Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4703/16 (J. S.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4703/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4703/16, rješavajući apelaciju Jove Savanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovo Savanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 118409 14 Rev od 18. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Savanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 118409 14 Rev od 18. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen između prvotuženog (Grad Banja Luka) i drugotužene (M. J.), te da se obavežu drugotužena i trećetuženi (M. J.) da apelant predaju u posjed predmetni stan.
2. Vrhovni sud navodi, da svoj zahtjev apelant temelji na tome da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji mu je 1996. godine dodijeljen na korištenje i u kom se nalazio sve do 2003. godine, kada je morao iseliti i kada je stan vraćen u posjed trećetuženom posredstvom Odjeka ministarstva za izbjeglice Banja Luka u postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed stana, koji je konačno 2011. godine odbijen. Dalje se navodi, da je u međuvremenu drugotužena, uz suglasnost trećetuženog, zaključila sa prvotuženim 21. jula 2008. godine ugovor o otkupu stana i stan otkupila, na osnovu uvjerenja Osnovnog suda u Banjaluci od 18. aprila 2008. godine, da se stan ne nalazi u sporu, zbog čega apelant smatra da je ugovor o otkupu stana ništav u smislu odredbe člana 9. stav 2. i 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS). Vrhovni sud ističe, da je apelantovo stanarsko pravo na predmetnom stanu bilo utemeljeno na rješenju o dodjeli tog stana iz 1996. godine i zaključenom ugovoru o korištenju stana, te je isto prestalo po samom zakonu na osnovu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine. Vrhovni sud konstatuje, da je na uvjerenju Osnovnog suda u Banja Luci od 18. aprila 2008. godine konstatovano da se stan ne nalazi u sporu i da je postupak koji je vođen kod Osnovnog suda pravosnažno okončan, te da je u tom parničnom postupku po tužbi apelanta protiv trećetuženog, Čajevac AD Banja Luka i Zavoda za izgradnju Banja Luka odbijen njegov zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je to svojstvo prestalo trećetuženom. Shodno navedenom, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za utvrđenje u smislu odredbe člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i postavljanje zahtjeva da je ugovor o otkupu stana ništav, jer apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već je imao status privremenog korisnika tog stana, pa kako on ne može podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana, tako nije ovlašten ni postaviti zahtjev da se utvrdi da je ništav zaključeni ugovor o otkupu stana. Vrhovni sud, također, zaključuje da apelant nije ni zainteresovano lice kakvo ima u vidu odredba člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj se na ništavost ugovora mogu pozivati sva zainteresovana lica, prije svega stranke, kao i njihovi univerzalni sukcesori, a pored njih, na ništavost se može pozivati i svako drugo lice koje je u stanju da dokaže pravni interes za taj akt. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni Vrhovnog suda neosnovan je i pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana, a slijedom toga i zahtjev kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana, kao i zahtjev za isplatu naknade na ime zakupnine. Vrhovni sud naglašava, da zbog navedenog ni ostali prigovori apelanta: da je zahtjev za vraćanje u posjed stana trećetuženog u upravnom postupku konačno odbijen, da je trećetuženi bio član porodičnog domaćinstva njegove majke M. J., da mu je stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo zaključenjem ugovora o zamjeni stana 1993. godine za stan njegove majke, da je stan otkupljen suprotno odredbi člana 9. i člana 14. ZPDS, nisu od uticaja na drugačije presuđenje, jer apelant nije aktivno legitimisan u predmetnoj parnici, a zaštita društvenog interesa u pogledu valjanosti zaključenih ugovora o otkupu stanova pripada Pravobranilaštvu Republike Srpske u smislu odredbe člana 18. ZPDS.
Apelacioni navodi
3. Iz apelantovih navoda u predmetnoj apelaciji, proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman