Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4575/16 (M. H.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4575/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4575/16, rješavajući apelaciju Mirjane Halić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Halić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 175736 15 Gž od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Halić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Laktaša, koju zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 175736 15 Gž od 11. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su apelantica i drugotuženi („Jaffa-comerc“ d.o.o. Laktaši) da tužiocu („Heta“ d.o.o. Sarajevo), na ime obaveza po osnovu ugovora o zajmu, solidarno isplate određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Okružni sud navodi, da je predmet spora zahtjev tužioca da mu apelantica i drugotuženi isplate mjenični dug po osnovu ugovora o zajmu, gdje je između ostalog kao sredstvo obezbjeđenja, sopstvena mjenica. Dalje se navodi, da apelantica i drugotuženi gube iz vida činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, jer je tužilac prijedlog za izvršenje podnio na osnovu vjerodostojnih isprava - predmetnih mjenica, gdje je shodno prigovorima apelantice i drugotuženog isti postupak nastavljen u parnici, i gdje tužilac i u činjeničnom opisu uređene tužbe, navodi da je potraživanje obezbjeđeno predmetnim mjenicama, a što ni žalba ne spori s obzirom da ukazuje da su u konkretnom slučaju izdate bjanko mjenice od strane apelantice i drugotuženog, te se tužbenim zahtjevom potražuje iznos u visini mjeničnog duga. Okružni sud konstatuje, da mjenica predstavlja bezuslovan i apstraktan pravni posao nezavisan od osnovnog posla kome služi, da apstraktnost pravnog posla znači da iz tog pravnog posla nije moguće utvrditi razloge postojanja neke obaveze odnosno prava, da apstraktnost mjenice kao pravnog posla proizlazi iz Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZOM), jer ni u jednoj svojoj odredbi taj zakon ne povezuje prava i obaveze iz mjenice sa pravima i obavezama iz osnovnog pravnog posla iz kojeg je mjenica nastala, zbog čega je u mjeničnom sporu kao što je konkretni slučaj isključeno svako raspravljanje o osnovnom poslu, u konkretnom slučaju ugovora o zajmu iz kojeg mjenica potiče. Okružni sud ističe, da su u konkretnoj pravnoj stvari apelantica i drugotuženi, radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o zajmu, predniku tužioca između ostalog izdali dvije predmetne bjanko mjenice, te da su istovremeno sa predajom mjenica, postigli sporazum sa tužiocem kao povjeriocem nazvan kao mjenično ovlaštenje u kojoj su dali izričitu saglasnost pravnom predniku tužioca da za slučaj neispunjenja obaveza koje proizlaze iz ugovora o zajmu, može u svako doba i bez druge njihove saglasnosti koristiti ove sopstvene mjenice, te u tu svrhu naročito upisati iznos i visinu dospjelog dugovanja, uključujući i sve troškove koji mogu nastati po osnovu gore navedenog ugovora, te u tekstu sopstvene mjenice unijeti dopune koje smatraju svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice. Nadalje, u konkretnoj pravnoj stvari, tužilac je popunio mjenicu 6. septembra 2013. godine, na jedan od načina propisan odredbom člana 34. ZOM-a, a na šta je bio ovlašten izjavom trasata (apelantice i drugotuženog), čiji sadržaj apelantica i drugotuženi ne osporavaju ni u žalbi, te da je prema predmetnoj izjavi, odnosno mjeničnom ovlaštenju od 15. marta 2007. godine, tužilac kao povjerilac mogao u predmetnu mjeničnu ispravu upisati iznos mjeničnog duga (glavnicu i kamatu) i izvršiti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice. Također se navodi, da je nesporno da predmetne mjenične isprave prilikom izdavanja nisu bile popunjene u dijelu koji se odnosi na iznos mjeničnog duga i dan dospijeća duga, ali da je tužilac ovlaštenje za unošenje takvih dopuna imao na osnovu predmetnog mjeničnog ovlaštenja potpisanog od strane apelantice i drugotuženog, što je i učinio upisujući kao dan dospijeća 6. septembar 2013. godine. Okružni sud naglašava, da svako drugačije tumačenje mogućnosti imaoca bjanko mjenice za popunjavanje nepotpune - bjanko mjenice u dijelu koji se odnosi na rok dospijeća mjeničnog duga i vezivanjem dospijeća mjeničnog duga za rok dospijeća duga iz glavnog posla, dovelo bi u pitanje samu svrhu postojanja mjenice kao sredstva obezbjeđenja plaćanja duga iz osnovnog pravnog posla, a zbog kraćih rokova zastarjelosti propisanih ZOM od onih rokova koje propisuje Zakon o obligacionim odnosima. Nadalje, po ocjeni Okružnog suda nisu osnovani ni žalbeni navodi da se predmetna mjenica imala podnijeti na viđenje apelantici i drugotuženom kao izdavaocima, jer se ne radi o sopstvenoj mjenici već bjanko mjenici, ovo iz razloga koji su već naprijed navedeni, a koji proizlaze iz mjeničnog ovlaštenja gdje su se nesporno parnične stranke sporazumjele, da se ne upisuje tj. da ostane prazan - bjanko upis u pogledu mjeničnog duga i dospjelosti mjenice, te da je tužilac ovlašten na osnovu sporazuma stranaka da u tom dijelu i popuni bjanko mjenicu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4575/16 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio