Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4688/16 („Lager“ d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4688/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4688/16, rješavajući apelaciju „Lager“ d.o.o. Posušje, na osnovu člana 18. . stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Lager“ d.o.o. Posušje, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017411 16 Uvp od 11. oktobra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Lager“ d.o.o. Posušje, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017411 16 Uvp od 11. oktobra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. „Lager“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Barbarić i Bevanda, iz Širokog Brijega, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 017411 16 Uvp od 11. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), u upravnoj stvari razreza indirektnih poreza (apelantu za određeni poreski period, utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 219.813,00 KM).

2. Sud BiH navodi, da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant predmetne strojeve privremeno izmještao sa carinskog skladišta, radi demonstriranja i iste otpremnicama ustupio poreskom obvezniku „IUREC" d.o.o. Sarajevo, koje je isti koristio za izvođenje radova, a što je potvrđeno i popisnim listama „IUREC" d.o.o. da je apelant istom poreskom obvezniku ispostavljao poreske fakture za servisiranje i popravku predmetnih strojeva, navedenim poreskim obveznicima koji su koristili strojeve za obavljanje svoje djelatnosti i ostvarivanje prihoda, da je kupcu „IUREC" d.o.o. apelant ispostavio fakturu od 23. jula 2012. godine na iznos od 109.838,14 KM, na ime kamate po ugovoru o najmu, koje činjenice nesporno ukazuju da je apelant pružio uslugu davanja u najam predmetnih strojeva poreskom obvezniku „IUREC" d.o.o. sa kojim je zaključio ugovor o najmu i koji je istim strojevima ostvarivao prihod, te da se o konkretnom slučaju nije radilo samo o izmještanju strojeva sa skladišta radi probe, kako to tvrdi apelant. Iz navedenih razloga, po ocjeni Suda BiH pravilno je primijenjeno materijalno pravo tj. odredba čl. 3. Zakona o PDV-u, u konkretnom slučaju, jer se PDV u skladu sa odredbama ovog zakona plaća na promet dobara ili usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BIH uz naknadu i uvoz dobara u BiH, dok je članom 8. istog zakona definisan pojam prometa usluga kao svi poslovi i radnje izvršeni u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čine promet dobara iz člana 4. do 7. ovog zakona. Sud BiH konstatuje, da je pravilno ugovor o kupoprodaji, saglasno citiranim odredbama zakona i pravilnika, smatran poreskom fakturom, jer isti sadrži sve elemente neophodne za obračun PDV-a, kao što je pravilno utvrđeno da je saglasno članu 17. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV-u poreska obaveza obračuna PDV-a nastala zaključenjem kupoprodajnog ugovora u poreskom periodu 1106 na osnovicu koju čini ugovorena prodajna vrijednost umanjena za avansku uplatu od strane kupca izvršenu prije zaključenja ugovora, a koju obavezu izlaznog poreza u iznosu od 183.351,00 KM je apelant bi dužan da saglasno članu 38. stav 2. Zakona o PDV-u, iskaže u poreskoj prijavi za poreski period 1106. Također se navodi, da su neosnovani navodi iz zahtjeva da je u predmetnom postupku došlo do povrede člana 3., 11. i 18. stav 2. Zakona o PDV-u i odredbe čl.

93. Zakona o carinskoj politici, jer je pravilno ocijenjeno da je apelant iskoristio mogućnost privremenog izuzimanja mašina iz carinskog skladišta radi probe od strane potencijalnog kupca i tako mašine davao u najam i na taj način ostvario prihod i oporezivi promet usluga na teritoriji BiH koji podliježe oporezivanju. Sud BiH ističe, da je pobijanom presudom također pravilno zaključeno da smještanje strojeva pod carinski nadzor i knjiženje istih u knjigovodstvu apelanta predstavljaju ,,pro forma" radnje koje su preduzete kako bi apelant izbjegao obračun i plaćanje izlaznog PDV-a u poreskom periodu kada je ta obaveza nastala, na pružene usluge najma strojeva, koje apelant nije izmiještao iz carinskog nadzora radi probe istih, već kako bi najmoprimac pružao usluge drugim poreskim obveznicima i ostvarivao oporezivi promet, kao i da bi u odgovarajućem poreskom periodu izbjegao plaćanje PDV-a po osnovu prodaje strojeva, za koje je prije isporuke primio avansnu uplatu i pravilno je primijenjena odredba člana 16. stav 2. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje kojom je propisano da radnje koje su preduzete radi izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju, ili imaju za posljedicu izbjegavanje ili zloupotrebu radnji, dati predmet oporezivanja smatra onim što on stvarno predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju, što znači da ovlaštena službena lica imaju obavezu da o postupku kontrole na utvrđeno činjenično stanje, primijene odgovarajuću odredbu Zakona o PDV-u i drugih pratećih propisa, bez obzira na to kako činjenično stanje kvalifikuje poreski obveznik.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4688/16 („Lager“ d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio