Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4577/16 (D. G.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4577/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4577/16, rješavajući apelaciju Dragana Gvozdena, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Gvozden, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 065135 16 Kvlz od 27. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Gvozden (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 7. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 065135 16 Kvlz od 27. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je, također, obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.

2. U predmetnom krivičnom postupku, na osnovu analize iz sadržajne ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i istih u međusobnoj vezi sud na nesporan način utvrđuje da je kritičnog dana, u službenim prostorijama granične policije BiH, došlo do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog E. S., kome je apelant došao sa leđa, dok je ovaj ulazio u službene prostorije granične policije i unutrašnjom stranom zatvorene pesnice lijeve ruke, istog udario u predjelu lijeve strane obraza i vrata, pa kada se ovaj okrenuo licem prema apelantu, apelant mu ponovo šakom zadaje udarac u predjelu lijeve strane grudnog koša i na taj način oštećenom nanosi laku tjelesnu povredu. Do ovakvog utvrđenja nadležni sud dolazi na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, oštećenog E. S., N. I., T. G., V. V., M. K., M. N., B. M., Đ. L. i Z. E.. Naime, oštećeni E. S. je u svom iskazu datom na glavnom pretresu ostao dosljedan iskazu datom u istrazi i navodima u službenoj zabilješci, opisujući na koji način je došao u verbalni sukob sa apelantom, kako se ovaj verbalni sukob nastavio i u prostorijama granične policije kada je pokušao sačiniti službenu zabilješku o ovom događaju, kada apelant nasrće na njega i nanosi mu tjelesne povrede, a odmah potom, po njegovom pozivu u prostorije granične policije dolazi N. I. koji potvrđuje navode oštećenog da je apelant kritičnog dana bio u alkoholisanom stanju, da je bio u verbalnom sukobu sa oštećenim, da je na oštećenog nasrtao i u momentu kada je i on došao u prostorije granične policije po pozivu oštećenog, da ga je psovao i vrijeđao, a svjedok da bi spriječio dalji napad staje između oštećenog i apelanta koji potom se s njim nagurava zbog čega je morao upotrijebiti silu da bi ga onesposobio u daljem napadu. Također nadležni sud navodi, da je bilo verbalnog sukoba, a potom galame i vike u prostorijama granične policije između oštećenog i apelanta potvrđuju i svi ostali saslušani svjedoci, koji nisu mogli direktno vidjeti sukob između apelanta i oštećenog, jer se taj sukob desio u zatvorenoj prostoriji granične policije, da su svjedoci T. G. i V. V. saglasno potvrdili da su čuli svađu između apelanta i oštećenog, a i lično su bili prisutni u svojoj kancelariji, kada je N. I. priveo u njihovu prostoriju apelanta prinudom tj. upotrebom fizičke snage i da ga je pustio tek kada se ovaj smirio. Iskazu saslušanih svjedoka nadležni sud, u predmetnom krivičnom postupku, je u cijelosti poklonio vjeru jer su iskazi ovih svjedoka u svemu saglasni, a saslušani svjedoci nisu imali razloga niti motiva da lažno terete apelanta, a njihovi iskazi su potkrijepljeni i materijalnim dokazima i to službenim zabilješkama i izvještajima u kojima je identično opisan konkretni događaj. Na osnovu svega izloženog nadležni sud nalazi za utvrđeno da je apelant kritičnog događaja nanio laku tjelesnu povredu oštećenom, pa se u njegovim radnjama stiču sva bitna obilježja bića krivičnog djela laka tjelesna povreda, pa je stoga apelanta oglasio krivim i osudio, a pritom nije našao okolnosti koje bi isključile krivičnu odgovornost apelanta, jer je apelant u odnosu na počinjeno krivično djelo postupao sa direktnim umišljajem u namjeri da naruši tjelesni integritet oštećenog. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije apelantu za izvršeno krivično djelo, sud je na strani apelanta cijenio sve okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja, pa je na strani apelanta kao olakšavajuće okolnosti utvrdio da je porodičan čovjek, otac dvoje maloljetne djece, kome je ovo prvi i jedini sukob sa zakonom, njegovo korektno držanje pred sudom tokom cijelog postupka, te na strani istog nije našao otežavajućih okolnosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4577/16 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio