Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4671/16 (V. Š.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4671/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4671/16, rješavajući apelaciju Valentine Šiljegović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Valentina Šiljegović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 040818 16 Rsž od 19. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Valentina Šiljegović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Nevesinja, koju zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnijela je 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 040818 16 Rsž od 19. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Obavještenje Školskog odbora tuženog (Osnovna škola „Risto Proroković“ Nevesinje) od 26. oktobra 2015. godine i rang lista od 12. oktobra 2015. godine, te da se naloži tuženom da izvrši ponovno bodovanje radi utvrđivanja tehnološkog viška, u skladu sa odredbama Pravilnika od 25. decembra 2011. godine i dopune Posebnog kolektivnog ugovora, a sve u skladu sa pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju od 2. decembra 2014. godine.
2. Okružni sud navodi, da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostepeni sud uvidom u rang listu tuženog od 12. oktobra 2015. godine, utvrdio da je apelantica rangirana pod rednim brojem 8., kao posljednja na rang listi sa 36 bodova, da se apelantica poziva na pravosnažnu presudu od 2. decembra 2014. godine, pa je uvidom u istu prvostepeni sud utvrdio da je tom presudom poništena kao nezakonita Odluka školskog odbora tuženog od 7. jula 2014. godine i rang lista od 23. juna 2014. godine, te naloženo tuženom da izvrši ponovno bodovanje radi utvrđivanja tehnološkog viška, da je prvostepeni sud cijenio presudu na koju se poziva apelantica i ocjenom iste nije našao bilo kakvo drugačije obavezivanje tuženog izuzev sačinjavanja nove rang liste i otklanjanja nepravilnosti na koje je sud ukazao u toj presudi. Dalje se navodi, da je po mišljenju prvostepenog suda, konkretni postupak sasvim novi postupak, pa se ima suditi – prema uslovima koji su važili u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa, a da se ne radi o nastavku nekog započetog početka po ukinutoj odluci suda, pa se pojedini dokazi iz ranijeg predmeta ne mogu ni koristiti u konkretnom postupku. Također se navodi, da što se tiče presude na koju se apelantica poziva, kod činjenice da je ista pravosnažna, mogla se tražiti njena realizacija izvršenje u izvršnom postupku, a ne pokretati nova parnica. Imajući sve navedeno u vidu, prvostepeni sud smatra da je apelantica, ako se već opredijelila za ovakav vid sudske zaštite, morala tužbenim zahtjevom osporavati postupak samog bodovanja radi utvrđivanja tehnološkog viška, pa kako apelantica to nije učinila ni postavljeni tužbeni zahtjev ne ispunjava uslove za sudsku zaštitu, te da je sama rang lista samo posljedica provedenog postupka bodovanja koji nije tužbenim zahtjevom osporavan, što pokazuje da ni rang lista kao akt proizašao iz postupka bodovanja koji nije poništavan, ne može biti predmet sudske zaštite. Postupak samog bodovanja definisan je Pravilnikom o proglašenju tehnološkog viška, te da iz provedenog postupka prvostepeni sud nije mogao izvesti zaključak u čemu se vidi povreda odredaba Pravilnika, odnosno koje su odredbe pogrešno primijenjene ili nisu uopšte primijenjene. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je dao veoma detaljne i iscrpne razloge koji su ga rukovodili da u cijelosti odbije apelanticin tužbeni zahtjev pri čemu je savjesno i argumentovano cijenio sadržaj cjelokupne dokazne građe. Okružni sud ističe da nije osnovan apelanticin žalbeni prigovor kojim se osporava pravilnost primjene odredaba materijalnog prava, te da je pravilan zaključak prvostepene presude po kome obavještenje Školskog odbora tuženog ne može biti predmet preispitivanja u radnom sporu, te da je tuženi u toku postupka pravilno ukazao da u radnim sporovima radniku pripada pravo osporavanja konačne odluke o izboru, stoga obavještenje upućeno učesnicima konkursa predstavlja samo instrument kojim se učesnici konkursa informišu o rezultatima konkursa, a u ovakvim sporovima predmet osporavanja može biti samo konačna odluka o izboru kandidata, a nikako obavještenje o tome kakva je odluka donesena. Isto tako, po ocjeni Okružnog suda žalbom se neosnovano prigovara odluci kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje rang liste od 12. oktobra 2015. godine. Naime, apelantica u toku postupka nije dokazala da je u postupku izbora kandidata došlo do povrede materijalnog propisa, odnosno nije pružila osnov podoban za zaključak da je postupak bodovanja u postupku određivanja tehnološkog viška radnika bio nezakonit i na štetu apelantice. Okružni sud zaključuje, da apelantica nije dokazala da je u konkretnom slučaju sporna rang lista donesena uz povrede procedure i kriterija propisanih Pravilnikom tuženog o proglašenju tehnološkim viškom koji je bio na snazi u vrijeme donošenja iste.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman