Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4820/16 (D. O.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Građanski postupak
- Likvidacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4820/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4820/16, rješavajući apelaciju Dijane Ostić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dijana Ostić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 063243 16 Rev od 30. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dijana Ostić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Mile Antonić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 063243 16 Rev od 30. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se prvotuženi (Likvidaciona masa iza društva KBC „Securities“ BiH a.d. Banja Luka) i drugotuženi („Wisa broker“ a.d. Beograd) obavežu solidarni isplatiti apelantici određeni novčani iznos na ime duga.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica bila radnik KBC „Securities“ a.d. Banja Luka, na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. aprila 2007. godine, te da je rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 L 043018 08 L od 3. februara 2009. godine nad navedenim društvom otvoren likvidacioni postupak, koji je rješenjem istog suda od 30. marta 2010. godine zaključen. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 16. stav 1. Zakona o likvidacionom postupku propisuje da se odredbe Zakona o stečajnom postupku shodno primjenjuju i na postupak likvidacije, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Shodno tome, konstatovano je da odredba člana 78. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisuje da danom otvaranja stečajnog postupka prestaju ugovori o radu radnika stečajnog dužnika i da stečajni upravnik pismeno obavještava radnike o prestanku radnog odnosa. Dakle, na osnovu navedenog, zaključeno je da je apelantici radni odnos prestao u smislu odredaba člana 16. Zakona o likvidacionom postupku, a u vezi sa odredbom članom 78. Zakona o stečajnom postupku, kada je nad KBC „Securities“ a.d. Banja Luka otvoren likvidacioni postupak. Osim toga, navedeno je da nije sporno da je ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, zaključenim 19. aprila 2007. godine, odredbom člana 5. tačka 8. određeno da u slučaju da apelantica bude otpuštena od strane poslodavca u roku od dvije godine nakon datuma zatvaranja posla, da će apelantica primiti mjesečnu odštetu jednaku iznosu bruto mjesečne zarade na dan prestanka ugovora o radu i to tokom preostalog perioda između raskida ugovora o radu i isteka perioda od dvije godine nakon datuma zatvaranja posla. U vezi s tim, zaključeno je da je obaveza KBC „Securities“ a.d. Banja Luka u smislu odredbe 5. tačka 8. ugovora o radu, postojala u slučaju otpuštanja apelantice kao radnika, odnosno otkaza o radu od strane KBC „Securities“ a.d. Banja Luka, a koji uslov nije ispunjen u slučaju prestanka radnog odnosa apelantice u smislu odredaba člana 16. Zakona o likvidacionom postupku, a u vezi sa članom 78. Zakona o stečajnom postupku. Isto tako, zaključeno je da se prestanak radnog odnosa zbog otvaranja likvidacionog postupka nad poslodavcem, ne može upodobiti sa otpuštanjem radnika, odnosno otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, bez ozira na koji način je sproveden postupak likvidacije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman