Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4663/16 (D. A.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Društveno vlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4663/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4663/16, rješavajući apelaciju Danke Antića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Danko Antić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012271 15 Uvp od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danko Antić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012271 15 Uvp od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka), kojim je odbijena apelantova žalba, podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje svojinsko-pravnih odnosa na predmetnom zemljištu (bliže opisano u prvostepenom upravnom aktu).
2. Vrhovni sud navodi, da prema odredbama člana 44. stava 1. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), stupanjem na snagu toga zakona po sili zakona prestaje državna svojina na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društvenu odnosno državnu svojinu je prešlo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera, koji se odnosi na Opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik, te da je stavom 2. tog člana propisano da će se na građevinskom zemljištu, koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društvenu, odnosno državnu svojinu je prešlo na osnovu odluke opštine na kojem prestaje državna svojina na osnovu člana 96. ranije važećeg Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske utvrditi prestanak državne svojine i uspostavljanje ranijeg svojinsko-pravnog odnosa. Dalje se navodi, da imajući u vidu da je predmetno zemljište prešlo u društvenu, odnosno državnu svojinu na osnovu odluke Sreske agrarne komisije Banja Luka od 21. maja 1953. godine, donesene na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji zakon nije obuhvaćen članom 44. ZGZ-a, to nisu ispunjeni uslovi, kako su to pravilno utvrdili upravni organi i nižestepeni sud, da se u korist apelanta utvrdi prestanak državne svojine i uspostavljanje ranijih svojinsko-pravnih odnosa. Vrhovni sud konstatuje, da se pravilno pobijanom presudom ocjenjuje da nije od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari činjenica da je predmetno zemljište kasnije dobilo status građevinskog zemljišta, jer se uspostava ranijeg svojinsko-pravnog odnosa, u smislu člana 44. ZGZ-a, vrši isključivo na zemljištu koje je u momentu prelaska u društvenu, odnosno državnu svojinu imalo status gradskog građevinskog zemljišta, a ni sam apelant ne spori da je u momentu prelaska predmetnog zemljišta u društvenu svojinu, isto imalo status poljoprivrednog zemljišta. Vrhovni sud ističe, da nižestepeni sud pravilno upućuje apelanta da će svoje eventualno pravo na povrat oduzetog zemljišta ostvarivati u postupku restitucije kada bude donesen Zakon o restituciji, pa pozivanje apelanta na obrazloženje i stav predlagača ZGZ-a, da ne treba čekati donošenje Zakona o restituciji, nije obavezujuće za sud, jer sud tumači i primjenjuje pravnu normu onako kako ju je zakonodavac utvrdio prilikom njenog donošenja, a obrazloženje predlagača služi u svrhu pojašnjenja i boljeg razumijevanja pojedinih normi prilikom usvajanja i donošenja zakona od strane zakonodavnog organa. Po ocjeni Vrhovnog suda, ne stoji apelantov navod da je apelantu postupanjem upravnih organa i nižestepenog suda povrijeđeno pravo na imovinu, jer će to svoje pravo apelant ostvarivati u postupku restitucije kada bude donesen Zakon o restituciji, kako je to već naprijed istaknuto.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman