Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2156/14 (Proizvodno, prometno preduzeća „Sojkić“ d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakup
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2156/14
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2156/14, rješavajući apelaciju Proizvodno, prometnog preduzeća „Sojkić“ d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Proizvodno, prometnog preduzeća „Sojkić“ d.o.o. Zavidovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 015606 13 Rev od 11. februara 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 015606 12 Pž 2 od 27. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Proizvodno, prometno preduzeće „Sojkić“ d.o.o. Zavidovići (daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 015606 13 Rev od 11. februara 2014. godine i Presude Kantonalnog u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 015606 12 Pž 2 od 27. marta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog-protivtužitelja „Novi Centar“ d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) zatraženo je 14. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi-protivtužitelj dostavili su odgovor na apelaciju 21, 23. i 27. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 015606 11 Ps 2 od 9. jula 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant građenjem na zakupljenom zemljištu tuženog-protivtužitelja, te spajanjem odnosno miješanjem stvari sa stvarima tuženog-protivtužitelja, stekao pravo suvlasništva na nekretninama bliže označenim u izreci presude, i to srazmjerno vrijednosti svojih ulaganja, pa je tuženi-protivtužitelj dužan trpjeti da se apelant u zemljišnoj knjizi i katastru upiše kao suvlasnik navedenih nekretnina sa dijelom 1/3 (stav 1. izreke presude). Dalje je navedenom presudom tuženi-protivtužitelj obavezan da apelantu isplati iznos od 539.869,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. marta 2008. godine pa do isplate kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.927,13 KM u roku od 30 dana (stav 2. izreke presude). Odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tuženom-protivtužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 196.180,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2008. godine pa do isplate sa naknadom troškova postupka.
6. U obrazloženju presude se navodi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su tuženi-protivtužitelj kao zakupodavac i apelant kao zakupac 14. juna 1999. godine zaključili ugovor o zakupu zemljišta i zgrade sa upotrebnom dozvolom za obavljanje trgovinske djelatnosti (predmetne nekretnine su bliže označene u stavu 1. izreke prvostepene presude). Navedenim ugovorom ugovorena je promjena namjene zakupljene zgrade kako bi zakupac mogao otpočeti sa obavljanjem svoje djelatnosti s tim da zakupac snosi sve troškove koji nastanu u vezi s pribavljanjem odobrenja nadležnih organa, kao i troškove uređenja infrastrukturnog krovišta, panelnih zidova, svijetlih otvora, podnih površina, hidrantske mreže, sistema protivpožarne zaštite, kancelarijskog prostora, prostora za odmor radnika, sanitarnog prostora, garaže i drugih radova koji poboljšavaju ukupne sadržaje koji ostaju u funkciji objekta i povećavaju njegovu upotrebnu vrijednost. Ugovorne strane su se saglasile da zakupac plaća amortizaciju prema utvrđenoj zakonskoj osnovici za zakupljenu zgradu i zemljište, te da se u postupku privatizacije zakupcu prizna visina sredstava uloženih po osnovu amortizacije ukoliko zakupac nekretnine kupi, odnosno ukoliko te nekretnine kupi treće lice koje je obavezno zakupcu isplatiti sredstva u visini sredstava uloženih po osnovu amortizacije. Navedenim ugovorom je predviđeno da se zaključuje na period do završetka procesa privatizacije tuženog-protivtužitelja.
7. Dalje je utvrđeno da je Upravni odbor tuženog-protivtužitelja svojom odlukom od 4. februara 2000. godine zbog propusta u zaključenju ugovora na koje je ukazalo Kantonalno pravobranilaštvo Zenica dopisom od 1. decembra 1999. godine stavio van snage navedeni ugovor. Navedeno je da su parnične stranke 3. aprila 2000. godine zaključile ugovor o privremenom ustupanju predmetnih nekretnina apelantu, te da je tim ugovorom predviđeno da ako predmetne nekretnine ne budu predmet male privatizacije, ugovor važi do privatizacije tuženog-protivtužitelja. Istaknuto je da se ovim ugovorom apelant obavezao da plaća mjesečno naknadu za korištenje predmetnih nekretnina u iznosu od 6.000,00 KM. Također, apelant se navedenim ugovorom obavezao da nakon prestanka važenja ugovora predmetne nekretnine vrati tuženom-protivtužitelju u stanju u kome su zatečene.
8. Dalje je utvrđeno da je Rješenjem Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona od 4. juna 2000. godine apelantu uz saglasnost tuženog-protivtužitelja dato privremeno odobrenje, do provođenja postupka privatizacije, za promjenu namjene izgrađenog objekta Distributivnog centra lociranog na k.č. 15/26 zv. „Bara“ – Trgovina na veliko za namjene primarne, sekundarne, polufinalne i finalne prerade drveta. Apelant je u skladu sa datim odobrenjem promijenio namjenu zakupljenih nekretnina prema priloženoj projektnoj dokumentaciji radi obavljanja navedene djelatnosti pri čemu je u tu svrhu u vrijeme zakupa izvršio ugovorena ulaganja u zakupljene nekretnine.
9. Također, je utvrđeno da je 31. maja 2001. godine tuženi-protivtužitelj privatiziran u drugom krugu metodom javnog upisa dionica, te da je 2. septembra 2002. godine održana prva osnivačka skupština dioničara i izabrani svi potrebni organi skupštine nakon čega je prestao da važi ugovor zaključen sa apelantom 3. aprila 2000. godine. Tuženi-protivtužitelj je 1. novembra 2002. godine ponudio apelantu zaključenje novog ugovora o zakupu predmetnih nekretnina prema kojem je bilo predviđeno da je zakupac po prestanku zakupa dužan vratiti zakupljene nekretnine bez oštećenja s tim da bilo kakve promjene na objektu zakupac može vršiti isključivo na osnovu pismene saglasnosti zakupodavca. Apelant je odbio potpisati ponuđeni ugovor, ali je bez saglasnosti tuženog-protivtužitelja nastavio koristiti predmetne nekretnine sve do 28. februara 2007. godine kada je u izvršnom postupku na osnovu zaključka Općinskog suda u Zavidovićima od 20. februara 2007. godine uz prisustvo sudskog izvršitelja i stručne komisije izvršeno demontiranje opreme apelanta sa predmetnih nekretnina i vraćanje nekretnina u posjed tuženom-protivtužitelju u stanju koje je konstatirano na zapisnicima. Također je utvrđeno da je apelant u periodu kada se nalazio u posjedu predmetnih nekretnina „u tačno neutvrđenom vremenskom periodu“ uložio sredstva u ukupnom iznosu od 539.869,65 KM, i to za građevinsko-mašinske konstrukcije iznos od 185.450,75 KM, građevinsko-obrtničke radove za sanaciju zakupljenih objekata distributivnog centra iznos od 66.472,10 KM i za promjenu namjene zakupljenog objekta iznos od 287.946,80 KM.
10. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. S tim u vezi je navedeno da po ocjeni suda apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva gradnjom na zemljištu tuženog-protivtužitelja, miješanjem stvari sa stvarima tuženog-protivtužitelja jer je nesporno da je apelant predmetnu nekretninu koristio kao zakupac što podrazumijeva činjenicu da je apelant znao da gradi na tuđem zemljištu, odnosno bio je nesavjestan graditelj iz kojeg razloga nisu ispunjenje zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu shodno navedenoj odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa je apelant odbijen sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom.
11. Dalje je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza ocijenio da je u konkretnom slučaju apelant bio savjestan posjednik, te da je imao pravo da radi promjene namjene zakupljenog prostora u svrhu obavljanja primarne, sekundarne, polufinalne i finalne prerade drveta, te da izvrši ulaganje u zakupljene nekretnine, a za što je imao odobrenja izdana od nadležnog organa. Stoga je utvrđeno da apelantu pripada pravo na naknadu za izvršena ulaganja jer je u toku ovog postupka dokazao i to provedenim vještačenjima da su navedena ulaganja zaista i izvršena, da predstavljaju nerazdvojnu tehničko-tehnološku cjelinu koja je u funkciji primarne, sekundarne, tehničke, kao i polufinalne i finalne obrade drveta, a što je bila djelatnost apelanta za vrijeme trajanja zakupa, te da vrijednost izvršenih ulaganja iznosi 539.869,65 KM.
12. Istaknuto je da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je imovina apelanta koja se odnosi na sredstva za izvršena ulaganja radi promjene namjene predmetnog poslovnog prostora sa danom predaje u posjed tuženom-protivtužitelju prešla u imovinu tuženog-protivtužitelja. Stoga je po mišljenju suda tuženi protivtužitelj dužan u smislu odredbe člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) vratiti vrijednost postignute koristi koja prema ocijeni vještaka iznosi 539.869,65 KM zbog čega je prvostepeni sud usvojio eventualno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta.
13. Protiv prvostepene presude tuženi-protivtužitelj je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 43 0 Ps 015606 12 Pž 2 od 27. marta 2013. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u stavu 2. izreke presude na način da je apelant odbijen u cijelosti sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi-protivtužitelj obaveže da apelantu isplati iznos od 539.869,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. marta 2008. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.927,13 KM u roku od 30 dana. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u stavu 3. izreke prvostepene presude (kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio naknadu štete). Određeno je da svaka strana podmiruje svoje troškove postupka. Odbijen je zahtjev tuženog-protivtužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 936,00 KM.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporno da je 31. maja 2001. godine tuženi-protivtužitelj privatiziran u drugom krugu metodom javnog upisa dionica, te da je 2. septembra 2002. godine održana prva osnivačka skupština dioničara i izabrani svi potrebni organi skupštine, nakon čega je prestao važiti ugovor od 3. aprila 2000. godine. Dalje je navedeno da je Nadzorni odbor tuženog-protivtužitelja 1. novembra 2002. godine ponudio apelantu zaključivanje ugovora o zakupu predmetnih nekretnina prema kojem je zakupac po prestanku zakupa dužan predati zakupljeni prostor zakupodavcu bez oštećenja, s tim da bilo kakve promjene na objektu zakupac može vršiti isključivo na osnovu pismene saglasnosti zakupodavca.
15. Kantonalni sud je naveo da prema stanju spisa proizlazi da je apelant prešutno nastavio sa korištenjem predmetnih nekretnina sve do 28. februara 2007. godine kada je na osnovu zaključka Općinskog suda u Zavidovićima od 20. februara 2007. godine uz prisustvo sudskog izvršitelja i stručne komisije izvršeno demontiranje opreme apelanta sa predmetnih nekretnina, te su iste tuženom-protivtužitelju vraćene u posjed u stanju koje je konstatirano u priloženim zapisnicima. Ukazano je da je presudom Kantonalnog suda od 20. aprila 2006. godine (koja je donesena po žalbama parničnih stranaka protiv presude Općinskog suda od 17. oktobra 2005. godine u pravnoj stvari raskida ugovora, predaje poslovnog prostora i isplate zakupnine) apelant obavezan na isplatu zakupnine tuženom-protivtužitelju u iznosu od 202.655,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
16. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant je imao pravo i obavezu da promijeni namjenu zakupljenog prostora radi obavljanja registrirane djelatnosti – primarne sekundarne, polufinalne i finalne prerade drveta, te da u tu svrhu izvrši ulaganja u zakupljene nekretnine, što je i učinio ulaganjem sredstava u utuženom iznosu pri čemu se tuženi-protivtužitelj niti jednom odredbom navedenih ugovora nije obavezao da će snositi troškove navedenih ulaganja, po bilo kom osnovu, niti da će apelantu nadoknaditi novostvorenu vrijednost koja povećava vrijednost zakupljenog prostora.
17. Po ocjeni Kantonalnog suda cilj i svrha ugovora zaključenih između parničnih stranaka u ovom sporu je da se zakupljeni prostor tuženog-protivtužitelja za vrijeme trajanja zakupa koristi u svrhu registrirane djelatnosti apelanta uz plaćanje odgovarajuće naknade (zakupnine) i upošljavanje određenog broja radnika tuženog-protivtužitelja bez obaveze tuženog-protivtužitelja da po prestanku ugovora naknadi apelantu vrijednost izvršenih ulaganja.
18. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu odredbi čl. 567. i 585. ZOO-a, te člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija zaključio da sporni obligacioni odnos po svojoj pravnoj prirodi sadrži sve elemente ugovora o zakupu, te da je prvostepeni sud u pobijanom dijelu prvostepene presude na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio odredbe materijalnog prava – član 44. st. 1, 3. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te član 210. stav 1. u vezi s odredbom člana 277. ZOO-a kada je na str. 3. i 4. obrazloženja pobijane presude našao da je apelant kao zakupoprimac i savjestan posjednik navedenim ulaganjem u zakupljene nekretnine tuženog-protivtužitelja bez pravnog osnova omogućio tuženom-protivtužitelju pribavljanje koristi u utuženom iznosu od 539.869,65 KM i odlučio kao u stavu 2. izreke pobijane presude. Stoga je Kantonalni sud na osnovu odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu tuženog-protivtužitelja usvojio i prvostepenu presudu preinačio.
19. Dalje, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepena presuda u stavu 3. izreke nije zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava na koje žalba tuženog-protivtužitelja neosnovano ukazuje.
20. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 43 0 Ps 015606 13 Rev od 11. februara 2014. godine odbio kao neosnovanu.
21. U obrazloženju revizione presude se navodi da ne stoji revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka. S tim u vezi je navedeno da je jedno od osnovnih načela parničnog postupka raspravno načelo koje je sadržano u odredbi člana 7. ZPP-a prema kojem su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Nadalje je Vrhovni sud ukazao da je prema odredbi člana 123. stav 1. ZPP-a svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Također je ukazano na odredbu člana 126. ZPP-a prema kojoj ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanje te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Također je navedeno da će sud shodno članu 124. ZPP-a naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ali samo pod uvjetom ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ZPP-a. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o sporu dva pravna lica povodom njihovog obligaciono pravnog odnosa kojim stranke mogu slobodno raspolagati, pa nema nikakvih raspolaganja koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, te se na konkretan slučaj i ne može primijeniti odredba člana
124. ZPP-a, nego odredbe čl. 123. stav 1. i 126. ZPP-a kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.
22. Po mišljenju Vrhovnog suda na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbe člana 567. i 585. ZOO-a uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja kada je uvažavanjem žalbe tuženog-protivtužitelja preinačio prvostepenu presudu u stavu 2. izreke prvostepene presude na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta upravljen na isplatu iznosa od 539.869,65 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je u obrazloženju svoje presude dao razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.
23. Vrhovni sud je naveo da je tačan revizijski navod da ugovor o zakupu od 14. juna 1999. godine nije zaključen u skladu sa zakonom, te da se radi o ništavom ugovoru. Međutim, parnične stranke su 3. aprila 2000. godine zaključile pravno valjan ugovor o zakupu kojim se apelant kao zakupac obavezao da će predmet zakupa vratiti u stanju u kakvom ga je i primio što je uostalom i njegova zakonska obaveza iz odredbe člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija s obzirom da nije drugačije ugovoreno. Stoga su po mišljenju Vrhovnog suda bez pravnog značaja svi revizijski navodi kojima se ukazuje na zakonske odredbe o ništavosti ugovora i na pravne posljedice ništavosti jer apelant ne dovodi u pitanje pravnu valjanost ugovora od 3. aprila 2000. godine.
24. Istaknuto je da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbu člana 210. ZOO-a (sticanje bez osnova) kao pravnog osnova koji bi njegov tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu činio osnovanim. S tim u vezi je navedeno da se apelant ugovorom od 3. aprila 2000. godine kao zakupac obavezao da će, nakon proteka ugovora o zakupu, predmetne nekretnine vratiti u stanju u kojem ih je primio. Međutim, apelant u toku postupka nije dokazao da je tuženi-protivtužitelj imao koristi od ulaganja i visinu te koristi. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelant u toku postupka nije dokazao da tuženi-protivtužitelj kao pravno lice koje se bavi trgovinom i koje je predmetni prostor koristilo kao magacinski prostor ima koristi od toga što je apelant ulaganjem u taj prostor isti učinio nepodobnim za skladištenje robe kojom trguje tuženi-protivtužitelj i prostor pretvorio u proizvodnu halu za djelatnost drvne industrije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o ugovoru o zakupu, kao i da je došlo do neosnovanog obogaćenja na strani tuženog-protivtužitelja. Ukazano je da tuženi-protivtužitelj objekat koristi u iste namjene, da je tuženi-protivtužitelj dao saglasnost za promjenu namjene prostora, kao i da je apelant imao sve saglasnosti i izvršio renoviranje prostora.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, te da suprotno navodima apelanta osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
27. Kantonalni sud je naveo da je taj sud u obrazloženju presude dao odgovore na sva bitna činjenična i pravna pitanja u konkretnoj pravnoj stvari, kao i odgovore na žalbene navode apelanta, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
28. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu učinjene povrede apelantovih ustavnih prava na koje se poziva u apelaciji.
29. Tuženi-protivtužitelj je naveo da se apelantovi navodi odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje. Ukazuju da apelant traži da Ustavni sud razmotri dokaze koji su izvedeni u postupku i koji su se nalazili u spisu, a što nije zadatak Ustavnog suda. Smatra da apelant nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 567.
Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.
Član 585.
Zakupac je dužan čuvati zakupljenu stvar i po prestanku zakupa vratiti je neoštećenu.
Stvar se vraća u mjestu u kome je bila predata.
Zakupac ne odgovara za istrošenost stvari koja nastaje njenom redovnom upotrebom, kao ni za oštećenja koja potiču od njene dotrajalosti.
Ako je za vrijeme zakupa izvršio kakve promjene na stvari, dužan je vratiti u stanju u kome je bila kad mu je predata u zakup.
On može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.
31. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90, „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 25.
Po prestanku zakupa zakupac je dužan da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili ovim zakonom određeno.
32. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 44. st. 1., 3. i 4.
Osoba čiji je posjed savjestan u smislu člana 77. stav 2. ovog zakona (savjestan posjednik), dužna je vratiti stvar vlasniku sa plodovima koji nisu obrani.
Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je time njena vrijednost povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
33. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 229. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 015606 13 Rev od 11. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje vlasništva i pitanje neosnovanog bogaćenja, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud presudom od 9. jula 2012. godine usvojio apelantov eventualno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi-protivtužitelj obaveže da apelantu po osnovu izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor isplati iznos od 539.869,65 KM. Međutim, po žalbi tuženog-protivtužitelja Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu na način da se apelant odbija u cijelosti sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom. Takvo odlučenje drugostepenog suda u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je od Kantonalnog suda i Vrhovnog suda utvrđeno da se ugovorom o zakupu od 3. aprila 2000. godine, zaključenim između apelanta kao zakupca i tuženog-protivtužitelja kao zakupodavca, apelant obavezao da će predmet zakupa vratiti u stanju u kakvom ga je primio, a što je bila njegova zakonska obaveza iz člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija budući da ugovorom nije drugačije ugovoreno. Pri tome je od Vrhovnog suda naglašeno da apelant u postupku ničim nije doveo u pitanje pravnu valjanost navedenog ugovora o zakupu. Također, prema mišljenju redovnih sudova apelant u smislu člana
210. ZOO-a nije dokazao da je tuženi-protivtužitelj imao koristi od apelantovih ulaganja u predmetni objekat kao i visinu te koristi. Pri tome su Kantonalni sud i Vrhovni sud imali u vidu da je tuženi-protivtužitelj pravni subjekat koji se bavi trgovinom, te da je predmetni poslovni prostor koristio kao magacinski prostor, a da je apelant svojim ulaganjem učinio navedeni prostor nepodobnim za skladištenje robe kojom trguje tuženi-protivtužitelj budući da je svojim ulaganjima predmetni prostor pretvorio u proizvodnu halu za djelatnost drvne industrije, kojom djelatnošću se bavi apelant. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman