Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2385/16 (V. S.,D. B.,M. Š.,Rajko jakovljević,Z. N. i A. H.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2385/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2385/16, rješavajući apelacije Vojislava Stojsavljevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vojislav Stojsavljević protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017083 15 U od 22. aprila 2016. godine;

Dragan Budiša protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010728 14 Uvp od 12. maja 2016. godine;

Milan Špikić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011698 14 Uvp od 20. aprila 2016. godine;

Rajko Jakovljević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011344 14 Uvp od 29. jula 2016. godine;

Zeniba Nušević protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023988 15 U od 16. augusta 2016. godine;

Almir Hajdarović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 U 006310 12 Uvp od 21. jula 2016.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2385/16

1. Vojislav Stojsavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Altina-Zemun, Republika Srbija, podnio je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017083 15 U od 22. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu isplate neisplaćenih mjesečnih primanja po osnovu statusa RVI VRS. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant 26. jula 2010. godine podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih novčanih primanja (invalidnina) za period od 15. oktobra 2002. godine do 1. februara 2009. godine, koji postupak je zaključkom prvostepenog organa od 14. oktobra 2010. godine prekinut do okončanja upravnog spora (koji je pokrenuo apelant protiv novog rješenja kojim mu je priznato svojstvo RVI VII grupe sa 70% invaliditeta i pravom na ličnu invalidninu), a koji je okončan presudom od 14. juna 2011. godine. Dalje, u nastavku postupka po apelantovom zahtjevu organi uprave su odbili njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih novčanih primanja (invalidnina) za naznačeni period. Okružni sud je naveo da su organi uprave pravilno primijenili odredbu člana 79. stav 2. Zakona o pravima boraca kojim je propisano da pravo iz koga proističu povremena primanja i naknade po ovom Zakonu zastarjeva za pet godina od dana dospjelosti potraživanja poslije kojeg nije vršena isplata. S obzirom da je apelantu posljednja isplata izvršena 1. oktobra 2002. godine, to je u konkretnom slučaju nastupila zastara imajući u vidu da je apelant zahtjev za isplatu podnio 26. jula 2010. godine. Također, pravilan je zaključak organa uprave da je odredbom člana 94. stav 2. Zakona o pravima boraca propisano da lice kome je obustavljena isplata primanja nema pravo na neisplaćena primanja, s tim da će se isplata nastaviti od dana kada lice omogući davanje nalaza i mišljenja (član 94. stav 1. navedenog Zakona). Okružni sud je istakao da je apelantu ponovo priznato pravo na invalidninu počev od 1. februara 2009. godine, nakon provedenog medicinskog vještačenja pred nadležnom ljekarskom komisijom, te je utvrđen period angažovanja u ratu, što je uostalom i predstavljalo razlog za obustavu isplate priznatog prava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.

2. AP-3175/16

2. Dragan Budiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010728 14 Uvp od 12. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje sudske presude, te je presuda Okružnog suda od 20. februara 2014. godine preinačena na način da je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu bolesti nastale za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao propadnik VRS, sa pravom na ličnu invalidninu počev od 1. maja 2011. godine u mjesečnom iznosu od 24% od osnovice. Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno zaključku Okružnog suda, smatra da je u konkretnom slučaju apelantu pravilno utvrđen vojni invaliditet VI kategorije, na osnovu činjenica utvrđenih od strane medicinskog organa vještačenja koji je ovlašten i specijalizovan za davanje nalaza i mišljenja. Naime, Vrhovni sud navodi da su organi uprave svoj akt zasnovali na nalazu i mišljenu drugostepene ljekarske komisije, koja je u pogledu stepena oštećenja organizma apelanta po osnovu oboljenja za vrijeme vršenja vojne službe dala potpuno jasno i dovoljno obrazloženje u skladu sa članom 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca, odnosno člana 5. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta iz 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.

3. AP-3229/16

3. Milan Špikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 28. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011698 14 Uvp od 20. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje sudske presude, te je presuda Okružnog suda od 30. juna 2014. godine preinačena na način da je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – X kategorije sa 20% invaliditeta po osnovu bolesti nastale za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao propadnik VRS, sa pravom na ličnu invalidninu počev od 1. januara 2012. godine dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno. Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno zaključku Okružnog suda, smatra da je u konkretnom slučaju (u postupku revizije prava) apelantu pravilno utvrđen vojni invaliditet X kategorije, na osnovu činjenica utvrđenih od strane medicinskog organa vještačenja koji je ovlašten i specijalizovan za davanje nalaza i mišljenja. Naime, Vrhovni sud navodi da su organi uprave svoj akt zasnovali na nalazu i mišljenu drugostepene ljekarske komisije, koja je u pogledu stepena oštećenja organizma apelanta po osnovu oboljenja za vrijeme vršenja vojne službe dala potpuno jasno i dovoljno obrazloženje u skladu sa članom 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Vrhovni sud je, suprotno zaključku Okružnog suda, istakao da je prvostepeno rješenje organa uprave (od 7. marta 2012. godine) doneseno u ponovnom postupku kada je bio na snazi navedeni Pravilnik, pa je ocjena vojnog invaliditeta pravilno vršena prema navedenom Pravilniku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima RS.

4. AP-3751/16

4. Rajko Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 14. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011344 14 Uvp od 29. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje sudske presude, te je presuda Okružnog suda od 17. aprila 2014. godine preinačena na način da je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije (i prevođenja), utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – VII kategorije sa 50% invaliditeta po osnovu ranjavanja i bolesti nastale za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik VRS, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 41% od osnovice za period od 1. maja 2008. godine do 31. jula 2009. godine, a od 1. augusta 2009. godine u iznosu od 18% zakonskog osnova primanja. Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno zaključku Okružnog suda, smatra da je u konkretnom slučaju apelantu pravilno utvrđen vojni invaliditet VII kategorije, na osnovu činjenica utvrđenih od strane medicinskog organa vještačenja koji je ovlašten i specijalizovan za davanje nalaza i mišljenja, u kojem je dato obrazloženje da se vojni invalididtet cijeni na osnou medicinske dokumentacije apelanta i neposrednim pregledom apelanta. Naime, Vrhovni sud navodi da su organi uprave svoj akt zasnovali na nalazu i mišljenu drugostepene ljekarske komisije od 23. januara 2013. godine, koji je po ocjeni suda potpun, jasan, dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 10. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca i člana 10. stav 1. do 3. Pravilnika. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.

5. AP-3755/16

5. Zeniba Nušević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 14. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023988 15 U od 16. augusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata), kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je poništeno rješenje od 12. juna 2007. godine, odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za priznavanje prava na porodičnu invalidninu (kao supruge šehida), te je utvrđeno da je apelantica dužna vratiti iznos od 30.544,29 KM koje je neosnovano primala. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelantici rješenjem od 12. juna 2007. godine priznato pravo na porodičnu invalidninu kao supruzi šehida. Međutim, iz upravnog spisa proizilazi da apelantica nije ni mogla ostvariti pravo na porodičnu invalidninu, jer je poslije smrti bračnog druga (poginulog pripadnika Armije R BiH), stupila u vanbračnu zajednicu sa M.Š., u kojoj su rođeni D.Š. (12. decembra 1998. godine) i K.Š. (14. juna 2006. godine), pa obzirom da je ovo pravo na porodičnu invalidninu apelantici bilo priznato rješenjem nadležnog organa od 12. juna 2007. godine, a na osnovu dokaza koje je dostavila apelantica (izjava ovjera broj: 48166/07 u kojoj je apelantica istakla da ne živi u vanbračnoj zajednici...), koji očito nisu bili tačni, to je prvostepeni organ pravilno poništio rješenje od 12. juna 2007. godine, odbio zahtjev apelantice za priznavanje prava na porodičnu invalidninu kao supruzi šehida, te istu obavezao da primljena novčana sredstva u visini od 30.544,29 KM za period od 1. juna 2007. godine do 31. augusta 2014. godine, koja je neosnovano primala, vrati nadležnom organu. Kantonalni sud je istakao da su organi uprave svoje odluke donijeli na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 34., 37. i 56. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), zbog čega je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.

6. AP-4149/16

6. Almir Hajdarović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 U 006310 12 Uvp od 21. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Kantonalnog suda od 29. maja 2012. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. U predmetnoj upravnoj stvari je, u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti izmijenjeno prvostepeno rješenje organa uprave od 8. juna 2009. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida). Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja upravnog organa koje je doneseno na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, a kojim je utvrđen drugačiji invaliditet apelanta u odnosu na raniji nalaz i mišljenje prvostepene i revizione ljekarske komisije, odnosno utvrđeno je da ukupni vojni invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20%, zbog čega je organ uprave zaključio da apelant ne ispunjava uslove propisane članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je istakao da je nalaz Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, koji je dat na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciji i pregleda apelanta koji je izvršen prilikom prethodnog vještačenja 12. maja 2009. godine (apelant se nije odazvao na dva poziva komisije na ponovni pregled), te da je sačinjen u skladu sa odredbom člana 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2385/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na brak i zasnivanje porodice itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2385/16 (V. S.,D. B.,M. Š.,Rajko… | Sudska praksa | Aktio