Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3810/14 (D. I.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitiman cilj
- Naknada
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Građanski postupak
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3810/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3810/14, rješavajući apelaciju Dragoljuba Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastav:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dragoljuba Ilića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragoljub Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047242 12 Rev od 15. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047242 10 Gž od 12. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047242 08 P od 28. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 29. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 2. decembra 2016. godine, Kantonalni sud 7. decembra 2016. godine, a Služba 8. decembra 2016. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 0 P 047242 08 P od 28. oktobra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 047242 10 Gž od 12. septembra 2012. godine, utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine-stana, bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između apelanta i države SFRJ - SSNO - Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd, kao prednika tuženog, 12. februara 1992. godine pod brojem 3513-2172-4 (stav I). Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se obaveže tuženi da trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu, a da u protivnom, predmetna presuda čini osnov za uknjižbu (stav II). Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove spora u iznosu od 1.860,00 KM u roku od 30 dana (stav III).
6. Iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda proizlazi da je između apelanta i prednika tuženog 12. februara 1992. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Ugovor je potpisan (ovlašteno lice prodavca, apelant i vojni pravobranilac), dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, a kupoprodajna cijena je utvrđena i isplaćena. Nadalje je utvrđeno da apelantu nije vraćen u posjed predmetni stan (Komisija za izbjeglice i raseljena lica je odbila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana). Također je utvrđeno da je apelant ostao u službi oružanih snaga Srbije nakon 14. decembra 1995. godine i da je tokom 2003. godine penzioniran. Konačno, utvrđeno je da je apelant u Republici Srbiji (Novom Sadu) regulirao svoje stambeno pitanje na način što mu je dodijeljen određeni stan u zakup na neodređeno vrijeme.
7. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, Općinski i Kantonalni sud, pozivajući se na pravila materijalnog prava sadržana u odredbama člana 39.e) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), usvojili su apelantov zahtjev za utvrđenje da je zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine-stana istovremeno odbijajući kao neosnovan njegov zahtjev za uknjižbu.
8. Odlučujući o revizijama obje parnične stranke, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 047242 12 Rev od 15. jula 2014. godine odbio obje revizije izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 047242 10 Gž od 12. septembra 2012. godine.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da je apelant zaključio pravno valjani ugovor u smislu odredaba člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, odnosno odredaba člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, Zakona o stambenom osiguranju u JNA u vezi sa članom 1. stav 2. Zakona o prodaji stanova, te da punovažnost takvog ugovora nijednim revizijskim prigovorom tužene nije dovedena u pitanje.
10. Vrhovni sud je dalje u obrazloženju presude naveo da revizija tužene insistira na pitanjima da li apelant ima pravo na povrat plaćene kupoprodajne cijene predmetnog stana po ugovoru od 12. februara 1992. godine, te da li je dobijanjem stana u zakup na neodređeno vrijeme u Novom Sadu „stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, ova pitanja nisu bila relevantna za pravilno razrješenje predmetne parnice. S tim u vezi je istaknuto da je predmet apelantovog zahtjeva predstavljao zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora i, s tim u vezi, uknjižba prava vlasništva u knjigu položenih ugovora, a ne povrat iznosa isplaćene kupoprodajne cijene, odnosno „prava na naknadu u iznosu sredstava po ugovoru uvećanog za pripadajuću kamatu po viđenju“. Zbog toga su sve revizijske primjedbe tužene istaknute u tom smislu, kao i prigovori raskida ugovora po sili zakona irelevantni za pravilno razrješenje ovog spora.
11. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, imajući u vidu pravni režim, odnosno uvjete pod kojima su vojni stanovi u Republici Srbiji dodjeljivani u zakup na neodređeno vrijeme (Zakon o stanovanju „Službeni list Srbije“ iz 1992. godine), kao i činjenicu da su oni mogli biti predmet otkupa, ne može prihvatiti kao pravilan uopćeni pravni zaključak Općinskog i Kantonalnog suda „da se zakup na neodređeno vrijeme ne smatra ekvivalentom stanarskog prava“. Pošto ova pravna pitanja nisu bila od odlučnog značaja za pravilno rješenje spora, suprotno revizijskim tvrdnjama tužene, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prvi dio apelantovog zahtjeva postavljenog u skladu sa odredbom člana 54. ZPP. Ukazano je da je odredbom člana 39.e) stav 3. Zakona o prodaji stanova propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. tog zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa članom 18. ovog zakona. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na konkretan slučaj, pri čemu imajući u vidu da je tokom postupka utvrđeno da je apelant do decembra 2003. godine (dakle, nakon 14. decembra 1995. godine) ostao u službi Vojske Jugoslavije, odnosno Vojske Srbije, Vrhovni sud je zaključio da apelantu po izričitoj zakonskoj normi ne pripada pravo na upis prava vlasništva na predmetnom stanu po zaključenom ugovoru iz 1992. godine. U tom smislu je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim apelantove revizione prigovore da su u postupku donošenja pobijane presude Kantonalnog suda počinjene povrede čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. uz Protokol broj 1 Evropske konvencije, te se pozvao na Odluku Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine, aplikacija broj 1495/07).
12. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za uknjižbu predmetnog stana. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju kod razloga datih u obrazloženjima svojih presuda, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužena i Služba su u odgovoru na apelaciju navele da su osporene sudske odluke pravilne i zakonite, te zaključile da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047242 12 Rev od 15. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na to da apelant ne može da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.
21. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
22. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji-otkupu tzv. vojnog stana i prava na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu.
26. U vezi s prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant predmetni stan otkupio kao nosilac stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana i da se, shodno tome, naloži upis prava vlasništva u javnim evidencijama na apelantovo ime. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi konačno zaključili da je ugovor kojim je apelant otkupio predmetni stan pravno valjan u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, je, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit., AP 1205/08, tačka 51). Navedenu praksu Ustavni sud je slijedio u više svojih odluka (vidi, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5758/10 od 10. aprila 2014. godine, broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, broj AP 5587/14 od 10. oktobra 2016. godine i broj AP 3732/14 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u cijelosti mogli primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu stana, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne može uknjižiti u javne evidencije, jer ne ispunjava jedan od dva kumulativno postavljena uvjeta za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korištenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a. Zakona o otkupu stanova propisuje dva kumulativno postavljena uvjeta za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant nije ostvario povrat predmetnog stana u posjed. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana za koji je utvrđeno da predstavlja apelantovu imovinu, pa apelant ima pravo na novčanu naknadu propisanu zakonom umjesto naturalne restitucije, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova koji se primjenjivao u relevantnom periodu, iako tu naknadu nije eksplicitno tražio pred redovnim sudovima, niti to čini u apelaciji.
29. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u redovnom postupku, kojom je potvrđeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, ali da apelant nema pravo na uknjižbu prava vlasništva došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja mu pripada umjesto predaje u posjed navedenog stana i upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
30. Pri tome Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju imao u vidu okolnost da je u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom utvrđeno da je apelant u Republici Srbiji (Novom Sadu) regulirao svoje stambeno pitanje na način što mu je dodijeljen određeni stan u zakup na neodređeno vrijeme, te da su Općinski i Kantonalni sud smatrali da se zakup na neodređeno vrijeme ne smatra ekvivalentom stanarskog prava. S druge strane, Vrhovni sud je smatrao upitnim ovaj pravni zaključak Općinskog i Kantonalnog suda, ali, s obzirom na to da nije smatrao da je ovo pravno pitanje bilo od odlučnog značaja za pravilno rješenje predmetne parnice, nije se upuštao u detaljniju analizu i ocjenu ovog zaključka. Navedena okolnost apelantov slučaj donekle činjenično razlikuje od predmeta broj AP 1205/08. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ta činjenica ne može dovesti do drugačijeg odlučenja Ustavnog suda. Ovo zbog toga što je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant lice koje je zaključilo pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, koje je nakon 14. decembra 1995. godine ostalo u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu, već mu, umjesto prava na upis vlasništva, pripada naknada iz stava (3) ovog člana. Ta naknada pripada, u smislu člana 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova i licu iz člana 39.e stav 1. Zakona o prodaji, dakle, licu koje u smislu te odredbe ima pravno obavezujući ugovor i koje je u smislu navedene odredbe iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ steklo novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu. Stoga, ne upuštajući se u ocjenu stava Općinskog i Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda, u pogledu toga da li se zakup na neodređeno vrijeme smatra ekvivalentom stanarskog prava ili ne, za Ustavni sud je nesporno da je apelantov položaj u konačnici identičan položaju apelanta iz predmeta broj AP 1205/08 (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5758/10 od 10. aprila 2014. godine, tačka 29).
31. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi ukazao na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine, aplikacija broj 1495/07, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U navedenoj odluci, u tački 66, Evropski sud je naveo da „ činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje imovine te osobe u drugoj državi. Međutim, kao i u predmetu Mago i drugi, sud je svjestan izuzetnih okolnosti raspada SFRJ i ratova u regionu. Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju, oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine (vidi tačku 54. u tekstu gore)“. Dakle, Evropski sud je, također, ukazao da aplikantima koji su u konkretnom slučaju imali zaključen pravno obavezujući ugovor i kojima su dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je, u konačnici, sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da je na njega stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
33. Shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
c)Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa prava vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na apelanta je stavljen prevelik teret.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman