Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3473/14 (R. C.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3473/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3473/14, rješavajući apelaciju Rade Crnčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Crnčevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001858 13 Rev od 22. aprila 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 001858 12 Gž od 23.
januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Crnčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001858 13 Rev od 22. aprila 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 001858 12 Gž od 23. januara 2013. godine.
2. Apelant je protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) podnio tužbu radi naknade štete, koju je utemeljio na tvrdnji da mu je radnjama tužene nastala šteta. S tim u vezi je istakao da je tužena donijela odluku o izgradnji središta za borbenu obuku vojske FBiH 6. oktobra 1998. godine a zatim ovlastila Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) da uđe u posjed nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije prije nego je rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno. Budući da je tužena naknadno odustala od eksproprijacije njegove imovine, a da je njemu zbog devastiranja i nekorištenja imovine nastala šteta, predložio je da se njegov tužbeni zahtjev usvoji.
3. Općinski sud je presudom broj 68 0 P 001858 06 P od 13. aprila 2012. godine obavezao tuženu da apelantu nadoknadi štetu koja je nastala na njegovim stambenim i pomoćnim objektima, poljoprivrednom zemljištu kao i zbog izgubljene dobiti usljed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta. Općinski sud je svoju odluku utemeljio na odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 184. ZOO.
4. Kantonalni sud je presudom broj 68 0 P 001858 12 Gž od 23. januara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega istakao nesporne činjenice koje se tiču postupka donošenja odluke o izgradnji središta za borbenu obuku vojske FBiH, ulaska u posjed nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije (među kojima i apelantova nekretnina), činjenice da tužena nije ispoštovala postupak propisan u Zakonu o eksproprijaciji (identifikacija vlasnika i nekretnina) i da je konačno, nakon donošenja odluka o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava, odustala od eksproprijacije. Također je navedeno da iz stanja spisa proizlazi nesporna činjenica prema kojoj se nekretnina apelanta nalazi u okviru terena za koji je bio proglašen opći interes za provođenje eksproprijacije, ali na kojem od strane tužene nisu vršeni nikakvi radovi. Zatim je naveden sadržaj odredbe iz člana 32. Zakona o eksproprijaciji prema kojoj je korisnik eksproprijacije dužan nadoknaditi svu štetu vlasniku odnosno posjedniku (apelantu), bez obzira što je kasnije odustao od eksproprijacije, ako je u posjed nekretnina ušao prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. S tim u vezi je napomenuto da se u konkretnoj situaciji osnov za naknadu štete zasniva na objektivnoj odgovornosti tužene a to znači da odgovara bez obzira na krivicu. Međutim, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO, naknade štete koja je uzrokovana radnjama štetnika (tužene) ne oslobađa apelanta od obaveze izvođenja dokaza u pogledu postojanja uzročne veze između čina ulaska tužene u posjed nekretnine i štete nastale na njegovim objektima i zemljištu, jer se uzročna veza ne pretpostavlja. Naime, ulazak tužene u posjed apelantove nekretnine ne predstavlja samo po sebi osnov da se dosudi naknada materijalne štete, ako taj ulazak nije imao za posljedicu nastanak štete, a apelant to u postupku nije dokazao. Kantonalni sud je uvažavajući žalbu tužene, primjenom pravila o teretu dokazivanja, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio.
5. Vrhovni sud je presudom broj 68 0 P 001858 13 rev od 22. aprila 2014. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U svom obrazloženju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da uzročnost podrazumijeva postojanje veze između događaja u stvarnosti za koji neko odgovara i posljedice tog događaja koji predstavlja štetu. Kod odgovornosti za štetu od opasne stvari ili djelatnosti, kako je dalje navedeno, uzročnost podrazumijeva pravno relevantnu vezu između štetnog djelovanja opasne stvari, odnosno djelatnosti kao adekvatnog uzroka i nastale štete kao posljedice, koja po redovnom toku stvari odgovara tom uzroku. Iz sadržaja odredbe člana 173. ZOO, kako je dalje navedeno, u slučaju odgovornosti za štetu od opasne stvari odnosno djelatnosti postoji zakonska pretpostavka uzročnosti, što znači da se pretpostavlja da je nastala šteta posljedica štetnog djelovanja opasne stvari odnosno djelatnosti, dok se suprotno ne dokaže. Međutim, oštećeni mora dokazati da su opasna stvar ili djelatnost materijalno učestvovale u nastanku štete. Odredbom člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano da je dužnost stranke da iznese činjenice i izvede dokaze na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika. U tom smislu na apelanta pada teret dokazivanja da je došlo do nastupanja okolnosti koje prema odredbama materijalnog prava stvaraju njegovo pravo na naknadu materijalne štete i odštetne odgovornosti tužene za naknadu štete. Stoga je po ocjeni Vrhovnog suda pravilan stav drugostepenog suda, kada je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, zaključio da je prvostepeni sud propustio utvrditi postojanje uzročne veze između čina ulaska tužene u posjed apelantovih nekretnina i štete nastale na njegovim objektima i zemljištu, iz čega proizlazi da je pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a pravilno primijenjeno.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama iz žalbenog i revizijskog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, naročito iz razloga što žalbom tužene nije bilo ukazano na pitanje uzročnosti nastanka štete, kao eventualni propust prvostepenog suda, zbog čega smatra da su osporene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli.
10. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih apelacionih prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu rješavao u predmetu broj AP-4862/14 u kojem je donesena konačna odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4862/14 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci je naime spojeno sedam apelacija, te je na osnovu činjenica konkretnih predmeta Ustavni sud zaključio da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud je, osim toga, u navedenoj odluci ukazao da apelanti (u pojedinačnim apelacijama) nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke.
11. Imajuću u vidu da predmetna apelacija pokreće identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih apelacionih prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Ustavni sud naveo u citiranoj odluci broj AP-4862/14 mogu u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju.
12. Stoga, podržavajući svoju praksu zauzetu u navedenom predmetu koji je pokretao identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nedopušteni iz istih razloga.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman