Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4531/16 (S. S.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4531/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4531/16, rješavajući apelaciju Svjetlane Stanojević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Svjetlana Stanojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018268 14 Rev od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Stanojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Foče, koju zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 018268 14 Rev od 8. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su odluke nižestepenih sudova, te je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se kao nezakonito poništi rješenje kojim je raskinut apelanticin ugovor o radu i da se naloži tuženoj (Opština Foča) da apelanticu vrati na isto radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Također su osporenom odlukom, ukinute nižestepene odluke u dijelu u kojem su odbile protivtužbeni zahtjev tužene, kojim je tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o radu na neodređeno vrijeme, zaključenog između tužene i apelantice, i da shodno tome, predmetni ugovor ne proizvodi dejstvo, te da se apelanticina tužba odbaci.
2. Vrhovni sud navodi, da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantica i tužena 16. oktobra 2012. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim ugovorom je apelantica raspoređena u Odjeljenje za privredne i društvene djelatnosti - Sportski i rekreativni objekti na radno mjesto “radnika na prevenciji zaštite zdravlja korisnika sportskih i rekreativnih objekata”, da je ugovor zaključen bez provođenja konkursne procedure, da je načelnik tužene prije zaključenja ugovora o radu sa apelanticom, donio Pravilnik o izmjenama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji u administrativnoj službi tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je predviđeno radno mjesto na koje je primljena apelantica, da navedeni Pravilnik nije objavljen u Službenom glasniku tužene niti u drugim javnim glasilima, da je Upravna inspekcija Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske kod tužene izvršila inspekcijsku kontrolu, o čemu je sačinila zapisnik, da je prema navedenom zapisniku, između ostalih, ugovor o radu sa apelanticom tužena zaključila suprotno odredbi člana 119. Zakona o lokalnoj samoupravi (u daljnjem tekstu: ZLS) i odredbama članova 1. i 8. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, odnosno da je apelantica primljena u radni odnos bez konkursa, da je Upravna inspekcija rješenjem od 23. novembra 2012. godine, između ostalog, načelniku tužene naložila da raskine ugovor o radu zaključen sa apelanticom i da je načelnik tužene, u izvršenju navedenog rješenja upravne inspekcije, donio rješenje 27. novembra 2012. godine kojim je raskinuo ugovor o radu sa apelanticom. Vrhovni sud ističe, da su se nižestepeni sudovi nepotrebno i neovlašteno bavili zakonitošću rješenja upravne inspekcije od 23. novembra 2012. godine, kojim je tuženoj kao jedinici lokalne samouprave i poslodavcu, odnosno načelniku te opštine, naloženo da sa apelanticom raskine ugovor o radu. Naime, navedeno rješenje je konačno i pravosnažno u upravnom postupku i kao takvo se ne može preispitivati u parničnom postupku, kako to čine nižestepeni sudovi. Vrhovni sud konstatuje, da pravosnažnošću navedeno rješenje nužno proizvodi pravno dejstvo (makar bilo i nezakonito) i njegove posljedice moraju se imati u vidu ukoliko od tog akta zavisi odluka, u parničnom postupku, te da o pitanju o kojem je odlučeno upravnim rješenjem sudovi ne mogu slobodno odlučivati kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku. Također se navodi, da je pravilna tvrdnja apelantice isticana u tužbi i tokom postupka, da raskid ugovora o radu po nalogu upravne inspekcije nije način prestanka ugovora o radu propisan odredbom člana 125. Zakona o radu, međutim, Vrhovni sud navodi da treba imati u vidu da donošenje rješenja načelnika tužene o raskidu ugovora o radu sa apelanticom nije odraz autonomije volje načelnika, da je takva odluka rezultat postupanja načelnika po ZLS i Zakona o upravnoj inspekciji. Naime, nije sporno da je upravni inspektor, nakon izvršene kontrole kod tužene, donio rješenje (na koje je dozvoljena žalba koja ne odlaže izvršenje rješenja - član 19. Zakona o upravnoj inspekciji), kojim je načelniku tužene naloženo da u roku od osam dana raskine ugovor o radu sa više lica, među kojima je i apelantica, te da u tom pogledu valja naglasiti da je odredbom člana 21. Zakona o upravnoj inspekciji, propisano da su organi kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor, obavezni da postupaju po rješenju upravnog inspektora iz člana 18. Zakona. Iz svega navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da je načelnik opštine bio u obavezi da izvrši rješenje upravne inspekcije. Vrhovni sud naglašava, da se taj akt mogao osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku, na način propisan Zakonom o opštem upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu, ali ne i u parničnom postupku, te da se tužbenim zahtjevom ne traži poništenje rješenja upravne inspekcije (što nije bilo ni moguće), pa se sudovi nepotrebno bave zakonitošću tog akta. Vrhovni sud, pored ostalog, dalje navodi da u konkretnoj situaciji, među strankama nije bilo ni sporno da prilikom prijema apelantice u radni odnos na radno mjesto „radnika na prevenciji zaštite zdravlja korisnika sportskih i rekreativnih objekata” u Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti tužene, nije provedena procedura javnog konkursa, te da navedeni način zaključenja ugovora o radu, odnosno prijema u radni odnos je suprotan naprijed navedenim prinudnim normama ZLS i Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi tužene, te da kao takav ne može uživati sudsku zaštitu. Vrhovni sud zaključuje, da imajući navedeno u vidu, kao i činjenicu da je tužena, otkazujući ugovor o radu apelantici, postupila po pravosnažnoj odluci upravne inspekcije na što je bila obavezana, Vrhovni sud je preinačio odluke nižestepenih sudova. Vrhovni sud na kraju navodi, da obzirom da se tužbeni i protivtužbeni zahtjev nalaze u odnosu koneksiteta, pri ovakvoj odluci o tužbenom zahtjevu, o protivtužbenom zahtjevu nije trebalo ni odlučivati, pa su u tom dijelu nižestepene presude ukinute bez vraćanja na ponovno suđenje. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava (član 2. stav 2. i član 6., 7. i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2470/15 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman