Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4681/16 (A. K.,L. R.,Z. R.,A. R. i S. R.)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4681/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-4681/16, rješavajući apelacije Anđelka Kajteza i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anđelko Kajtez protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035217 16 Gž 3 od 12. septembra 2016. godine;
Ljubica Raca, Zoran Raca, Alen Raca i Snježana Raca protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055410 16 Gž 5 od 22. septembra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4681/16
1. Anđelko Kajtez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak advokat iz Gradiške, podnio je 9. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035217 16 Gž 3 od 12. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tuženog (R.K.) i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o parničnim troškovima na način što je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.592,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 8.406,08 KM, dok je u preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena prvostepena presuda. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud, odlučujući o troškovima postupka, pravilno zaključio da apelantu, kojeg je zastupao staralac za poseban slučaj (advokat Draginja Selak), pripadaju troškovi postupka i da se visina istih ima odrediti u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Međutim, odlučujući o obimu radnji za koje tužitelju-apelantu pripadaju troškovi, prvostepeni sud je suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i odredbama Porodičnog zakona, koje propisuju pravo staraocu za poseban slučaj na naknadu nužnih troškova, odmjerio apelantu troškove na ime zastupanja po advokatu Draginji Selak prije postavljanja za staraoca za poseban slučaj, suprotno odredbi člana 293. Zakona o parničnom postupku. Naime, članom 293. stav 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da se zakonski zastupnik određuje zakonom ili aktom nadležnog državnog organa donesenim na osnovu zakona, a kako je Zakon o parničnom postupku obavezao sud da u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li stranka ima stranačku sposobnost i da u tom pravcu poduzme mjere za otklanjanje takvog nedostatka pozivanjem Centra za socijalni rad da u skladu sa odredbom člana 214. Porodičnog zakona, stranci postavi staraoca za posebni slučaj, kao što je to u konkretnom slučaju, to po ocjeni Okružnog suda postavljeni staralac za posebni slučaj ima pravo na nužne troškove kako to propisuje odredba člana 196. Porodičnog zakona. S obzirom da su nedostaci u zastupanju tužitelja-apelanta u konkretnoj pravnoj stvari otklonjeni donošenjem rješenja Centra za socijalni rad Gradiška od 18. decembra 2014. godine, to od tog momenta tužitelju-apelantu na ime zastupanja po staraocu za poseban slučaj pripadaju i troškovi postupka koji se imaju odmjeriti u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, koji prema izračunu suda iznose 2.592,00 KM, zaključio je na kraju Okružni sud.
2. AP-4683/16
2. Ljubica Raca, Zoran Raca, Alen Raca i Snježana Raca (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055410 16 Gž 5 od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljica (G.T. i D.M.) dok je uvažena žalba tuženih-apelanata i preinačeno prvostepeno rješenje tako što se tuženi-apelanti obavezuju da umjesto 12.630,00 KM tužiteljicama na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate iznos od 8.280,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da tužiteljice u predmetnoj parnici nisu uspjele u odnosu na njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile da se poništi kao nezakonit pisani testament pred svjedocima, zbog čega istima ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u tom dijelu odnosno, iznos od 4.350,00 KM koliko su potraživale i koliko im je pogrešno dosuđeno prvostepenim rješenjem. Nasuprot navedenom, tužiteljice su uspjele u dijelu tužbenog zahtjeva kojim su tražile da sud utvrdi da ¼ dijela na predmetnim nekretninama ne čini ostavinsku masu iza pokojnog Đ.R., te da su stekle suvlasništvo i suposjed ¼ dijela na tim nekretninama. Dakle, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljicama pripada pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 8.280,00 KM, koji su od strane prvostepenog suda pravilno obračunati i dosuđeni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4681/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
4. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman