Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/16 (D. K.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4514/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4514/16, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. K., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Rs 017502 16 Rsž od 24. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 30. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Rs 017502 16 Rsž od 24. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, koji je podnio radi utvrđivanja nezakonitog prestanka radnog odnosa kod tuženog („Martić transport“ d.o.o. Adže bb, općina Žepče) i isplata plaća, razlika plaća, prekovremenog rada i iznosa koji su mu odbijeni od plaće.

2. Kantonalni sud navodi, da iz pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant imao zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme, a da mu je radni odnos prestao temeljem njegovog sporazuma sa tuženim koji je apelant potpisao, te je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos neosnovan, obzirom da mu je radni odnos prestao na jedan od zakonom propisanih načina i to shodno članu 86. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (kojom je propisano da ugovor o radu prestaje sporazumom poslodavca i zaposlenika). Dalje se navodi, da iz izvedenih materijalnih dokaza, te iskaza apelanta, a shodno navedenoj zakonskoj odredbi sud nije utvrdio da je nezakonito prestao radni odnos apelanta kod tuženog, a apelant nije ni nudio druge dokaze o navodnom nezakonitom prestanku radnog odnosa. Po ocjeni Kantonalnog suda, kako sud nije utvrdio da je apelantu nezakonito prestao radni odnos, nego naprotiv saglasnom voljom apelanta i tuženog shodno članu 86. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, što su potvrdili svojim potpisima na rješenju od 31. decembra 2012. godine, to nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelanta vrati na poslove i radne zadatke na koje je bio raspoređen prije raskida ugovora o radu, kao i da obaveže tuženog da apelantu isplati plaće za radno mjesto KV vozač na kojem je bio zaposlen, do raskida ugovora o radu tj. počev od 31. decembra 2012.godine, pa do konačnog vraćanja. Također se navodi, da je pravilnom ocjenom izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke prvostepeni sud, i po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdio da je apelant za utuženi period primao plaču, shodno zaključenom ugovoru o radu, a u dane kada je bio na službenom putovanju u zemlji i inostranstvu kao vozač, su mu isplaćivane dnevnice za služeni put, te s obzirom da u navedene dane ne može imati prekovremene sate, to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati razlike plate za određeni vremenski period i to na ime prekovremenog rada, jer apelant nije dokazao da mu pripada pravo na tu naknadu i da nije isplaćena. Kantonalni sud ističe, da je odlučujući o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva na ime „odbitka za firmu'' po 100,00 KM mjesečno ili ukupno 900.00 KM, da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime korištenje telefona za određeni vremenski period, te da mu na ime odbitka za navodnu povećanu potrošnju goriva, za određeni period, isplati određeni novčani iznos, prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke i svjedoka S. S., Z. Đ. i Đ. Ć., te da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, prvostepeni sud zaključio da se ni apelant, a ni saslušani svjedoci nisu izjašnjavali o iznosima tih odbitaka apelantu tj. visini plaća za mjesece u kojim je to odbijanje, kako su tvrdili vršeno, pa je sud radi navedenog, njihove iskaze cijenio paušalnim i nije im poklonio vjeru. Uvidom u obračune plaće za predmetne periode, pregled plaće za apelanta za deveti mjesec, deseti mjesec, jedanaesti mjesec i dvanaesti mjesec 2012. godine, prvostepeni sud je utvrdio da je u istim pored iznosa plaće evidentiranih na strani prihoda iskazanoj kao ulaz, odnosno na strani rashoda iskazanih kao izlaz, gdje su evidentirani iznosi po osnovu troškova goriva, izdaci „za firmu" i naknade za telefon, ne može sa sigurnošću utvrditi koliko je apelantu odbijeno i po kojem osnovu, bez utvrđenih podataka o iznosima plaće koji su stvarno isplaćeni apelantu, kao i iznosa isplaćenih dnevnica za sporni period te kako iz nalaza i mišljenju vještaka ekonomske struke proizlazi da apelantu nisu na plaći obustavljeni troškovi goriva, telefona i odbici za „firmu", prvostepeni sud je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno odlučio kada je odbio i taj dio tužbenog zahtjeva, jer apelant nije dokazao da je potraživanje po navedenom osnovu nastalo umanjenjem plaće apelanta od strane tuženog.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, u odnosu na apelantov prigovor na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud konstatuje, da je od podnošenja tužbe (16. aprila 2013. godine) pa do donošenja osporene odluke (24. avgusta 2016. godine), kojom je okončan predmetni parnični postupak protekle tri godine, četiri mjeseca i osam dana, a za to vrijeme su sudovi donijeli dvije odluke, te obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka, uzimajući u obzir sve radnje koje su poduzimali nadležni sudovi i kompleksnost konkretnog predmeta, primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/16 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio