Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4186/14 (J. K.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4186/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4186/14, rješavajući apelaciju Joze Kožula, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Kožula podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 023816 14 Gž od 2. srpnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 023816 12 P od 5. studenog 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jozo Kožul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko, odvjetnici iz Mostara, podnio je 11. rujna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 023816 14 Gž od 2. srpnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 023816 12 P od 5. studenog 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. prosinca 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 30. prosinca 2016. godine, tuženi 5. siječnja 2017. godine i Općinski sud 6. siječnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 023816 12 P od 5. studenog 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženog da apelantu isplati, na ime materijalne štete, iznos od 7.195,00 KM sa zakonskom kamatom. Apelant je obvezan platiti troškove postupka tuženom.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da se dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali Ivan Kožul (apelantov brat, koji je upravljao vozilom čiji je vlasnik apelant) i Mile Kutle, koji je neregistriranim vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju. Apelant je naveo da se Ivan Kožul kretao uredno glavnom prometnicom kada mu je Mile Kutle oduzeo pravo prvenstva prolaza pri čemu je došlo do prometne nezgode, a materijalna šteta koja je nastala na njegovu vozilu iznosi 7.195,00 KM. U odgovoru na tužbu tuženi osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, jer, prema dokumentaciji koja mu je dostavljena i urađenom vještačenju, vrijednost spora je nelogična i tehnički nemoguća obzirom na to da deformacije na vozilima po geometriji i opsegu nemaju nikakvu podudarnost, definirana mjesta kontakta ne odgovaraju sudarnom procesu, nema tragova kočenja niti zanošenja itd.
7. Općinski sud je proveo dokazni postupak i izveo sljedeće dokaze: uvid i čitanje izvješća o izvršenom prekršaju sa prometnom nezgodom od 4. veljače 2011. godine, alkotest za vozače, fotodokumentaciju lica mjesta prometne nezgode, rješenje Općinskog sud u Širokom Brijegu, izvadak štete motornog vozila, fotodokumentaciju „Croatia osiguranja“ vozila, prometno vještačenje vještaka Fahrudina Kovačevića, uviđaj na licu mjesta, dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke, saslušanje svjedoka Zorana Šuška, Mariofila Kožula, Vinka Kovačića i Ivana Kožula, dokaz strojarskog i prometnog vještačenja vještaka Ante Čorića.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene svih provedenih dokaza, Općinski sud je naveo da je iz rješenja zbog propuštanja Općinskog suda od 16. veljače 2012. godine, koje je donijeto u prekršajnom postupku, vidljivo da je Mile Kutle proglašen odgovornim za počinjenje prekršaja iz članka 49. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH a u svezi sa nastalom prometnom nezgodom. Općinski sud je istaknuo da je tuženi obvezan oštećenim stranama platiti odštetu u slučaju materijalne štete koja je prouzročena prometnim nezgodama u BiH, kada je nezgodu prouzročilo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obveza zaključenja ugovora o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama, a vozilo posjeduje osoba s prebivalištem u Federaciji (članak 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti). Općinski sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari sporno je li došlo do prometne nezgode na način kako je to prikazao apelant, odnosno uključivanjem vozila kojim je upravljao Mile Kutle na glavnu cestu oduzimajući tako prvenstvo prolaza vozilu tužitelja koji se kreće tom cestom.
9. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da u parnici radi naknade štete sud nije vezan za rješenje suca za prekršaje kojim je tuženi (osiguranik tuženog) proglašen krivim, jer time nije riješeno pitanje od kojega ovisi pravo na naknadu štete, a u smislu odredaba članka 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da ne može pokloniti vjeru vještačenju koje je proveo vještak prometne struke Fahrudin Kovačević zbog toga što je ono rađeno po nalogu tuženog. Mile Kutle je u trenutku nezgode bio u alkoholiziranom stanju zbog čega nije ni bio saslušan kao svjedok na glavnoj raspravi. Uzimajući u obzir iskaz vozača i suputnika u vozilu „golf IV“ (apelantovo vlasništvo), Općinski sud navodi da su ovi iskazi kontradiktorni u odnosu na dijelove udara vozila, obzirom na to da je vozač kazao da je došlo do udara prednjim dijelom vozila u zadnji dio vozila „golf II“, a suputnik je kazao da je udario prednjim dijelom svog vozila u prednji dio vozila „golf II“. Ovaj nastanak oštećenja je sporan i po mišljenju vještaka prometne struke u odnosu na prikazani način nastanka prometne nezgode (kako prikazuje apelant), zbog čega ih sud nije prihvatio kao uvjerljive. U odnosu na apelantov iskaz, Općinski sud je naveo da mu nije poklonio vjeru, budući da apelant nije neposredni očevidac nastanka nezgode. Također, Općinski sud je ocijenio iskaze saslušanih policajaca (konkretno, policajca Mariofila Kožula) kao nedorečen i nejasan, budući da iznosi konstatacije, a ničim ih konkretno ne potkrepljuje, odnosno ne iznosi na temelju kojih činjenica određuje drugo mjesto kontakta, zašto nije prikazao već oštećene dijelove u zapisniku, odnosno otkuda zna da su oštećenja na vozilu „golf II“ postojala i ranije. Općinski sud navodi da, prema vještaku prometne struke, oštećenja na prednjem lijevom dijelu vozila „golf IV“ (apelantovo vlasništvo) nisu mogla da “iščupaju„ zadnji branik vozila „golf II“, a koja su evidentirana u izvješću, te koja spominju apelant i svjedok Mariofil Čerkez.
10. Prema mišljenju Općinskog suda, iz procesne građe koju je prezentirao apelant, kao tužitelj, ne može se utvrditi, izvan svake sumnje, da se prometna nezgoda dogodila na način kako to prikazuje apelant. Općinski sud je naveo da je sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, koji je uzeo kao stručan, jasan i uvjerljiv, prema kojem do ove nezgode nije moglo doći na opisani način obzirom na nastala oštećenja i dijelove vozila u kontaktu.
11. U predmetnoj stvari apelant nije sudu pružio dovoljno dokaza na temelju kojih bi se, izvan svake sumnje, mogao izvesti zaključak da se prometna nezgoda dogodila na način kako to prikazuje apelant, odnosno da mu je vozač vozila „golf II“ presjekao pravac kretanja. Kako, dakle, sadržaj izvedenih dokaza nije omogućio sudu da sa sigurnošću stekne uvjerenje da se predmetna nezgoda dogodila na opisani način, to je sud primjenom odredbe članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP, dakle primjenom pravila o teretu dokazivanja, odlučio kao u izreci presude.
12. Kantonalni sud, rješavajući po apelantovom prizivu, donio je Presudu broj 64 0 P 023816 14 Gž od 2. srpnja 2014. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.
13. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je utvrdio da priziv nije utemeljen. Ispitujući pobijanu odluku u granicama navoda priziva, sukladno odredbi članka 221. ZPP, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude zbog sljedećih razloga.
14. Navodi apelantovog priziva ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, za razliku od neutemeljenih navoda priziva, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud ističe da je prvostupanjski sud provedene dokaze ocijenio na način kako to regulira odredba članka 8. ZPP, pri čemu nije počinio povrede postupka na koje priziv ukazuje, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Također, Kantonalni sud navodi da je prvostupanjski sud, pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, te uz jasne, precizne i logične razloge, zauzeo pravilno stajalište, koje u cijelosti prihvaća Kantonalni sud, da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, sukladno članku 123. stavak 1. ZPP, pa je ispravno postupio prvostupanjski sud kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP odbio apelantov istaknuti tužbeni zahtjev. Kantonalni sud navodi da iz procesne građe koju je prezentirao apelant, a koja se odnosi na odgovornost sudionika prometnog udesa u kojem je apelant pretrpio štetu, ne može utvrditi, izvan svake sumnje da je drugi sudionik Mile Kutle i dijelom odgovoran za prometni udes, bez obzira što je prilikom udesa upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju. Kada bi sadržaj izvedenih dokaza omogućavao sudu da sa sigurnošću stekne svoje uvjerenje, što nije bio slučaj u konkretnoj parnici, tada ne bi bilo mjesta primjeni odredbe članka 126. ZPP, a time ni primjene pravila o teretu dokazivanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda( u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, apelant se žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Pri tome apelant ističe da je nesporno došlo do pomjeranja vozila nakon nezgode, uslijed akloholiziranosti Mile Kutle, te da je opisani tijek nezgode u policijskom zapisniku neodržav. Međutim, apelant tvrdi da je za sve kriv alkoholizirani vozač, da se ne radi o „fingiranoj“ nezgodi, usred dana, u naseljenom mjestu, te da su službene osobe koje su vršile uviđaj dale svoje izjave koje je sud trebao prihvatiti, kao i da je vršena rekonstrukcija događaja. Apelant ukazuje na ozbiljnost ovih odluka koji „žrtve nesavjesnih vozača“ dovode u nepovoljan položaj. Apelant, također, posebice ukazuje na obrazloženje prvostupanjske presude koja koristi termin „izvan svake razume sumnje“, a što je pogrešno tumačenje tereta dokazivanja u građanskim stvarima. Apelant je dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje alkoholiziranog vozača neosiguranog vozila i nastanka štete, što je potvrdio i vještak. Također, apelant posebice ukazuje na činjenicu da je vozač neosiguranog vozila proglašen krivim u prekršajnom postupku, a prvostupanjski sud zaključuje da apelant nije dokazao da je za nezgodu odgovoran vozač neosiguranog vozila. Apelant je, također, tražio da mu se isplate troškovi postupka uvećani za troškove sastavljanja apelacije.
II.Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
17. Općinski sud je naveo da su osporene odluke utemeljene na utvrđenim činjenicama i dokazima provedenim u postupku, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
18. Tuženi je naveo da je apelacija neutemeljena, jer su redovni sudovi u svojim odlukama dali detaljna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da nije bilo kršenja apelantovih prava.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u relevantnom periodu, glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. srpnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. rujna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija osporene odluke navodeći da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i članak 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
27. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo postupak radi naknade štete za oštećenje vozila nastalo u prometnoj nezgodi, dakle, članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije su primjenjivi.
28. Nadalje, iz sadržaja apelacije može se zaključiti da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
29. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i arbitrarno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant pokrenuo postupak protiv tuženog tvrdeći da je za nastanak štete prilikom prometne nezgode kriv vozač Mile Kutle, koji je vozio u alkoholiziranom stanju neregistriranim vozilom i koji je oduzeo pravo prvenstva drugom vozaču. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom svih provedenih dokaza sukladno čl. 8, 123. i 126. ZPP prvostupanjski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, odnosno da nije dokazao „izvan svake sumnje“ da je nezgoda nastupila na način kako on prezentira, odnosno apelant nije omogućio sudu da sa sigurnošću stekne uvjerenje da se predmetna nezgoda dogodila na način kako opisuje apelant. Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira korištenje termina „izvan svake sumnje“, što je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno tumačenje tereta dokazivanja u građanskim stvarima. Međutim, s tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokušao nešto dokazati u postupku, ali nije uspio uvjeriti sud, pa je sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Također, iako „dokazivost“ određene činjenice nije mjerljiva, odnosno ne postoji stupanj dokazanosti koji mora biti ispunjen, postoji općeprihvaćeno uvjerenje da mora postojati uvjerenost suda u istinitost činjenice, odnosno mora postojati izvjesnosti o njezinom postojanju. Dakle, ne traži se apsolutna sigurnost, ali se radi o steupnju vjerojatnosti kojim se otklanja „svaka razumna sumnja“. Stoga, korištenje ovakve terminologije od suda (izvan svake sumnje), a pogotovo kada se sagleda cjelokupno obrazloženje koje je redoviti sud dao, u građanskim stvarima nije pogrešno tumačenje tereta dokazivanja, kako želi prikazati apelant, već upravo sud daje jasan i ubjedljiv stav zašto nije uvjeren da se nesreća desila na opisan način kako apelant prikazuje. Također, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud naveo da nije vezan za rješenje suca za prekršaje kojim je tuženi (zapravo osiguranik tuženog) proglešen krivim jer time nije riješeno pitanje od kojega ovisi pravo na naknadu štete, pozivajući se na članak 12. ZPP. Ustavni sud u iznesenom stavu, suprotno a apelantovimnavodim, ne vidi pogrešnu primjenu materijalnog prava koja bi vodila kršenju prava na pravično suđenje jer je parnični sud vezan krivičnom osuđujućom presudom u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti počinioca, ali čak i u tom slučaju, stupanj krivnje za nastanak štete ocjenjuje se prema pravnim pravilima građanskog prava, te je moguće utvrđivati činjenice u pogledu okolnosti nastanka štete. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji samo iznosi svoje viđenje kako je sud trebao postupiti i kojim dokazima pokloniti vjeru, pri čemu akcent stavlja na činjenicu da je Mile Kutle vozio u alkoholiziranom stanju. Međutim, iz cjelokupnog obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud (a odluku je potvrdio i drugostupanjski sud) dao jasne razloge zašto je određenim dokazima poklonio vjeru, odnosno zašto drugima nije, te osporene presude ne ostavljaju ni najmanji dojam proizvoljnosti, niti je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, odnosno sud je dao obrazloženja zašto iz procesne građe koju je prezentirao apelant nije utvrdio da je drugi sudionik (i pored alkoholiziranosti) i dijelom odgovoran za udes u kojem je apelant trpio štetu.
32. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama, koje su jasne i obrazložene, te donesene primjenom relevantnih odredaba ZPP, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
33. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastav apelacije iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.
Pravo na imovinu
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima kao i navode o povredi prava na pravično suđenje, a koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene provedenih dokaza, sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iznio zaključak da nije stekao uvjerenje da se nezgoda desila na način kako je apelant prikazivao.
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je odluka rezultat postupka za koji je utvrđeno da je donesen uz pravilnu primjenu materijalnog prava, nakon utvrđenog činjeničnog stanja.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman