno zbog nepostupanja suda po rješenju o izvršenju od 2. februara 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od bilo kog suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kog nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
a) Period koji se uzima u obzir
26. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo izvršni postupak 28. januara 2011. godine, a da je Osnovni sud donio rješenje o dozvoli izvršenja 2. februara 2011. godine. Predmetni postupak je okončan rješenjem Osnovnog suda od 11. februara 2015. godine, dakle ukupno je trajao četiri godine.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju (naplata apelantovog potraživanja zabilježbom, procjenom i prodajom nepokretnosti) može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da je apelant pokrenuo predmetni izvršni postupak radi naplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da je postupak značajan za apelanta.
28. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka. Posmatrajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud odmah nakon što je apelant pokrenuo postupak izvršenja dozvolio predmetno izvršenje. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu bio potreban period od dvije godine da donese odluku po prigovoru izvršenika, i to na način što ga je odbio kao neosnovan. Ovaj period za rješavanje po prigovoru Ustavni sud nikako ne može da prihvati opravdanim, niti je sud dao bilo kakve razloge zbog čega mu je trebalo dvije godine da riješi po prigovoru u postupku koji je hitne prirode. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je nakon odluke po prigovoru sud preduzeo aktivnosti, odnosno zakazao ročište i odredio vještaka koji je trebao da izvrši identifikaciju nepokretnosti izvršenika. Nakon toga (kako proizlazi iz dopisa vještaka) nastupile su okolnosti koje bi se realno mogle okarakterisati kao objektivne okolnosti koje su uticale na dužinu za koje sud ne odgovara (činjenica da je vještak naveo da je u toku vanparnični postupak u vezi s nepokretnošću označenoj u izvršnom postupku kao predmet izvršenja, te da ne može izvršiti identifikaciju parcela izvršenika), a o kojima je apelant obaviješten dopisom od 26. avgusta 2013. godine.
29. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji naveo da je namiren, ali zbog nepostupanja suda „bio je prisiljen da prihvati prijedlog izvršenika“ i dobije manje od dosuđenog pravosnažnom presudom. Apelant je ukazivao na propuste suda (nedostavljanje izvršnog rješenja na provođenje Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove) koje je iskoristio izvršenik i rasprodao nepokretnosti. Takođe, apelant u apelaciji navodi da u momentu podnošenja apelacije, iako je obavijestio sud, postupak formalno još nije završen. Iz navedenog, zbog nepostupanja suda i dužine trajanja postupka, dakle, povrijeđeno je pravo apelanta na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ničim potkrijepio svoje navode. Naime, apelant nije dokazao da je izvršenik nepokretnosti rasprodao u toku postupka i da se to desilo zbog propusta suda. Takođe, apelant nije precizirao kada je namiren u potpunosti, jer nakon toga, bez obzira što formalno rješenje nije doneseno, apelant u suštini više ne trpi bilo kakvu štetu, niti je u statusu „žrtve“. Nadalje, što se tiče samog namirenja apelanta, na koje je pristao Ustavni sud primjećuje da se radi o diskrecionom pravu apelanta i stvar je apelantove lične procjene šta mu se više isplati (da čeka izvršenje ili da pristane na manje ali brže završi postupak). Stoga, apelant ne može stavljati na teret sudu svoje odluke, koje je sam napravio, očigledno bez ikakvog učešća suda jer je o istom samo obavijestio sud. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u rješenju Osnovnog suda od 11. februara, kojim je utvrđeno da je izvršenje u cijelosti provedeno, navedeno da je apelant obavijestio Osnovni sud o namirenju podneskom od 10. februara 2015. godine.
30. Zbog svega navedenog, Ustavni sud nalazi da je predmetna apelacija koja je podnijeta u momentu kada je apelant već namiren podnijeta isključivo sa razlogom da apelant dobije naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, okolnosti konkretnog slučaja na način kako su prezentovane pred Ustavnim sudom u apelaciji ne ukazuju da su navodi apelanta – da je zbog nepostupanja suda i dužine trajanja postupka trpio štetu – osnovani, te Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, pogotovo u situaciji kada je apelant namiren (kako proizlazi iz apelacije najmanje šest mjeseci) prije donošenja formalnog rješenja kojim je utvrđeno da je postupak izvršenja proveden.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je apelant namiren prije nego je postupak formalno dovršen, a apelant nije dokazao da je iz tog namirenja trpio štetu za koju odgovara redovni sud zbog nepostupanja i dužine trajanja postupka.
33. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman