Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4669/16 (V. M.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4669/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4669/16, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela V.

M., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 018301 16 U od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018301 16 U od 10. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS- Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Banja Luka), kojim je odbijena apelanticina žalba ponesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim se apelantici, supruzi poginulog borca Vojske Republike Srpske, i dalje priznaje status člana porodice poginulog borca (u daljnjem tekstu: PPB) i pravo na porodičnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 60% od osnovice, a kojim se prvostepenim upravnim aktom zamjenjuje rješenje istog upravnog organa kojim je apelantici (zajedno sa kćerkom), također bilo priznati svojstvo člana PPB i pravo na porodičnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 80% od osnovice.

2. Okružni sud navodi, da je nesporno da je apelantici i njenoj kćerki, pravo na porodičnu invalidninu priznato od strane Odjeljenja Kneževo, a također da su one naknadno to isto pravo i ostvarile u Republici Srbiji, a da je odredbom člana 3. Sporazuma o saradnji Ministarstva rada i socijalne politike Republike Srbije i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske propisano da su ta ministarstva saglasna da korisnik dvostrukih isplata priznato pravo (primanje) zadržava i nastavlja ostvarivati u državi u kojoj je to pravo ranije priznato, na koji sporazum se i pozvao sud u presudi od 27. januara 2014. godine, kojom je odbijena tužba apelantice i njene kćerke protiv rješenja tuženog kojim je odbijena njihova žalba na prvostepeno rješenje, kojim je apelantici i njenoj kćerki i dalje priznato svojstvo člana PPB u mjesečnom iznosu od 80% od osnovice, a u kojoj presudi je sud također konstatovao postojanje pravosnažnog rješenja Odjeljenja Kneževo, kojim je odbijen zahtjev apelantice za preseljenje spisa u Opštinu Rakovica (Republika Srbija), a shodno čemu i proizlazi da apelantica i dalje ostvaruje pravo na porodičnu invalidninu u Republici Srpskoj, jer se tog prava i nije odrekla, kako je to i konstatovano u toj presudi, pa tako da je donošenjem te presude i postalo pravosnažno rješenje Odjeljenja Kneževo, kojim je apelantici (zajedno sa njenom kćerkom) i dalje priznato pravo na porodičnu invalidninu. Dalje se navodi, da kako je u međuvremenu rješenjem Odjeljenja Kneževo utvrđen prestanak prava apelanticinoj kćerki na porodičnu invalidninu, to je prvostepenim rješenjem, pravilno apelantici i dalje priznat status člana PPB i pravo na porodičnu invalidninu, a u skladu sa Zakonom o pravima boraca, koje rješenje je pravilno i potvrđeno predmetnim osporenim aktom odbijanjem žalbe apelantice na to prvostepeno rješenje. Okružni sud konstatuje, da na drugačije odlučivanje ne može uticati pozivanje apelantice na to da je njen djever, a što on svojom izjavom koja je dostavljena uz žalbu i potvrđuje, bez njenog znanja podnio zahtjev za nju i kćerku za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu u Republici Srpskoj, pa da je on tu invalidninu i primao, a na šta također ne može uticati činjenica koju je apelantica navela u tužbi da je protiv imenovanog i podnijela krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu, a sve iz razloga što je apelantica nesporno podnijela zahtjev 16. marta 2010. godine za preseljenje spisa u Opštinu Rakovica (Republika Srbija), a što znači da je svakako i znala da pravo na porodičnu invalidninu i ostvaruje u Republici Srpskoj kod Odjeljenja Kneževo, a što proizlazi iz ostalih dokaza u spisu predmeta, kako je to tuženi i naveo u odgovoru na tužbu, to jest iz žalbe apelantice na prvostepeno rješenje od 30. marta 2010. godine, kojim je apelantici i njenoj kćerki bio utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu u Republici Srpskoj, a koje rješenje je poništeno rješenjem tuženog od 3. marta 2011. godine, kao i zapisnika o saslušanju apelantice pred Odjeljenjem Kneževo od 12. avgusta 2012. godine kojom prilikom je obaviještena da je kao dvostruki korisnik porodične invalidnine u Republici Srpskoj i u Republici Srbiji ostvarila preužitak koji je dužna vratiti, kao i iz tužbe o kojoj je odlučeno navedenom presudom od 27. januara 2014. godine, u kojoj tužbi je apelantica i navela da je primala (zajedno sa svojom kćerkom) jedno vrijeme invalidninu i u Republici Srpskoj i u Republici Srbiji, pravdajući to da je bila obmanuta i dovedena u zabludu da na to ima pravo, te da je spremna zajedno sa kćerkom vratiti sve ono što su primile od Republike Srpske po navedenom osnovu, a kada se nastavi isplata porodične invalidnine u Republici Srbiji. Stoga, Okružni sud zaključuje, da na drugačije odlučivanje ne mogu uticati apelanticini navodi u pogledu toga da je njen djever bez njenog ovlaštenja podnio zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu u Republici Srpskoj i da je on tu invalidninu primao, te da je zbog takvog njegovog postupanja protiv njega i podnesena krivična prijava, a što eventualno može biti razlog za ponavljanje upravnog postupka, to jest ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili ako je doneseno kao posljedica kakvog djela kažnjivog po krivičnom zakonu, ukoliko se to i utvrdi pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, a slijedom čega bi apelantica od imenovanog i mogla potraživati naknadu eventualno pričinjene štete, a što sve nije predmet konkretnog upravnog spora, pa tako ni to što tuženi u osporenom aktu i nije dao odgovor na te žalbene navode o „urađenoj prevari oko neistinite specijalne punomoći“, a navodeći da je o tome već odlučeno pomenutom pravosnažnom presudom i nije takve prirode da bi to uticalo na zakonitost osporenog akta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4669/16 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio